NAVRATI ON PONEKAD - 29 + 30. dio

02. prosinac 2013 ob 09:53 | 37
29.dio


Kladio sam se sa frendom da je zasigurno u svojim ranim 30-tima još "junferica". Uvijek glumi neku strogoću ali kada me nešto treba upitati sva joj krv iz tijela nagrne u obraze, a boja glasa istopi se kao maslac na ljetnom suncu. Naravno ipak mi uspije sjebati dan: „Mister Šneler, how was The Weekend?“
Velegrad guta sve pred sobom…hodajući zagrebačkim asfaltom zaista se osjećam malen ispod zvijezda. Sve je zapravo kao i nekoć. Kolporteri mi donose duh nekih starih vremena uzvikujući bombastične naslove iz novina. Rulja se tiska pred dolazećim tramvajem. „Je gospon, pa kaj vam je? Kaj ne vidite da imam torbe? Buni se postarija gospođa dok pokušava doprijeti do mozga teenageru opremljenog slušalicama novog i-pada. Vonj zagrebačke srednje klase.. nadničari…ljudi bez budućnosti, uzaludni studenti.. parfem novog doba. I to bi trebala biti ta klinika? Osvrćem se oko sebe pitajući se da li su sve ove klinike za tumore tako sive i bezlične? Očekivao sam blještavu svjetlost, novu nadu…harfe dok koračam po spasonosno rješenje. Sjećam se dana kad sam sa starim otišao kod specijaliste po konačni nalaz biopsije. Stari se boji vlastite sjene…ne kužim zašto moram ići sa njim po taj nalaz? Sjedimo u otrcanom hodniku riječke poliklinike na Sušaku… vrata se otvore, a dr. Zeba veselo izlazi van i osobno poziva pacijente. Kakvo je to prezime pobogu? Zeba? Već prvi dojam sugerira mi da se ovdje radi o nekoj grotesci.. o lupanju pečata na čelo ŽIVIŠ-UMIREŠ. Gledam te ljude oko sebe. Tupo bulje u linoleum čekaonice. Očekivao sam hodajuće skelete…pa starci su mi pričali kako je Bosiljka, žena mog strica na samrti nakon dugotrajne borbe s karcinomom dojke imala glavicu kao novorođenče. Išli su je vidjeti samo iz puke znatiželje. Stara je oduševljeno prepričavala naglašavajući dramatičnost: „Ajmeeee, ma znaš kako izgleda? Sva se istopila? Ima majušnu glavicu i samo nas je gledala onim okicama…svaki čas će….i znaš što? Strašno se pati! Toliko se pati da joj više ni morfij ne pomaže! Toliko se pati da kažu da ne mogu spavati noćima od njenih vriskova!“ Ja sam je pitala Bosiljka, poznaješ li me? A ona je samo treptala. Ajme kako grozno!...i ni „S“ od onog suosjećanja maloprije.

30.dio

Stari je ušao u ordinaciju, a meni su minute prolazile kao sati. Toliko sam ga puta mrzio da ni sam ne znam da li sam ga ikada volio onako kako sin treba voljeti oca. Paralelno sa njegovom starošću rasla je i njegova svijest o neuspješnoj karijeri građevinskog radnika. Nije podnosio nikakav intelektualni razgovor i često bi ga razoružan argumentima znao naprasno prekinuti odmahivanjem ruke uz rečenicu: „Ti si jedan veliki filozof, to ja uvijek tvrdim…veeeeeeelikiiiii filozof… Ajde ne seri više!“ I vratio bi se svojoj omiljenog zanimaciji hranjenja pet kanarinaca koje je držao nasred hodnika u stanu tako da je sjemenja uvijek bilo po podu... I uvlačenju duhanskog dima naravno. Posebno me volio omalovažavati pred nepoznatim osobama ističući svoju patrijahalnu ulogu. Sjećam se da smo jednom bili kod bake na ručku. Baka je za razliku od none bila sasvim suprotan karakter. Krupna žena, ali donekle blagih crta lica, krupnih plavih očiju i postojane frizure koja je trajala do njene smrti. Sjedila bi onako zavaljena u stolicu nasred kuhinje i uvijek je preko koljena imala krpu kako se ne bi omastila svom silnom hranom koju je unosila u sebe, a bila je dugogodišnji šećeraš.. Djed bi joj znao spočitnuti: „Mama, znaš da to ne smiješ jesti!!!“ Ona bi mu ljuto odgovorila: „Nisam jela ovo masno, samo sam malo ovo okolo pojela…“ Dok bi se ona tako nervozno pravdala, iskusnom pogledu svjesnog dječarca nije mogla promaknuti kap masti koja se kotrljala niz kut njenih usnica. Uvijek sam se čudio njenoj navici da uz lubenicu jede kruh pod tobožnjom izlikom da nam tako lubenica neće teško pasti na želudac. Kasnije mi stara znala pojasniti da je tako čuvala veći dio lubenice samo za sebe kada mi klinci odemo. Djed je pak bio sorta za sebe. Bivši pripadnik Wermachta koji je sudjelovao u prvom valu napada na Poljsku. Nosio je zrno metka u desnoj nozi koje se nekoliko puta godišnje premještalo i čas ga se moglo napipati ispod koljena, a čas sasvim niže. Doktori su se bojali dirati to zrno, a ni njemu nije osobito smetalo. Ako je baka bila izjelica, tada je on definitivno bio pijandura i to ona najgore vrste. Znao me nagovoriti da se igramo skrivača i tako sam ga završivši sa brojanjem naslonjen čelom na zid znao pitati „ Mogu li te tražiti?“ Uvijek bi nervozno odgovarao: „Ne još!!!“ Jednom sam mu se prikrao i našao ga kako kriomice ispija neku rakiju i zatim dotače vodu u bocu jer mu je baka znala postaviti zamku i zarezati etiketu na boci. Skamenio se kada sam ga zatekao "in filgranti". Uvalio mi je 100 kuna u ruku uz pripomenu da to ne cinkam baki. Kasnije sam od nje dobio još 100 kuna jer sam joj to sve cinkao. Mrzio me do kraja svog života. Nakon otpuštanja iz Wermachta zaposlio se kao brijač i kod kuće je imao visoku drvenu stolicu na koju je znao vezivati jednu od tri kćeri ukoliko bi bila neposlušna i morala je tako sjediti zavezana uz njega dok bi on odspavao popodne. Ponekad ih je znao kažnjavati klečanjem na krupnoj soli. Bilo mi je smješno razmišljati o njegovoj ljubomori naspram bake koja je radila kao čistačica u "Transadriji". Kada bi se vratila sa posla obavezno joj je pregledavao „hulahopke“ tražeći dokaz prevare. On je njoj vadio mast u mladosti, ali je zato ona u starim danima vadila mast njemu i to na najtanjom slamkom. Jedne nedjelje bili smo kod njih na ručku zajedno sa obitelji majčine sestre Marije...

nastavlja se....

Komentari 0

moraš se , ako želiš komentirati

Unesi email osobe kojoj želiš preporučiti ovaj blog.




trajni link



Prijavi se za nastavak

Prijavi se pomoću Facebook-a

Facebook prijava

Prijavi se pomoću Email-a

Zapamti me



Zaboravljena lozinka Registriraj se