NAVRATI ON PONEKAD - 20. dio

21. studeni 2013 ob 21:56 | 37
Iako sam po vojnoj specijalnosti bio “lovac na tenkove” i nebrojeno puta sam ispaljivao rakete i granate iz svakojakog oružja znao sam da će mi odgovor odrediti daljnju reputaciju, jer u ovoj sam desetini bio relativno nov i svakim sam danom osjećao kako se nisam dovoljno dokazao i kako me nisu u potpunosti prihvatili. Pogledao sam ga trudeći se sakriti strah na licu i prozborio: “paaa bih…” Bisero se nasmješio i krenuo po stepenicama gore, a ja sam polako uzimao raketni bacač dok su me brojni uplašeni pogledi ispraćali. Nenad, biserov brat se pridigao i potapšao me šutke po ramenu. Pognuto smo pretrčavali čistinu na jednom brdašcu a mene je opet uhvatio smjeh. Bisero mi je nalikovao na nekog medvjeda kojem maskirne gaće vise do pola guzice, a opet za svoju masu bio je donekle i graciozan. Okrenuo se prema meni, a ja sam se jedva suzdržavao da ne prasnem u smjeh, no ozbiljan izraz njegovog lica u trenu je uozbiljio i mene. “Tu ćemo se postaviti, tiho je progovorio i pokazao mi je jednu okuku na uskoj vijugavoj cestici. “Ti samo trebaš naciljati i pričekati njihov tenk koji će naići svaki čas, jesi li spreman? Ako nisi reci mi sada jer nije sramota ako nisi. Umirila me njegova briga za moje duševno stanje i samo sam potvrdno klimnuo stavljajući lanser na svoje rame. Osjetio sam kako je Bisero napunio raketu u njega i sklupčao se pored mene. Gledao sam u taj križić u okularu i očekivao željeznu kupolu. Prst na okidaču se tresao poput pruta na jesenjem vjetru. Srce mi je divlje kucalo i imao sam osjećaj da mi je u prsima doboš po kojem netko divlje nekontrolirano lupa. Nisam mogao udahnuti zrak, kao riba otvarao sam usta ali ama baš nikako nisam mogao dovoljno udahnuti. Pokušavao sam se smiriti govoreći sam sebi: “Budalo toliko si toga prošao, saberi se…vidio si toliko toga, ispalio granatu u bunker u kojem su bila 12-torica….što je ovo za tebe…?” Nisam se mogao smiriti, zamišljao sam kako ispaljujem raketu u kupolu a iz nje iskaču poluizgorena tijela. Predamnom su se nizale slike izrešetanog lišća, metka ispaljenog u zid ispred moje glave i opet onog prsta uperenog u granatu. Imao sam osjećaj kao da mi je netko dao munju u ruku a na meni je hoću li je sa olimpa ispaliti dolje u masu i time izgubiti svoj imunitet. Trznuo me zvuk radio uređaja,a robotska boja glasa hladno nam je davala upute: “Dečki vratite se…tenk se okrenuo i neće doći!” Bisero me zagrlio i rekao “Svaka čast, ajmo na pivu!” Pogledao sam ga tupim pogledom i polako odložio lanser na zemlju. Dok smo se spuštali niz padinu Bisero je gotovo pa veselo skakutao ispred mene pun entuzijazma, a ja sam se još jednom osvrnuo na položaj na kojem sam maloprije klečao i doživljavao svoj najveći strah u životu. Zakleo bih se da sam vidio sam sebe kako napuštam to tijelo koje i dalje kleči i drži prst na okidaču, a Bisero me odvlači niz padinu. Dio mene ostao je zauvijek na tom brdašcu…

nastavlja se.....

Komentari 0

moraš se , ako želiš komentirati

Unesi email osobe kojoj želiš preporučiti ovaj blog.




trajni link



Prijavi se za nastavak

Prijavi se pomoću Facebook-a

Facebook prijava

Prijavi se pomoću Email-a

Zapamti me



Zaboravljena lozinka Registriraj se