NAVRATI ON PONEKAD - 27 i 28 dio

29. studeni 2013 ob 10:13 | 37
27.dio


Tog popodneva u kući je vladalo opsadno stanje. Sjedili smo svi za stolom osim brata koji je kao i obično bio negdje vani sa frendovima.
- Čuj stari, pa kvragu to ne mora ništa značiti, odlučno sam rekao, trebamo razmišljati pozitivno, evo nabaviti ćemo lijek i možda upali?
- Stara se ubacila sa glupavom izjavom: Ja sam čula da procijeđeni sok svježe cikle pomaže i filtrira krv u organizmu!
Prostrijelio sam je pogledom i nastavio:
- Nemoj samo klonuti i nemojte mi sada po kući stvarati komornu atmosferu, zaprijetio sam..
Stari je briznuo u plač..
- Ma gotov sam ja kažem ti, nema mi spasa..
nisam ga često viđao kako plače.. ne znam zašto ali pred očima su mi prolazile scene iz djetinjstva u kojima me mlati kajišem, a ja cvilim kao svinja pred klanje sklupčan u kutu hodnika našeg trošnog stana. Susjeda lupa na zid i dere se: „Pustite tog malog!“ Stara mu dovikuje: „Nemoj ga po glavi, ostati će mu masnice pa će nas učiteljica pitati što mu je to.“ I nastavlja bezbrižno uvlačiti dim cigare. A remen i dalje para tišinu sve dok se ne predam boli i beživotno klonem i dalje sklupčan u kutu hodnika.
Obrisao je suze i onda bojažljivo rekao: Samo nemojte nikome reći…mislim susjedima itd, ne želim da me gledaju kao mrtvaca.
- Ok nećemo nikome reći, umirio sam ga premda mi nije bilo jasno zašto trebamo skrivati bolest u kući
- Znaš što bih sada želio? Obratio mi se molećivim tonom
- Što? Mirno sam odgovorio
- Da odemo svi zajedno loviti ribe na Bivio, sada se već nazirao tračak radosti u njegovom glasu.
Hitro smo spremili ribički pribor i šutke krenuli prema autu. Na stubama smo sreli susjeda koji nas je znatiželjno promotrio sa ribarskim štapovima uz opasku: „Opa familija ide na pecanje?“
- Da, odbrusio sam mu nevoljko i ubrzao korak, a imao sam osjećaj kao da u rukama nosim strašnu tajnu koju trebam zakloniti od njegovog pogleda. Pogledao sam starog, a on mi je uzvratio klimanjem glave u znak odobravanja. Nosili
smo našu tajnu daleko od kuće koja se hranila ljudskim sudbinama i koja je pokopala mnoge…


28.dio



Željeznički kolosijeci noću kao linija sudbine na mom dlanu…povremeno me trgnu preusmjeravajući kompoziciju i stresu lice naslonjeno na okno željezničkog vagona, ali nije li upravo takav i život? Povremeno te strese ali svejedno juriš nezadrživo već utabanim putem ka svojoj sudbini. Tu i tamo jedva otvorim očne kapke, tek toliko da vidim svjetla uz prugu…ima nečeg magičnog u njima…podsjećaju me na krijesnice. Dva poručnika i ja ležimo u kupeu jedan do drugoga…pet je sati vožnje do Zagreba. Usred noći vlak staje u Delnicama i neki frajer pokušava ući k nama…Nikica mu odbrusi „Odjebi“ i zatvara energično vrata. Tip se bez vidljivih znakova nervoze nasloni na ledeno staklo vagona i zatvara oči. Vani snijeg nemilice pada… Ova su dvojica poručnika inače u vojnoj školi na Črnomercu, a ja sam zgrada do njih na vojnom školovanju iz engleskog jezika, šest jebenih mjeseci bez mora, Učke i Kvarnera…samo jutarnji mraz, magla i hladnoća velegrada. Ne mogu zaspati…razmišljam o tom jebenom raku kao o pravom raku kakve lovim po „škrapama“ na plaži. Razmišljam o sablasnoj atmosferi koja se uvukla u naš stan…o glupavom izrazu stare koja cijedi ciklu kroz gazu… o starom koji ispija taj sok pokretima koji sugeriraju da ga ispija iz svetog grala. Razmišljam o gestapovskoj profesorici koja me ama baš svaki ponedjeljak pita isto pitanje „How was The Weekend?“, a na koje moram odgovarati sa uvijek istom dozom srdačnosti. Čak je i kondukter odustao od provjere karata vidjevši nas onako poslagane kao ražnjiće u kupeu. Cvilež kotača vagona…sirena vlaka u magli…slika blijedi….misli nestaju. Mmmmm koja toplina…samo ću malo virnuti kroz prozor da vidim krajolik…ova dvojica blaženo spavaju. Sranje!!!!!!!! Skočio sam kao da me streslo 20 000 volti…pa ovo je već Zagreb….koji je ovo peron??? Kolosijek??? Godina??? Mjesec???? Modri se prvi budi: „Koji ti je kurac?“ Širom otvorenih očiju mu odgovaram: „ Modri.. Nikica, dižite se jebo vas bog….9 je sati, pojma nemam gdje smo!“ Trljaju sneno oči i kao dva puža skupljaju vojne torbe. Spuštam prozor vagona i upitam prometnika: „ Oprostite možete li mi reći jesmo li na glavnom kolodvoru u Zagrebu?“ Iznenađeno me gleda i prozbori: „ Dečki otkud vi ovdje? Je ovo je Glavni kolodvor ali smo prestrojili ovaj vagon za dalje““ Gdje dalje? Pitam ga užurbano. „Pa za Mađarsku…ovaj vlak kreće za 10min u Mađarsku!“ Brzina svjetlosti je tako relativan pojam… kucam na vrata razreda, a profesorica me prijekorno pogleda i sarkastično mi se obrati: „Ooooo mister! Zadovoljstvo nam je što ste nam se pridružili!“ Bockala bi ona mene bar još 20 minuta pred svima ali sviđam joj se..

nastavlja se....

Komentari 0

moraš se , ako želiš komentirati

Unesi email osobe kojoj želiš preporučiti ovaj blog.




trajni link



Prijavi se za nastavak

Prijavi se pomoću Facebook-a

Facebook prijava

Prijavi se pomoću Email-a

Zapamti me



Zaboravljena lozinka Registriraj se