NAVRATI ON PONEKAD - 18.dio

19. studeni 2013 ob 21:25 | 28
Bunić, Lulić, Ljubovo, Udbina, Korenica….svako je mjesto nosilo svoju tamnu priču, kao da hodam tamnim tunelom, a tračka svjetlosti nema na vidiku. S vremenom se oči priviknu na mrak i gotovo da ostalih boja osim sive i crne nema… Počeo sam se poigravati sa sudbinom i često sam stajao ispred naših rovova iako su me upozoravali da se sa druge strane čistine nalaze snajperisti. Gledao sam u te udaljene krovove siromašnih straćara koje su u jutarnjoj izmaglici izgledale još sablasnije i pitao sam se drži li me tko na ciljniku? Mogao sam osjetiti kako križić u okularu snajpera cilja moje čelo, prsa i kako snajperist zaustavlja svoj dah dok lagano stišće okidač. Pomaknuo sam se korak ulijevo, a kolega mi je doviknuo: “Nemoj se toliko pouzdati u primirje, tko kaže da sa druge strane nije neki luđak?” Još sam jednom bacio pogled na onu sablasnu izmaglicu i sišao u blatnjav rov. Nepregledna kolona kamiona kretala se poput stonoge…polako ali sigurno. Ne znam zašto mi je na pamet pao križarski pohod. Zamišljao sam sjajne oklope i zastave sa križevima u prvom planu. Suborac pokraj mene kretao se odrješitim korakom, pogleda punog mržnje,a desnom je rukom pridržavao svoj mač. Metalnim viteškim stopalom pregazio je maslačak. Korak mu je bio sve odlučniji i brži, a metal je zamijenila prašnjava vojnička čizma i kalašnjikov u ruci. Svi su ratovi besmislica i mjenjaju se samo okolnosti ali putnik u vremenu koji tako odlučno korača naprijed ima isti cilj. Prolazili smo pored dječjeg igrališta u Korenici..skupili su tamo popriličan broj ljudi koji su uplašeno promatrali vojničku kolonu pitajući se što će im donijeti sudbina. Zamijetio sam djevojčicu od nekih 7, 8 godina koja je jednom rukom čvrsto stiskala plišanog medu, a plavi uvojci padali su joj preko krupnih plavih očiju niz lice umrljano blatom. Osmjehnula mi se i pokazala prstom ispred svojih nogu a tamo je bila minobacačka granata zabijena u popucali beton. Nije se aktivirala, a krilca su joj virila prema gore. Gotovo sam mogao zamisliti djecu kako na tom igralištu nabijaju poluispuhanu nogometnu loptu ni ne sluteći da će se na istom mjestu koje desetljeće kasnije zabiti ova čelična zvjer. Razmišljao sam o njenom pogledu koji nije bio uplašen, dapače odavao je takvu sigurnost,a prst uperen u granatu morao je nešto značiti.

nastavlja se....

Komentari 0

moraš se , ako želiš komentirati

Unesi email osobe kojoj želiš preporučiti ovaj blog.




trajni link



Prijavi se za nastavak

Prijavi se pomoću Facebook-a

Facebook prijava

Prijavi se pomoću Email-a

Zapamti me



Zaboravljena lozinka Registriraj se