Stranica Mojnet.com 1.6.2017 prestaje sa radom. Svi korisnički računi i sadržaji će biti izbrisani. Hvala na razumijevanju!

NAVRATI ON PONEKAD -22.dio

23. studeni 2013 ob 00:59 | 35
- vojnici danas prije izlaska u grad morate u crkvu!
Hodnikom se prolomio žamor nezadovoljstva i jedan mi je vojnik postavio pitanje kojeg sam se pribojavao od trenutka kada sam saznao tu informaciju..
- a što je s nama muslimanima gospodine naredniče?
- Takva je zapovijed vojniče i nije do mene, žao mi je ali morate ići svi.
- Ali gospodine naredniče Vi ne razumijete da smo mi pravi vjernici i da ovo što radite nije u redu?
- Želite li Vi vojniče idućih sedam dana čistiti zahodsku školjku i tamo razmišljati o ovome?
Pognuto je spustio glavu i za desetak minuta trsatsku vojarnu je napuštala kolona nalik na divovsku stonogu i ama baš sve glave bile su pognute. Da stvar bude gora kao u nekoj biblijskoj priči nebo se u trenu smračilo i počela je pljuštati kiša. Stavili smo kabanice na sebe i polako se ujednačenim korakom kretali kroz lokve koje su se sve brže punile kišnicom. Da nam je netko dao svijeće u ruke izgledali bio poput kakvog misterioznog kulta koji se kreće u procesiji hitajući na tajanstvenu misu, no bila je to samo skupina vojnika raznih vjeroispovjesti koja je dobila zapovijed otići u trsatsko svetište. Osvrnuo sam se lijevo i ugledao ulaz u groblje. Preplavile su me misli o uzaludnosti nekih običaja koje štujemo i baš u tom trenutku ugledao sam stariju ženu u crnini koja se prekrižila pred ogromnim križem i pogledala u nebo vjerovatno tražeći mir za svog pokojnika. Još me više obuzeo bijes i najradije bih je bio grubo stresao za ramena i upitao kome se klanja? Zar ne vidi da živi u laži i da vjera koju štuje ne počiva na zdravim temeljima? Pitao sam se kakva je to vjera koja u nedjeljno jutro tjera ljude u crkvu? Često sam slušao o tome kako su vjernici zapravo stado koje treba voditi na pravi put, ali ako je to tako onda su svećenici vjerovatno bili bijesni psi. Mogao sam ih zamisliti kako u svećeničkim haljama trče oko ove naše jadne kolone i bijesno reže na svakoga tko i milimetar pokuša stupiti van nje. Da, bili smo ovce i to one koje vode na klanje… Tješio sam se da ću pred crkvom sve pojasniti svećeniku i da ćemo razriješiti ovaj nesporazum, a vojnici ostalih vjeroispovjesti stisnuti će mi ruku i potvrditi moju pravednost. Koraci su postajali sve brži, valjda od silne nestrpljivosti da se ova situacija koja mi je pritiskala misli što prije razriješi. I konačno….nakon dvadesetak minuta stojimo pred tim famoznim marijanskim svetištem koje za Velu Gospu privlači toliko vjernika, a danas mi izgleda mizernije nego ikada usprkos besprijekorno uređenom okolišu. Otvorila su se masivna drvena vrata i izašao je omanji čovjek u franjevačkoj opravi i ozarenog lica krenuo prema meni. Približavajući se osmjeh mu je postajao sve širi, a ionako sitne oči još sitnije. Gotovo da je nalikovao na lisicu.
- aaaaaa, vi ste iz vojarne, dobrodošli dobrodošli, gotovo se istopio u svojoj srdačnosti pružajući mi obje ruke valjda nastojeći ostaviti dojam gostoljubivosti
- da jesmo, poslali su nas na misu ali moram vam reći da imamo problem jer nisu svi vojnici iste vjeroispovjesti i najbolje bi bilo da im damo otpust i pustimo ih da odu na kavu?
- a ne ne, ništa se Vi ne sekirajte, samo ih sve strpajte u crkvu a nas dvojica ćemo popiti u mom uredu po čašicu vinu, ha što kažete na to? Imam pravo vrbničko bijelo, nećete požaliti..namignuo mi je a lisičja faca poprimila je konture hijene.
- Hvala lijepa na pozivu ali ne pijem, sa gađenjem sam se okrenuo prema vojnicima koji su me gledali širom otvorenih zjenica i izustio rečenicu koja mi se usjekla u pamćenje:
- idemo brže brže, svi u crkvu, popunjavajte redom klupe i da vas nisam čuo ni riječ
Onaj vojnik musliman je šutke prolazio pored mene, a ja sam refleksno pognuo glavu i osjetio neopisiv sram. Poželio sam me nema. Nakon što su svi ušli u crkvu hijena mi se obratila:
- A vi ne idete?
- Ne, mislim da ću ostati vani
U čudu me gledao zatvaravši vrata crkve, a kiša je ponovnno pojačavala. Skinuo sam kapuljaču, zatvorio oči i podigao glavu prema nebu dok su krupne kapi kiše šamarale moje lice. Stajao sam sam samcat ispred crkve u tom beznadežnom sivilu i tonuo u glib. Galebovi u niskom letu promjenili su pravac kretanja opet prema nebu, a ja sam u njihovim očima postajao sve manji i manji…sve dok nisam postao samo točkica. Zrnce pijeska u pješčaniku…

nastavlja se.....

Komentari 0

moraš se , ako želiš komentirati

Unesi email osobe kojoj želiš preporučiti ovaj blog.




trajni link



Prijavi se za nastavak

Prijavi se pomoću Facebook-a

Facebook prijava

Prijavi se pomoću Email-a

Zapamti me



Zaboravljena lozinka Registriraj se