NAVRATI ON PONEKAD - 25.dio + 26 dio

27. studeni 2013 ob 11:42 | 31
….Grobnicu je odjednom preplavila svjetlost takvog intenziteta da sam na trenutak morao zakloniti oči. Jednom sam rukom pridržavao stari ali žilavi korijen nekakve biljke na zidu, a drugom sam zaklanjao oči pokušavajući razaznati o čemu se radi i zašto je jedan zid odnosno naplavina blata nestala otvarajući portal odnosno prolaz prema van. Tek tada sam se malo privikao na svjetlost i shvatio da nisam sam. Stajao je ispred mene. Očekivao sam bilo kakvu vlastitu reakciju, bar iznenađenje ali ništa… Dušu i tijelo obuzeo mi je takav spokoj da za nikakve druge osjećaje poput straha, iznenađenja ili razočaranja nije bilo mjesta. „Oooo ti si?“ mirno sam ga zapitao, kao da je bila najnormalnija stvar to što stoji ispred mene. „Naravno da sam ja.“ „Nisi me očekivao?“ Odgovorio mi je i upitao me još ležernijim tonom. Licem mi se razvukao osmjeh, „Ma neeee, ne mogu reći da te nisam očekivao, samo sam onako nekako sretan.“ I tek tada sam shvatio da to do sada nisam primjećivao pa sam ga „kulerski“ upitao kao da razgovaramo o jutarnjoj kavi: “Ali zašto si….“

Sjeo sam u svoju staru Alfa Romeo 33 žarko crvene boje. U beštiju koja je gutala 12 litara benzina i to ako sam je normalno vozio. Mahagonij volan, sjedala od lažne kože…taj je auto bilo jedino što me na trenutak teleportiralo u normalni svijet. Lovu za njega skupio sam od dnevnica sa ratišta. Kolike sam samo noći morao izdržati pijance u vojarni oko sebe dok bi oduševljeno pričali kako su se napili u lokalnom disko klubu, a ja nisam izišao sa njima jer sam štedio lovu. Kad mi je na terenu bilo najteže zamislio bih se u alfi žarko crvene boje dok krstarim ulicama Rijeke utonulim u mrak, a iz kazića trešti „Straight to your heart“ grupe Bad English. Ulicom se iz olovnih sivih oblaka prolomio tračak sunca, ali izgledala mi je sablasnije nego ikada. Pukotina na susjednoj zgradi zjapila je ponosno kao da mi želi poručiti da je vrijeme jače od svega. Stisnuo sam gas i uz škrpu guma odjurio prema delti, a misli su samo navirale.. zašto me baš sada zove, mislim dobri smo si mi bili ali nikada me nije baš zvao…hm…

nastavlja se........

26.dio




Barčice na mrtvom kanalu stisnule su se jedna uz drugu toliko da se ni ne stignu zaljuljati. Galeb ih podrugljivo promatra dok svojim nožicama ležerno splavari u sjenoviti zaklon. Graciozan potez kljunom i riblji rep koprca se u samrtnom grču. Tupo buljim u taj rep i osjećam kao da i sam padam u oveću lokvu vode pokušavajući udahnuti malo zraka. Poskakujem kao srdela ulovljena i bačena u korito barke. Nervozno vrtim ključeve auta na srednjaku dok koračam prema kazalištu „Ivana Zajca“ ..bratić je već tamo, naslonjen na ogradu iznad kanala, pored pješačkog prijelaza. I on bulji u vodu…u plov sitnih riba koje se međusobno love tvoreći gotovo savršeno simetričan krug. Kad me spazio hitro se okrenuo i pokušavajući izglumiti sreću što me vidi uzviknuo: „Ooooo pa di siiiiiii bratiću!“ Samo su mu usta bila nasmijana, a oči su mu izgledale istrošeno, naplakano…gotovo stakleno.
- Znaš zašto sam te zvao? Tiho je prozborio
- Paaa stara mi je nešto rekla ali samo nešto nepovezano…nastojao sam zadržati mirnoću ali usne su me odavale..tresle su se kao želatina na povjetarcu
- Čuj, morao sam te zvati..ti znaš da moja žena Kaja radi u bolnici i stari ti nije dobro, počeo sam uviđati neodlučnost i okolišanje u njegovom nastupu
- Kako to misliš nije dobro? Tiho sam upitao
- Nije dobro, toliko nije dobro da mu navodno ostaje još nekoliko mjeseci života..rekao je to drhtavim glasom i pružio mi papirić sa nekakvom adresom.
Malo se pribrao i onda odlučnije nastavio:
- Znam da sutra ideš u Zagreb pa sam ti nabavio adresu klinike u koju se trebaš javiti. Tu ti je adresa i čovjeka koji prodaje megamine.
- Megamine? Zbunjeno sam upitao
- Aha, to ti je nekakav pripravak koji je mnogima pomogao
Rekao je to takvim tonom kao da ni sam ne vjeruje u taj lijek ali pružao mi je pojas za spašavanje u nabujaloj rijeci, a ja sam se davio pokušavajući dohvatiti bilo što….
Spremio sam papirić u džep kao sveto pismo…pred očima mi se ponovno odigravao prizor ribljeg repa koji nestaje u galebovom kljunu.

nastavlja se.....

Komentari 0

moraš se , ako želiš komentirati

Unesi email osobe kojoj želiš preporučiti ovaj blog.




trajni link



Prijavi se za nastavak

Prijavi se pomoću Facebook-a

Facebook prijava

Prijavi se pomoću Email-a

Zapamti me



Zaboravljena lozinka Registriraj se