NAVRATI ON PONEKAD - 31.dio

04. prosinac 2013 ob 22:11 | 31

31.dio

U posjet nam je došla i susjeda sa donjeg kata, Laura i njena kćer Josipa. Prva sjećanja na spoznaju o seksualnosti vežu me upravo uz Josipu. Često smo se igrali mame i tate, trpajući njenu debelu mlađu sestru Marjuču u ormar uz pojašnjenje da se dijete mame i tate stavlja uvijek u ormar. Kasnije je ta cura postala pravnica i to specijalist iz obiteljskog prava... hm… čudno. Josipa…vitka cura, duge kestenjaste kose…krupnih bademastih očiju i prekrasnog lica. Kao klinka se znala namirisati maminim parfemom. Volio sam kad bi nam došla u posjet u kućnim papučama jer bi tada iz njih izvukla svoja vitka stopala u savršeno čistim tankim crnim pamučnim čarapicama. Ležali bi tako prekriveni dekicom, dok bi se Marjuča bunila u ormaru i pitala se koliko još mora ostati u njemu. Jednom smo se dodirnuli rukama a ja sam u svojim mislima zamišljao što bi se sve moglo dogoditi. U toj nevinoj dječjoj igri nije se dogodilo ama baš ništa osim mašte. Stari me nervozno zazvao iz kuhinje: „Dođi u kuhinju da baki nešto ispričaš!“ Odgovorio sam mu ležerno: „Ne mogu sada, evo za pet minuta ću!“ A Josipa me tužno pogledala. „Odmah rekao sam!“ ponovio je svojim neurotičnim glasom. Čak je i Marjuča doslovno ispala iz ormara od straha povukavši za sobom veću količinu uredno složenih plahti. Josipa me zabrinuto pogledala i tiho rekla: „ Daj idi, vidiš da je ljut!“ U meni se istog trena stvorio prkos….inat najvećeg intenziteta… Svaki dio mene pozivao je na pobunu… Uzvratio sam hrabro: „Neću!“ U roku 15 sekundi stajao je ispred mene i šamarao me uz riječi: „Majmune ti ćeš meni govoriti neću?“ „Razbit' ću ti nos, jesi li čuo?“ Kad je šamaranje prestalo nastao je muk… Josipa se lagano tresla spuštenog pogleda, a ja sam kao gepard skočio na starog i stisnuo ga objema rukama za vrat. Davio sam ga tako žestoko da mu je lice poprimilo plavkastu boju. Djed i muž moje tete pokušavali su me istovremeno odvojiti od njegovog vrata, a ja sam osjećao nadljudsku snagu. Ogromnim naporom uspjeli su u svom naumu i svi su nakon toga stajali kao skamenjeni. Stari je još uvijek hvatao zrak, a ja sam imao luđački pogled. Stari je samo prozborio: „Riješiti ćemo ovo doma...“ Josipa mi je na odlasku uputila zabrinuti suosjećajni pogled, kao da me željela zagrliti i poželjeti sreću, a ja sam bio zatvorenik koji čeka smaknuće… Bio sam savršeno miran. Nikada se kasnije nisam družio sa Josipom. Od toga dana osjećala je da i sama snosi dio krivnje i izbjegavala me spuštajući pogled kad bi se sreli. Starci su putem kući šutili. Iskrcali smo se na autobusnoj stanici na Mlaci iako bi obično produžili još jednu stanicu do Novog Lista. Stari je krenuo prema parku i tek tada prvi put mi se obratio: ...
nastavlja se....

Komentari 0

moraš se , ako želiš komentirati

Unesi email osobe kojoj želiš preporučiti ovaj blog.




trajni link



Prijavi se za nastavak

Prijavi se pomoću Facebook-a

Facebook prijava

Prijavi se pomoću Email-a

Zapamti me



Zaboravljena lozinka Registriraj se