Stranica Mojnet.com 1.6.2017 prestaje sa radom. Svi korisnički računi i sadržaji će biti izbrisani. Hvala na razumijevanju!

NAVRATI ON PONEKAD-21.dio

22. studeni 2013 ob 10:40 | 32
Nedjelja ujutro..prekrasan dan za vojno dežurstvo u trsatskoj vojarni. Nema klasične užurbanosti i dreke, samo pospani vojnici koji polako ustaju zadovoljni jer su spavali čak sat vremena duže. Sve se polako vraćalo u normalu u mom životu. Rat polako blijedi i sve što trebam je služiti kao primjer novim naraštajima i obučavati ih za neki drugi rat. “Gospodine naredniče!”, obratio mi se golobradi simpatični slavonac, “Hoćemo li moći poslije doručka na nogometno igralište?” “Naravno!” kulerski sam mu odgovorio, “Pa nedjelja i jest dan za zabavu.” Veselo je otrčao u spavaonicu obavijestiti ostatak ekipe kako sam danas dobro raspoložen, dok sam ja držeći noge na stolu dežurane uživao u jutarnjoj kavi. Miris jutarnje kave…sjećam se kako mi je na ličkoj studeni grijala i ruke i srce..gotovo da mi nedostaju ti dani…a posebno ekipa koja se nakon rata razmilila diljem Hrvatske. Čuo sam da se Bisero vratio na Pag i iznajmljuje apartmane. Haha mogu ga zamisliti kako talijanima pojašnjava gdje se najbolje jede…U stvarnost me vratio zvuk telefona. Ti službeni telefoni imaju odvratan bezličan zvuk valjda da te odmah podsjete da se ne zajebavaš na radnom mjestu. Skoro sam prolio vrelu kavu po uniformi dok sam psujući pokušavao doprijeti do slušalice. “Halo ovdje dežurni bojne, jesam li dobio dežurnog 1.satnije?” “Jeste gospodine satniče” nastojao sam glas učiniti što milozvučnijim, gotovo da sam se naklonio i ponudio da njegovoj svetosti poljubim ruku. Toliko je naime vrijedilo moje ratno tumaranje ličkim brdima. “Gospodine naredniče za dva sata pripremite 100 vojnika i povedite ih na jutarnju misu u svetište majke božje trsatske!” “Na zapovijed gospodine, još poniznije sam odgovorio,, ali moram vas upozoriti da u satniji trenutno imam 102 vojnika, neki i nisu katoličke vjeroispovjesti, a da ne govorim kako većina i ne ide na mise?” Nervozno je povisio ton:” To nije vaša briga naredniče, ovo je zapovjed a ne zamolba, za dva sata želim vas vidjeti na pisti za postrojavanje!” Spustio mi je slušalicu i gotovo da sam mogao čuti kojom je to žestinom učinio jer je ista u svom ležištu poskočila još bar dva puta. Spustio sam i ja slušalicu i procijedio kroz zube “Pizda ti materina seljačino.” Zaderao sam se bjesno: “Dežurniiiiiiiii!” a, sitni vojničić bojažljivo je pokucao i ušao u kancelariju. Uniforma na njemu je visila i bila mu je bar dva broja veća. Izderao sam se iz sve snage “Pa dobro gdje si ti? Koliko ja tebe moram zvati? Spavaš? Na šta to ličiš, pogledaj se!!!….. U vojsci naime uvijek postoji netko iznad ali srećom i ispod tebe, a morao sam nekako isprati onu ljigavu ljepljivu poniznost koja me obuzela nekoliko trenutaka ranije. “Ajde javi dečkima da nema ništa od nogometa i da se spreme za misu!” Nastojao sam to izreći profesionalno ali zapravo sam se osjećao poput ekspres lonca,a a para mi je izlazila na svaku poru. Za koji trenutak ispred ureda su odzvanjale vojničke čizme u punom trku i uhvativši za kvaku zastao sam na trenutak nastojeći “složiti” namršteno lice kako bih vojnicima izgledao ozbiljnije.

nastavlja se.......

Komentari 0

moraš se , ako želiš komentirati

Unesi email osobe kojoj želiš preporučiti ovaj blog.




trajni link



Prijavi se za nastavak

Prijavi se pomoću Facebook-a

Facebook prijava

Prijavi se pomoću Email-a

Zapamti me



Zaboravljena lozinka Registriraj se