Stranica Mojnet.com 1.6.2017 prestaje sa radom. Svi korisnički računi i sadržaji će biti izbrisani. Hvala na razumijevanju!

NAVRATI ON PONEKAD -8.dio

09. studeni 2013 ob 09:44 | 46
“Nemam love teta Dara” bojažljivo sam odgovorio i dalje ne skrećući pogled sa podnožja autobusa
Uhvatila me za čvrsto za ruku i prodorno pogledala: “Znam da nemaš love ali zanima me što tako fina kulturna bijela ovca radi sa crnom?
U čudu sam je pogledao i zamucao: “ppaaa ne mogu ja biti drugačiji od svojih prijatelja?”
Bez ikakve emocije na licu oštro mi je odgovorila: “Pazi se dečko, gledaš smrti u oči!”, pustila mi je ruku i nezainteresirano nastavila promatrati borove pored ceste koji su se nizali uz staru “harmoniku” kako smo zvali lokalne autobuse.
Odzvanjala mi je ta slutnja u mislima i pitao sam se ako smo nas dvojica ovce, svejedno da li crne ili bijele, tko je onda vuk? Gledaš smrti u oči? Što je dovraga mislila reći time? Siniša je prekinuo moje misli i nasmijao se uz riječi: “Ma pusti kurvetinu, vidiš da je pijana!”
Te sam večeri legao u svoj krevet i crne misli i slutnje polako su isparile u toplu ljetnu noć. Idućeg trena probudio me strahoviti prasak i lomljavina stakla. Čuo sam užurbane korake svojih roditelja kako hitaju prema balkonu. Balkonu koji je služio kao pozornica cijeloj zgradi ali interesantno, nikada se na sceni nisu odigravale lijepe predstave. Uvijek smrt, tuga, crnilo….a tako je bilo i ovog puta. Ispred zgrade je vodila avenija današnja Zvonimirova ulica i iako je ta cesta oduvijek ravna poput školskog ravnala svako toliko je uzimala žrtvu. Cijela je zgrada u tišini promatrala prizor starog fiće zabijenog u stablo i beživotnog tijela koje je visilo sa sjedala dok mu je ruka sa koje je kapala krv dodirivala asfalt. Trzao sam se na svaki bljesak fotoaparata reportera koji je kao lešinar kružio oko vozila dok su dva policajca razvlačila mjerne vrpce. Vatra iz rafinerijskog dimnjaka samo je dodatno pojačavala osjećaj tjeskobe, a u meni se ponovno javio onaj poznati osjećaj kojeg nisam osjetio još od onog dana kada su ispred Marinovog stana mrtvozornici odložili metalni mrtvački sanduk. Gledao sam prema borovima i starom svjetioniku na Mlaki i gotovo da sam mogao dotaknuti dušu koja se uzdizala zajedno sa smrdljivim tvorničkim crnim dimom. Susjedi su bili gotovo ushićeni što se taj prizor smrti odigravao tako blizu i što se konačno u kvartu dogodilo nešto vrijedno prepričavanja. Promatrao sam u tu ruku na asfaltu i pomislio na prizor koji se upravo odigrava na vratima njegovog stana dok pospana žena u nevjerici otvara vrata policajcima. Lice joj prekriva bolna grimasa, a užasan vrisak prekida tišinu ljetne sparne noći. Pitao sam što smo mi na ovom svijetu i koja je naša uloga? Razmišljamo li ikada o tome da nećemo stići na svoje odredište i da će duša naše tijelo napustiti na grubom asfaltu jedne ljetne noći? “Gledaš smrti u oči!” ponovno su mi odzvanjale te riječi u mislima, dok je prometna služba čistila zadnje ostatke smrskanog vozila, a znatiželjnici lijenim hodom odlazili svojim kućama. Prije spavanja još sam jednom razmaknuo zavjesu na ulaznim vratima stana i osmotrio mjesto udesa. Ništa….samo masna mrlja posuta pijeskom i već sutra će ovuda užurbano prolaziti kolona vozila.

...nastavlja se....

Komentari 0

moraš se , ako želiš komentirati

Unesi email osobe kojoj želiš preporučiti ovaj blog.




trajni link



Prijavi se za nastavak

Prijavi se pomoću Facebook-a

Facebook prijava

Prijavi se pomoću Email-a

Zapamti me



Zaboravljena lozinka Registriraj se