NAVRATI ON PONEKAD-2

05. studeni 2013 ob 21:22 | 36
nastavak....2 dio


NONA TE UZELA U NARUČJE



Mrzim klišeje. Uvijek kad netko umre oni koji ostaju nastoje nam dočarati taj trenutak i prikazati kako je baš njima pripala čast da budu svjedocima nečeg uzvišenog i fascinantnog. Tu priču sam čuo toliko puta da mi je obezvrijedila onaj osjećaj koji sam imao kao klinac slušajući priče o mojoj noni. Neke familije imaju genetsko naslijeđe koje prati njihove potomke poput kakve zlokobne sjene, a moja je imala prokletstvo zvano karcinom pluća. Nije to bila neka složna familija, čak štoviše kao i većina familija stalno su spletkarili na jedan sebi svojstven primitivan način. Otac je imao četiri brata. Fascinantno ali najoštroumniji među njima, Ivica, imao je ujedno i najveći hendikep. Neki su klinci našli zaostalu granatu iz 2. svjetskog rata i lupali štapom po njoj. Granata se kotrljala, šutirali su je nogom, držali u rukama. Kažu da je Ivica kao dijete bio jako znatiželjan i inteligentan. Prišao je klincima i upitao može li se i on igrati sa granatom? Štap je oštro proparao ljetni ustajali zrak i dječji žamor nestao je u bljesku i eksploziji koji su uslijedili. Ivica je ostao bez očiju, a na obje šake nedostajalo mu je nekoliko prstiju. Kao odrastao često je u pratnji svoje supruge znao navratiti kod nonota sa kojim smo živjeli na Orehovici, u kući u kojoj se danas nalazi prodavaonica boja i lakova.

Volio sam mističnu atmosferu svoje sobe i često sam znao promatrati na stropu igru sjena koju su stvarala ona malobrojna vozila u to doba dok su prolazila pored naše kuće. Ivičin hod sam uvijek jasno čuo jer je slijepački štap nespretno udarao po trošnim drvenim stubama koje su vodile na kat dok ga je supruga držala pod ruku. Nikada nisam vidio emociju na njegovom licu. Samo tup pogled jednog staklenog oka i druge slijepoočnice išarane finim kapilarama. Držao je do sebe i uvijek uz besprijekorno ispeglano odijelo i ulaštene cipele bio je savršeno obrijan, a zrakom se širio miris finog opojnog losiona. Usprkos njegovom šarmu i savršenoj šahovskoj inteligenciji koju je često upražnjavao na trošnoj šahovskoj ploči uvijek sam se pitao čime je uz svoj hendikep privukao svoju suprugu koja je bila sasvim pristojnog izgleda i lijepog lica na kojem su se isticale kakve li ironije upravo krupne plave oči. Pitao sam se to jer sam na njenom licu često vidio izraz neke neopisive bespomoćnosti i žrtvovanja. Često je skretala pogled i nastojala prikazati kako je sve u savršenom redu i zatim je pomogavši mu da se smjesti na drvenu stolicu samo sjela i pogledala sjetno negdje u daljinu. Pitao sam se da li je to suosjećajnost ili jednostavno brak iz materijalnih razloga. Gledao sam u te duplje u kojima su se trebale nalaziti oči..ništa..samo hladnoća i batrljci umjesto njegovih šaka kojima je stalno zalizivao svoju sjajnu crnu kosu. Čak je i ton njegova glasa bio smiren i jednoličan. Imao je svo vrijeme ovog svijeta. Onog dana kada je doživio nesreću vrijeme je za njega stalo i usprkos mnogobrojnim hobijima koje je imao i u kojima je bio iznimno uspješan mogao sam naslutiti o čemu razmišlja. Valjda je to onaj nepatvoreni dječački instinkt uz kojeg jednostavno vidiš stvari takvima kakve doista i jesu. Čekao je svoj kraj kao da stoji ispred pješčanog sata u kojem pijesak curi presporo. Svako zrnce koje procuri kroz uski grlić je patnja za njega. Često je znao reći da bi volio da nije vidio svijet i da bi se lakše nosio sa time da se rodio takav. I dalje sam zurio u ono što je od njega ostalo. Skamenio sam se kad me pozvao i posjeo u svoje krilo. Miris finog losiona me donekle umirio dak sam pokušavao skrenuti pogled sa njega pazeći pritom da to sakrijem i od njegove supruge koja se konačno nasmješila i potvrdno mi klimnula glavom u znak odobravanja.
“Nona te jako voljela” rekao je smirenim glasom
“Ma kako ti to znaš?” pokušao sam konverzaciju okrenuti na šalu kako i priliči dječaku predškolskog uzrasta
“znam jer sam vas čuo” rekao je nešto tiše nego ranije
Nona je bolovala od karcinoma pluća. Tada su za sve bolesti povezane s plućima govorili da je turbekuloza, ali bio je karcinom pluća. Karcinom koji se kroz našu obitelj generacijama šunja i provlači poput lopova. Ležala je u bolnici na Sušaku u sobi ispod smreke u kojoj je uvijek bilo dovoljno svjetlosti i zraci jutarnjeg sunca milovali su njeno blago lice. Volio sam “kopati” po obiteljskim albumima. Oduševljavale su me te stare prašnjave obiteljske fotografije. Većina lica bilo mi je nepoznato, ali ako je ijedna osoba bila odraz blagosti u našoj familiji onda je to bila nona. Imala je tako nježno lice i uvijek vedre nasmijane oči. Krhke građe i niskog rasta ulijevala je neopisivu blagost da je i danas mogu osjetiti gledajući religiozne slike svetice. Zapravo bilo je suđeno da me baš ona u tajnosti krsti, jer je moj nono bio partizanski prvoborac i religija u našim životima nije postojala. Isprva iz straha od komunističkog sistema, a kasnije jer je jednostavno utonula u zaborav. Nona ipak nije dozvolila da ne budem kršten.. Iako je teško bolovala blagost na njezinom licu nije nestala. Nedugo nakon krštenja pozvala je moje roditelje i cijelu obitelj u bolnicu. “Donesite mi Predraga” zatražila je te sunčane ljetne jutarnje subote. Položili su me na njen krevet i izašli iz sobe, a Ivica je kroz lagano odškrinuta vrata mogao čuti svaku njenu riječ. Slijepci razviju svoja druga osjetila do neslućenih razmjera.
Čvrsto me zagrlila i teško hvatajući zrak prozborila: “Lipi moj mići, ti ćeš biti jedan lep i velik čovik” dok su se suze kotljale niz njeno lice natapajući dekicu u koju sam bio umotan. Položila je ruku na moje čelo i rekla: “Uvijek ću te čuvati”
“Iiiii što je onda bilo barba Ivica” nervozno sam upitao očekujući nastavak priče.
Barba Ivica je zurio u jednu točku. Šutnja je bila gotovo opipljiva. Mogao sam je uzeti u ruku i igrati se njome kao sa komadom plastelina. Tužno sam gledao za njima dok su se spuštali škripavim drvenim stubama. Majka je vidjevši da moja znatiželja nije zadovoljena nastavila s pričom: “ Stalno si plakao, dan i noć, bio si plačljivo dijete, a znaš kad si prestao plakati?”
“Kad’? začuđeno sam prozborio
“Onog trena kada je umrla nona” rekla je sjetno
“Ležao si u svom krevetiću i odjednom si prestao plakati, a otac i ja smo se začuđeno pogledali i tog trena smo znali da se nešto čudno događa. Kasnije su nam javili da je baš tada oko 16 sati nona umrla. Bilo mi je jako žao jer smo se divno slagale”
“I više nikada nisam plakao” zapitao sam dječački naivno
“Nikada” odgovorila mi je tihim glasom i otišla iz sobe
Mislio sam još malo upijati ovaj božanstveni i mistični trenutak ali otac koji je ostao u sobi uništio je taj trenutak i razbio ga na tisuće djelova poput nekakvog ogledala čije krhotine svojim zvonkim tonom prekrivaju trošni drveni pod.
“Ma slagale su se vraga” rekao je sa gnušanjem, “Dok je ležala bolesna u sobi pozvala me i požalila mi se da joj tvoja majka ne želi donijeti ni čašu vode. Pitala me kakvu sam to ženu oženio?”
Postoje li anđeli? Dobro i zlo..vječita dilema. Znam da postoji tisuće sličnih mističnih priča o umirućima i tada to nisam znao niti sam ga trebao, ali tog dana kada je nona umrla ja sam dobio svoga anđela zaštitnika. Kopkalo me godinama što mi je nona još rekla i da je bar taj jebeni Barba Ivica ostao pred vratima. Ili je to bila samo njegova verzija priče ne mogavši podnijeti da njegov anđeo nije bio tamo tog dana kada je postao bogalj…prvo sam ga godinama mrzio jer mi je to uopće ispričao, a pogotovo zato jer sam kasnije čuo na stotine sličnih verzija u drugim obiteljima, no vrijeme mi je pokazalo da mi je samo on mogao to reći. Sve je bila istina, čak i to da moja majka umirućoj noni nije htjela donijeti ni čašu vode. Uostalom Barba Ivica zaista nije imao nikakvog razloga da me laže, on je ionako samo brinuo o tome kada će pijesak njegovog sumornog života konačno iscuriti.



....sutra nastavak.....

Komentari 0

moraš se , ako želiš komentirati

Unesi email osobe kojoj želiš preporučiti ovaj blog.




trajni link



Prijavi se za nastavak

Prijavi se pomoću Facebook-a

Facebook prijava

Prijavi se pomoću Email-a

Zapamti me



Zaboravljena lozinka Registriraj se