NAVRATI ON PONEKAD-3

06. studeni 2013 ob 08:54 | 30
AUSTROUGARSKA VOJARNA

Nisam volio živjeti u toj staroj trošnoj zgradi na Mlaci. Naš omanji stan u potkrovlju imao je hladne zidove iz kojih je uvijek izbijao nekakav slatkasti odvratan smrad koji se uvukao čak i u parkete. Vjetrio sam svoju sobu svaki dan i što god da sam pokušavao smrad je još uvijek bio prisutan. Nije pomogao čak ni stari tepih koji smo sa sobom donijeli sa Orehovice kada je otac od firme dobio taj stan i u koji se prašina toliko uvukla da su ga čak napuštale i brojne stjenice. Jedino što sam volio u toj sobi je činjenica da sam po cijele dane mogao glasno puštati heavy metal i meltretirati svog ostarjelog šepavog susjeda koji je povremeno nemoćno lupao štapom o zid na što sam samo pojačao mjuzu i pomislio “Tko ga jebe.” Nismo imali telefona. Otac ga nikada nije htio uvesti pravdajući se da bi ga onda stalno netko zvao iz firme koja se nalazila u dvorištu naše zgrade iako je bio običan građevinski limar. Zapravo nismo imali novaca da ga uvedemo. Stan je bio toliko zapušten i trošan da su i oni pokušaji prekrivanja poda žutim kičastim linoleumom bili unaprijed osuđeni na propast. Majka nije cijenila metlu. Iako je bila nezaposlena provodila je dane u besposličarenju, čitajući ljubavne romane i ako ste je se samo drznuli pitati zašto je kuća tako prljava odgovorila bi: “Što vam je? Nemam ja vremena za čišćenje, pa ja se cijele dane brinem o djeci!” Nisam više bio sin jedinac. Društvo mi je radio moj 5 godina mlađi brat koji je plakao po cijele noći. Danju sam ga gurao zajedničkim balkonima po najvećem suncu ne bi li se smilovao i zaspao omogućivši mi da se odem igrati. Majka je naravno čitala i dalje svoje ljubavne romane, a kada bih je upitao da sada ona malo gura kolica istjerala bi me i sobe zapovjedivši mi da guram ta kolica dok mali ne zaspe. Ponekad bi se to odužilo satima po najvećem suncu. Kako sam samo mrzio tu zgradu i zajedničke balkone. To je zapravo bila stara austrougarska vojarna i zato je njen stil gradnje bio primjereniji ja smještaj nekih privremenih stanara vojnika kojima udobnost i estetika pored razmišljanja o ratu zasigurno nije bila ni na kraj pameti. Na tim balkonima nije bilo privatnosti i mislim da sam zato kasnije zbog toga zavolio nebodere u kojima ne moraš nikoga vidjeti ni pozdravljati. Ama baš sve se znalo na tim balkonima i niste mogli promoliti nos, a da to netko ne komentira. Mrzio sam i brata koji je i dalje plakao. Zajednički balkon bio je u obliku slova “L”, a u kutu je živio gluhonijemi sredovječni par. Svaki put kada bih kolicima prošao pored prozora zavjesa na prozoru bi se zatresla. Muta, kako smo je zvali je voljela špijati kroz prozor. Imala je priglupog muža bravara koji je po cijele dane radio u istoj firmi kao i moj otac, zapravo cijela je zgrada imala veze sa firmom jer su to bili stanovi namjenjeni za najniži sloj radništva iz te firme. Muta je bila iz ciganske obitelji, izuzetno tamnog lica na kojem su se isticale razroke oči i tanki brčići. Noge su joj bile kako smo običavali reći krompave i koščate i općenito priroda prema njoj nije bila milostiva. Osim toga iz njihovog stana su često dopirali urlici pokušavajući zamijeniti normalnu glasovnu komunikaciju. Iako sam tada bio tek klinjo u osnovnoj školi u dubini duše znao sam da u njoj ima nekog zla i da je vrijeme da se nakon anđela upoznam i jednim od svojih mnogobrojnih demona. Osim toga bila je najbolja prijateljica moje majke. Voljela je dolaziti kod nas. Njih dvije imale su zajednički hobi, gatanje iz kave. Situacija u stanu bila je sve gora i gora jer je brat plakao po cijele noći i što god su pokušavali nije pomagalo. Opsjednutost je snažna onoliko koliko joj to dozvolite, a moji su roditelji bili idealne “mušterije” za njeno djelovanje. Jedne sam se noći oko 2 sata digao iz kreveta i krenuo u wc, a ušavši u hodnik obasjala me svjetlost svijeće. Kriomice sam se došuljao do kuhinje i vidio oca, majku i Mutu kako kuhaju nešto u loncu. Mutava je gestikulirajući rukama požurivala oca da brže mješa. Cijeli taj prizor promatrao sam naslonjen na vrata pazeći da me ne vide, ali mutava je osjetila moje prisustvo i pogledala me zadivljeno. Nepomično sam stajao i gledao u roditelje koji su bili u nekoj vrsti transa, odsutnog pogleda. Majka se okrenula i sa mržnjom povikala: “Marš u sobu, ovo nije za tebe!” Otrčao sam u krevet i pokrio se preko glave. Brat je nesnosno vrištao. Iduće jutro sa unutarnje strane vrata svoje sobe ugledao sam metlu naslonjenu na ključanicu. Uzeo sam je i odnio u kuhinju. Ondje je majka rezala kapulu i polusuznih mi je očiju rekla mirnim glasom: “Odnesi tu metlu u wc”
“A zašto je ta metla bila uopće u mojoj sobi!” upitao sam je
“Da ne uđu vještice” odgovorila mi je tako nezainteresiranim tonom kao da se sinoć ništa nije događalo
“A što ste to kuhali sinoć?” i dalje sam pokušavao saznati
“Mokraću” odgovorila mi je ne skrećući pogled sa savršeno izrezanih kockica kapule, “Muta nam je rekla da moramo u 2 sata kuhati mokraću tvog brata i ukazati će nam se lice osobe koja ga je zaposjela”
“iiiii koga ste vidjeli?” tijelom su mi prošli trnci dok sam to izgovarao
“Tetu Nenu”, rekla je kao da su to i očekivali
Šutke sam odnio metlu u wc i nisam više zapitkivao. Teta Nena je bila supruga našeg šepavog susjeda. Gospođa u kasnim šezdesetim godinama, tipična zagrebačka puca…tipična jer je voljela naglašavati taj “kaj” dajući nam do znanja da dolazi iz metropole. Svesrdno je voljela dijeliti savjete majci od kuhanja do odgoja, ali omiljena zanimacija joj je bila stajati naslonjena na ogradu balkona kako bi vidjela tko kod koga ide i što se priča. Moram priznati da mi je nakon ovog događaja bilo nelagodno pozdravljati je. Zamišljao sam je kako bjesomučno lupa na vrata i samo je metla naslonjena na ključanicu spriječava da nam ne napakosti. Događaj je pao u zaborav, no brat je i dalje plakao noćima. Spavao je u sobi sa mojim roditeljima, ali vrlo sam jasno mogao čuti žamor i molive iz druge sobe. U tim trenucima na pamet mi je padala nona. Pomislivši na njeno blago lice obuzeo bi me mir.
Veselo sam ušao u stan nakon popodnevne školske smjene. Ušavši u kuhinju koja nam je ujedno bila i dnevni boravak nestao je smješak sa mog lica. Za stolom su sjedili roditelji i svećenik. Ne znam što sam očekivao od svog prvog svjesnog susreta sa svećenikom. Osjetio sam isprva neko strahopoštovanje vidjevši ga u toj crnoj halji i sa ogromnim križem na lančiću. Tražio sam izraz dobrote na njegovom licu, ali između njega i inkasatora koji nam je dolazio jednom mjesečno naplaćivati tv pristojbu nije bilo nikakve razlike. Nervozno je lupkao po stolu ne uputivši mi ni pogled a kamoli riječ.
“Ha čujte”, konačno je prozborio indiferentnim tonom, “morati ćete napuniti ovu bocu svetom vodicom i njome škropiti maloga” Pružio je majci nekakvu staklenu bocu sa onim jeftinim plastičnim čepom kakvim smo znali zatvarati grlić “Radenske”, a ona je zgrabila tu bocu kao da se radi o najsjajnijoj relikviji koja će nam svima donijeti spas. “K vragu”, pomislio sam, mogao ju je bar napuniti običnom vodom i praviti se da je sveta. Nije me se dojmio prvi susret sa svećenikom. Ne mogu reći da je školski sustav vršio pritisak na nas klince i udaljavao nas od vjere. Jednostavno sam imao veća očekivanja. Nadao sam se da će me nakon susreta sa svećenikom preplaviti iste one misli kao kad sam listao stare fotografije svoje none. Otac koji je radio za mizernu crkavicu drhtavo mu je pružio kovertu sa novcem. Prepoznao sam mu u očima gramzivost dok ju je primao i naravno da je prebrojao njen sadržaj. Nije bio baš zadovoljan onim što je vidio. Odala ga je grimasa kojom je ocu jasno dao do znanja da i nije neka nagrada. “Gdje je mali?” upitao je kao da se radi o vreći krompira, a ne o bebi. Trenutak kasnije tupo sam zurio u njega dok je stajao iznad brata i mrmljao nerazgovjetno. Laknulo mi je kad je odlazio. Ipak nije odolio a da ne zastane na vratima i uputi posljednju rečenicu mom ocu: “Morate blagoslivljati kuću svake godine Sanjine!” Otišao je sporim koracima u stan kod tete Nene i veselo sa vrata povikao: “Evo mene gospođa Nena” Ništa mi više nije bilo jasno, ni tko su anđeli ni tko demoni…ali sinulo mi je da trik sa kuhanjem mokraće nije upalio i da lice koje su vidjeli u loncu nije bilo od tete Nene. Otac je nervozno sjeo, upalio cigaretu i buljeći u jednu točku trošnog linoleuma tiho rekao: “A što bi mi tek rekao kad bi znao da nisam kršten”. Dim cigarete lelujao je prema stropu….brat je vrištao..
Osjećao sam da je neko zlo duboko ukorijenjeno u toj staroj zgradi. Kako smo se grijali na drva, svakih nekoliko dana trebalo je otići po drva u podrum koji se nalazio u suterenu i do njega se trebalo spustiti kamenim stubama. Bio je to zapravo niz trošnih ciglenih prostorija koje su odvajali zidovi od improviziranih starih dasaka, nalik na kripte, a svjetlo koje se palilo na ulazu jedva je obasjavalo glavni hodnik. Na ulazu u podrum isticala su se klizna metalna vrata koja su se tu nalazila valjda još iz vremena austrougarske. Stariji stanovnici zgrade često su pričali kako je davno izbio požar zbog petrolejke i da je dolje čak netko i izgorio. Obuzela bi me jeza kada sam otključavao masivan lokot na tim prastarim zelenim vratima i pomicao ih svojim slabašnim rukama. Ulazio sam u mrak kako bih napipao prekidač i mogao sam osjetiti gustu paučinu koju sam putem pokupio. Grozničavo sam je nastojao skinuti sa sebe i plašljivim koracima širom razrogačenih očiju približavao sam se našoj konobi kako smo je zvali. Od straha nisam iz prve mogao pogoditi ključem otvor lokota koji je bio toliko malen da sam se često pitao čemu uopće i služi. Nisam se mogao oteti dojmu da nisam sam u tom podrumu. Trpao sam drva u metalnu kantu koju mi je dala majka i taman sam htio zgrabiti prekrasnu cjepanicu, a na mene je skočila mačka. Premro sam od straha i pao na stražnjicu, a iz prevrnute kante ispala su sva drva. Iza mene je prošla sjena. Instiktivno sam okrenuo glavu u tom smjeru ne bih li uhvatio kakav zvuk, korake, bilo što.. I taman kada sam pomislio da sam od silnog straha počeo umišljati lagano sam se pridigao i zakoračivši korak naprijed sudario sam se sa njim. Mužem naše mutave susjede koji me tupo gledao pogledom punim mržnje, a u ruci je držao čekić. Izjurio sam iz podruma brzinom svjetlosti. Nikada u tom podrumu nisam bio sam i uvijek je uz mene bila neka nadnaravna sila. Svaka cigla ugrađena u zidove imala je svoju priču i znao sam da je izvorište svog zla ove zgrade utkano u taj podrum..
Marino i ja igrali smo se u hodniku stana. Majka je pozvonila na vrata i ušla unutra državši u rukama vrećice iz kojih je virila salata i kruh. “Marino mama te zove” obratila mu se. Marino je bio srednji od troje braće koja su živjela na dijagonalnom balkonu kat ispod. Bio je nešto mlađi od mene i iako je imao brata koji je bio moja generacija i sa kojim se nisam družio jer sam ga smatrao malo konzervativnim često sam se igrao sa njim. Bili su tipična dalmatinska obitelj, konzervativnih svjetonazora u kojima se jasno znalo koja je uloga oca hranitelja obitelji i koji je još k tome radio naravno u istoj firmi kao i moj otac. Njegova nas obitelj nije voljela i s pravom su nas smatrali čudacima. I ja sam nas smatrao čudacima. Nije li čudno to da nam baš nitko nije dolazio nikada u posjet, a ako bi i došao uvijek smo se morali mirno ukipiti i praviti se da nas nema. Nakon toga bi uslijedio uzdah olakšanja, kao da smo se riješili strašnih napasnika u ljudskom obliku. Mislim da se otac sramio u kakvim uvjetima živimo i kakvu ženu ima, a majka je bila sretna jer nije morala kuhati kavu i baviti se po njenim riječima sličnim glupostima. Marino se veselo pridigao i otrčao kući, a tek reda radi upitao sam majku: “zašto ga je majka zvala?”. Bez ijedne emocije na licu odgovorila mi je: “Umro mu je otac!” Sledio sam se ali istovremeno osjetio i isti onaj zaboravljeni osjećaj dok sam na trsatskom groblju iz ruku ispuštao konop kojim se spušta lijes u raku. Otrčao sam na balkon na kojem se naravno već nalazilo pola stanovnika i zgrade i ugledao sam prizor metalnog sanduka koje su ispustili ispred njihovih vrata. Netko je iz mase povikao:”Vidiš kako te na kraju odnesu, kao u kaseli za prasca.” Zurio sam u taj metalni sanduk i bio je to fascinantan prizor. Nije li istovremeno fascinatno i zastrašujuće da se na kraju sve svede na taj trenutak u kojem ljudi u bijelim mantilima dignu taj sanduk i zauvijek ga odnesu pred očima njegove djece. Samo trenutak ranije stajao je na vratima i taman prije nego što je stigao poljubiti ženu srušio se kao pokošen. Začepljenje žila, masnoća u krvu…postoji toliko logičkih objašnjenja kojima te namjeravaju umiriti, ali nitko ne spominje gdje je duša? Masa oko mene je i dalje živopisno komentirala, a ja sam znao da je duša i dalje ostala na tom balkonu i da ih gleda. Ima li duša oblik? Osjećaj je bio isti kao u podrumu..zgrada je uzela njihovog oca i svima oko mene to je bilo savršeno normalno, dan kao i svaki drugi.
Ponekad sam u smiraj dana znao ostati naslonjen na ogradu balkona i promatrati more. Svjetionik na “Mlaki” ponosno se šepurio i za cijeli je kvart on zapravo bio kao treće oko dajući slučajnim prolaznicima do znanja kako predstavlja simbol kvarta koji je ostao živjeti negdje daleko u prošlosti.

....nastavlja se....

Komentari 0

moraš se , ako želiš komentirati

Unesi email osobe kojoj želiš preporučiti ovaj blog.




trajni link



Prijavi se za nastavak

Prijavi se pomoću Facebook-a

Facebook prijava

Prijavi se pomoću Email-a

Zapamti me



Zaboravljena lozinka Registriraj se