NAVRATI ON PONEKAD - 33 i 34. dio

08. prosinac 2013 ob 10:36 | 45
33.dio

Zamahnuo sam tako svom snagom i rascopao glavu starom na dva dijela. Krv je šikljala po oronulom linoleumu, a stara je vrištala. Kanarinci u krletkama pokušavali su se sakriti bjesomučno lamatajući krilcima. Mozak se rasuo po podu. Ta sivkasta ljepljiva tvorevina ispala je iz lubanje. „Predrag čuješ li ti mene?“ stara me prenula iz zamišljanja, a ja sam se trgnuo iz transa. Tek sam tada shvatio da desnom rukom držim držak sjekire kojeg sam hitro pustio tako da ona to nije primijetila. U jednom danu postao sam ubojica čak dva puta. I kada se na ratištu znala pokrenuti polemika o tome kakav je osjećaj kad nekog ubiješ ja sam samo šutio i nastavio se igrati sa žarom u improviziranom kaminu od kamenja. Vrlo sam dobro znao kakav je to osjećaj...neopisiv. Hitchcock je cijelu svoju karijeru želio ubiti nekoga i spoznati taj osjećaj, a ja sam ga imao na svom dlanu...
Vrata ordinacije su se otvorila, a dr. Zeba srdačno se rukovao sa starim koji je imao lagano glupasti izraz lica. „Slijedeći!“ povikao je Zeba, a iduća duša puna nade ulazila je u kancelariju. „I?'“ odmah sam znatiželjno upitao starog. „Što i?“ odgovorio mi je sa još glupljim izrazom lica. „Pa što ti je rekao doktor pobogu?“ gotovo ljuto sam nastavio. „ A toooo…paaa rekao mi je da ne vidi ništa loše ali ni ništa dobro na rendgenskoj slici pluća.“ U čudu sam ga pogledao i taman sam ga htio upitati zar je zadovoljan odgovorom ali sam u zadnji tren odustao. Njegov mozak to nije želio čuti, a još najmanje shvatiti. Samo je zapamtio rečenicu: „Ne vidim ništa loše.“ A ovu „Ne vidim ništa dobro.“ uronio je u svježe iscijeđeni sok od cikle…




34.dio

Profesor nalik na Einsteina širom je odškrinuo vrata ordinacije i pozvao me unutra. Medicinska sestra u kutu ordinacije nije mi uputila ni pogled. Samo je nastavila piskarati u nečiji karton. „Izvolite, izvolite, ne ustručavajte se.“ Odlučno mi se obratio namrštenog pogleda. Po izrazu lica vidio sam da je već umoran od igranja uloge boga. „Imate nalaz?“ rutinski me upitao. Nervozno sam pokušavao izvaditi sliku pluća, ali mi je nervozno oteo papirnatu košuljicu iz ruke i u trenu je sam izvadio sliku. Nije ju čak stavio ni na ono osvijetljeno staklo na kojem inače očitavaju rendgenske snimke već ju je samo okrenuo prema običnoj žarulji čija snaga nije bila primjerena ni trošnoj kolibici a kamoli eminentnoj ordinaciji. Očekivao sam da će je proučavati bar koju minutu jer ipak sam tu sliku nosio preko devet gora…devet polja…snježnim obroncima Tuhobića…krivudavim kolosjecima hrvatskih pruga… Deset sekundi držao ju je ispruženu iznad svojih očiju i još hitrije spustio lupivši je o svoje desno bedro. Baš kao kada pročitam neki diskutabilni članak u lokalnim novinama i napravim istu ljutu kretnju uz riječi „Ma vidi molim te koja sranja oni pišu!“

- „Uf najgori!“ znalački mi se obratio i strovalio u udobnost svoje fotelje. Stol je bio ispunjen rendgenskim snimkama.
- „Sestro uvedite mi onog Blaževića!“ zavrtio se graciozno kao na vrtuljku u toj svojoj mesnatoj polu ispucanoj kožnoj fotelji, a ja sam i dalje stajao lica oslikanog kao tužni klaun. Bijela boja razlijevala se niz moje lice, a žarko crveni ruž topio se i kapao poput krvi na pod ordinacije.
- „Čekajte kako to mislite najgori?“ upitao sam ga drhtavim glasom
- „A što želite da vam kažem'“ pogledao me ispod obrva pitajući se zašto još uvijek stojim u ordinaciji, „Vaš otac ima planocelularni karcinom pluća i ostalo mu je još najviše šest mjeseci života.“ Zatim je uzeo jednu od onih snimki sa stola i okrenuo je prema svijetlu uz primjetno jače mrštenje.
- „Ali zar mu Megamin ne bi pomogao?“ nastavio sam uporno i pritisnuo svoj crveni klaunovski nos iz kojeg se prolomio zvuk patke.
Ma gledajte gospodine, ja ću vam dati „Megamine“ čije je cijena 500,00kn po pakiranju u kojem se nalaze dvije kutijice, ali iskreno nemojte očekivati previše od toga jer ovo je jedan od gorih nalaza koje sam vidio u svojoj karijeri.“ Hitro je spustio nalaz i sada već nervoznim glasom obratio se ponovno sestri: „ Dakle Blaževića nema?“ „Možda više nije ni živ?“ „Pozovite mi Iličevića!“ Jedva sam se okrenuo na tim nezgrapnim cipelama. Namjeravao sam još izvesti svoj zadnji štos sa pumpicom i cvijetom punim vode prikačenim za svoj desni džep zakrpane jakne, ali je crijevo koje je od pumpice vodilo ka cvijetu puklo i pritisnuvši dva puta pumpicu voda je nezadrživo krenula prema mom međunožju stvarajući dojam da sam se upišao u gaće. Sestra i doktor ostali su prvo stajati u čudu, a onda su se grohotom počeli smijati. Smijeh je postajao histeričan dok sam se polako gegajući udaljavao vrteći stari, olinjali crni kišobran, a u daljini kroz smijeh koji nije prestajao razaznao sam samo „Pozovite mi Iličevića!“ Cirkusni šator nestajao je na obzorju i taman sam htio poraditi po pitanju fleke na svojim hlačama, no razočarano sam utvrdio da zapravo nije ni postojala...

nastavlja se....

Komentari 0

moraš se , ako želiš komentirati

Unesi email osobe kojoj želiš preporučiti ovaj blog.




trajni link



Prijavi se za nastavak

Prijavi se pomoću Facebook-a

Facebook prijava

Prijavi se pomoću Email-a

Zapamti me



Zaboravljena lozinka Registriraj se