NAVRATI ON PONEKAD - 15.dio

16. studeni 2013 ob 21:25 | 32
Bjesomučno sam nastojao napipati svoj novčanik u prednjem džepu maskirne košulje i konačno sam uspio u tome. Iz unutarnjeg džepića sam izvukao mali kršćanski medaljon koji mi je majka dala neposredno prije odlaska na ratište. Nevoljko sam ga uzeo uz riječi: “ma daaaj što će mi te pizdarije, znaš da nemam dobro mišljenje o crkvi” Nakon nekoliko trenutaka još sam ga gledao sa gnušanjem i taman sam ga htio baciti u smeće no predomislio sam se i strpao ga u novčanik. Sada mi je on bio jedina utjeha. Nevjerovatno je to kako sam u jednom trenutku imao osjećaj da ovisim samo o njemu i da je on moja noina arka koja će me odvesti daleko od ovog užasa. Grčevito sam ga stiskao i zamišljao onog gramzivog bradatog starca kako sjedi na svojoj škrinji punoj novčića i šeretski mi se osmjehuje. Nikada nisam naučio ni jednu molitvu i obraćao sam mu se samo kad sam se bojao da ne dobijem jedinicu iz matematike u školi. Zatvorio sam oči i ugledao sebe kako ponizno klečim i obraćam mu se drhtavim glasom: “Oprosti mi, znam da ti se obraćam samo kad nešto trebam, ali evo još samo ovaj put, molim te još ovaj put i nikada te više ništa neću pitati, pusti me da još jednom vidim more i zaronim u njega” Sluh mi se polako vraćao, a iz pravca mjesta na kojem je lišće bilo tako čudno odjeknule su tri zastrašujuće eksplozije. Bisero je ravnodušnim tonom konačno prozborio: Hm, ipak su pale na isto mjesto, da smo ostali tamo sad bismo bili mljeveno meso”

nastavlja se.....

Komentari 0

moraš se , ako želiš komentirati

Unesi email osobe kojoj želiš preporučiti ovaj blog.




trajni link



Prijavi se za nastavak

Prijavi se pomoću Facebook-a

Facebook prijava

Prijavi se pomoću Email-a

Zapamti me



Zaboravljena lozinka Registriraj se