Jer praštati sam znao

07. travanj 2011 ob 18:17 | 36
Bio sam čovjek koji je praštao,
drugima sve riječi sam vjerovao,
zbog drugih padao sam na koljena,
a za njih same sve bih dao,
zar pogriješio sam,
što praštati zano sam,
moja sudbina,
zar patiti je to,
svaki puta kad sreča navrati,
ponadam se i vjerujem joj,
ali kao i uvijek,
kratko traje ona,
ali sreče sjetim se ja kasnije,
suza mi niz lice krene,
tuga iz mene izlazi,
pozdravlja me kao najboljeg prijatelja,
iako odlučio sam da,
zatvorit ću se u sobu tamnu,
bez prozora i otvora,
sobu punu tuge,
pa kako mi sada tuga,
svaki tren na vrata pokuca,
onda će možda sreča,
posjetiti srce moje usamljeno,

Kao što drvo usamljeno,
nasred polja velikog,
šibano vjetrom hladnim,
kao i život moj,
usamljen i vječno proklet,
i to samo zbog jedne stvari,
što praštat znao sam.

Kao što knjiga ima listove,
tako i život moj se lista,
od njega ostalo ništa nije,
da knjigu života pisao,
u jednu riječ mogao bi da skratim je,
tuga,
to riječ je koja život moj opisuje,
zar tako malo sam zavrijedio,
jer praštati znao sam.

Komentari 0

moraš se , ako želiš komentirati

Unesi email osobe kojoj želiš preporučiti ovaj blog.




trajni link



Prijavi se za nastavak

Prijavi se pomoću Facebook-a

Facebook prijava

Prijavi se pomoću Email-a

Zapamti me



Zaboravljena lozinka Registriraj se