Navrati on ponekad 32.dio

04. prosinac 2013 ob 22:22 | 46
32.dio

„Imaš pravo izabrati šibu kojom ću te tući ili kajiš..meni je svejedno!“ Odabrao sam ležerno neki suhi požutjeli bambus, lagan kao perce. „A ne ne, stari se osmjehnuo i prelomio ga na dva dijela…izaberi nešto žešće ili ću ti ja izabrati!“ Okrenuo sam se prema njemu tupog pogleda i odlučno rekao: „Znaš, kad malo bolje razmislim ipak ću kajiš.“ Čim smo stigli u stan otišao je u sobu po stari vojnički „JNA“ remen, valjda jedinu relikviju iz doba kada je trebao biti muškarac i odslužiti vojni rok iako je i tada bio „pizda“ i vratio se u hodnik. Mirno sam legao na hladan pod, a on me divljački mlatio. Nije čak ni pazio mlati li me kopčom ili kožnim dijelom remena. Ni suzu nisam pustio. Samo sam tupo gledao u svoja koljena i mislio na Josipu. Povremeno bi mi do mozga dolepršale riječi „Ti ćeš na mene…pederu…majmune…svinjo..“ i osjetio sam slatkast okus krvi na svojim usnama. Mmm gotovo da je bila fina.. tada sam prvi puta zapravo primijetio da krv s pravom nazivaju tekućinom života. Stara je zato vrijeme pregledavala u kojoj će haljini sutra otići u trgovinu. Povremeno bi mu doviknula: “Dajjj dosta je…što će mu reći na tjelesnom?“ Oluja se smirila. Ponekad čekam neverine na moru. Podsjećaju me na taj dan. Munje paraju nebo, povremeni bljesak obasja inače mirnu lučicu. More se zakovitla… pjena podivljalih valova rasprši se tik pored mojih stopala. Kapi kiše šibaju mi lice, a vjetar nosi suncobrane. Traje ta igra između prirode i mene nekih 20 minuta i onda nastane smiraj. Oluja živi još samo u mojim sjećanjima. Otišao sam isprati krv sa svog lica, a jarko crvene kapi neprestano su remetile bijelu…ajde ne baš bijelu pošto majka nikada nije prala kadu… žućkastu boju kade. Gledao sam u vrtlog sifona i pomislio kako u kanalizaciju otječe dio mene. Od svih mjesta na svijetu najmanje sam htio biti dijelom riječke kanalizacije. Na crne masnice po nogama nisam ni obraćao pažnju. Profesor tjelesnog znao me tu i tamo upitati što mi je to, a ja bih mu skrušeno odgovorio da nije ništa iako sam imao osjećaj da me to pita tek tako, reda radi. Idući tren već bi nam rekao da se igramo graničara dok bi se on bavio privatnim poslovnim pozivima. Vratio sam se u kuhinju, a starci su uvlačeći dim cigareta listali novine kao da se ama baš ništa nije dogodilo. U kutu kuhinje lagano je pucketala vatrica iz starog štednjaka na drva. Ništa ne odaje doživljaj zime kao peć na drva. Pored peći bila je naslonjena sjekira. Buljio sam u tu sjekiru gotovo ne trepnuvši. Polagano sa okrenuo glavu prema te dvije spodobe, a zatim ponovno vratio pogled na drvenu dršku sjekire..
nastavlja se

Komentari 0

moraš se , ako želiš komentirati

Unesi email osobe kojoj želiš preporučiti ovaj blog.




trajni link



Prijavi se za nastavak

Prijavi se pomoću Facebook-a

Facebook prijava

Prijavi se pomoću Email-a

Zapamti me



Zaboravljena lozinka Registriraj se