NAVRATI ON PONEKAD - nastavak romana u nastajanju.........

22. prosinac 2013 ob 09:36 | 57
41.dio
Stari je po deseti put pojašnjavao svakom prodavaču kojeg je sreo kako se možda više neće vidjeti, a ja sam ga nervozno uhvatio ispod lakta: „ Ajmo na kavu ha?“ više je to bila zapovijed nego prijedlog. „Bok Đuro“, stari je stiskao prodavačevu ruku kao da se drži za splav pred potapanje , ja sam ga energičnim potezom ruke povukao za sobom. Ušli smo u neku birtiju, zapravo placarski kafić,okupljalište najgoreg šljama. Dva roma žučno su raspravljala ispred ulaza i svađala se oko neke majice kričavo zelene boje. Sjetio sam se onog vica u kojem se svađaju dva roma i jedan kaže: „Nemoj da jedeš govna!“, a drugi mu odgovara: „ Ma nemoj, ti ćeš da mi zabraniš?“
Sjeli smo pored prozora kako bi do nas doprijelo bar malo svjetlosti jer smo ušavši imali dojam da smo vremeplovom teleportirani u drugu... večernju zonu, a vani je otkucavalo podne. Gledali smo bez riječi nekoliko minuta kroz masno, prljavo staklo oklijevajući sa odlukom tko će prvi započeti razgovor. Vani je neka pogrbljena bradata skitnica koščatog potamnjelog lica hranila golubove. Sitne mrvice padale su na istrošeni asfalt i činilo mi se da je prošla cijela vječnost prije negoli su se rasule, a hlapljivi kljunovi stali su bjesomučno kljucati čak i u prazno, po golom asfaltu. Pogled mi je ostao zaleđen na uginuloj lešini, ostatku onoga što je nekoć bila ptica i po kojoj su također padale mrvice, ali ostali se golubovi na to nisu obazirali, dapače svojim sitnim nožicama gazili su preko tog beživotnog tijela kao po spužvi. Iz mutnih očiju uginulog stvorenja slijevala se sitna kapljica krvi, baš kao prave suze. Prenula me konobarica. Stari je naručio pelinkovac, a ja kapučino čija se pjena istopila u djeliću sekunde.
„Pa dobro stari nije mi jasno zašto se sa svima pozdravljaš?“ pokrenuo sam ljutito razgovor.
„Zato jer znam da ih više neću vidjeti..“ odgovorio mi je mirno i pogledom prostrijelio cijeli kafić baš kao da želi upiti prizor svih onih nabacanih relikvija "made in china" koje su trebale predstavljati tobožnju dušu smrdljivog interijera.


42.dio
„Ali jesi li ti svjestan da si time štetiš i da si se zapravo već unaprijed predao?“ nastavio sam pomirljivijim tonom
Pogledao me tupo bez imalo životne iskre, običavao sam te poglede nazivati „pogledima probodene sipe“ i jedva izgovorio: „Ma daaaaaj, nema mi spasa, oni misle da sam ja blesav i da ne znam koliko je već vremena prošlo?“
Sada sam u njemu već mogao razaznati i određenu ljutnju, „Osjećam tu kuglu ispod svoje lopatice“ nastavio je, „Stišće me, guši, a počeo sam i pljuvati nekakve komade, ja mislim da su to komadi mojih pluća.“ U tom trenu se namjerno nakašljao iz petnih žila i pružio mi je ruku. Na njegovom dlanu sam mogao jasno razaznati gustu, gnojnu nakupinu nečega što mi je doista izgledalo kao dio pluća. Odgurnuo sam svoju šalicu na sredinu stola i skoro povratio, a mislio sam da sam već jednom položio najveći test gadljivosti…
Zapovjednik bojne nas je okupio na čistini. Stajalo je nas bar dvjesto poredanih u dvije vrste. „Vojnici…prijatelji..“ nastavio je odlučnim tonom. „Sutra nas čeka bitka“.. zastao je na trenutak i jasno sam mogao vidjeti knedlu koja je izdajnički skakutala na njegovom grlu, „Mnogi se od nas neće vratiti i ako netko misli da nije spreman da se suoči sa smrću bolje je da to odmah kaže nego da sutra stvara sranja svojim kolegama.“ Prekrižio je ruke iza svojih leđa čekajući odgovor. Vladala je grobna tišina. Samo su vrapčići veselo poskakivali i lovili se po krošnjama. Poželio sam da se i ja pretvorim u vrapca. Što bi mi falilo? Uživao bi tako na ljetnom suncu ne razmišljajući ni o čemu. Nadao sam se da će netko istupiti i da će to pokrenuti lavinu odustajanja ali ništa..., samo nepomični kipovi. Sjetio sam se „Matić poljane“ i onih kamenih skulptura koje su ostale kao spomen na jedan trenutak. Uvijek sam mislio da trenuci povijesnih odluka sadržavaju nešto uzvišeno ali ne u ovom trenutku... u sadašnjosti. Shvatio sam da u ratu nema ničeg romantičnog i da život vrapca nije nimalo bezvrijedan. Unutarnji glas me nagovarao: „Javi se k vragu, pa zar želiš poginuti u ovim ličkim vrletima?“ Nisam mogao napraviti taj korak ma koliko se trudio. Buljio sam u zemlju ispred svojih nogu i razmišljao o toj famoznoj tankoj granici između života i smrti...

nastavak.....

43.dio
Nisam mogao napraviti taj korak ma koliko se trudio. Buljio sam u zemlju ispred svojih nogu i razmišljao o toj famoznoj tankoj granici između života i smrti. „Dobro dečki!“ trgnuo me bojnikov glas, „Danas se odmorite, družite, veselite jer sutra krećemo. "OTPUST!“ Obično bi nakon ovoga „OTPUST!“ uslijedio žamor i razmjena misli, no i dalje je vladala zlokobna tišina. Pogledao sam frenda koji me uvijek razveseljavao svojim pošalicama, čak i onda kada je bilo najteže. Jović, Jova tako smo ga zvali. Dečko sa Drenove, prosječne građe sa pankerskom tanko podšišanom crtom koja je nekoć bila ponosna krijesta nasred njegove glave. Imao je prilično jake napuhane bicepse. Često smo ga zezali da mu je u ustima eksplodirala petarda, jer su ono što su nekoć bili zubi zamijenile crne nepravilne "krnje". Imao je teško djetinjstvo, majka ga je ostavila u domu, bar tako su pričali. U našoj satniji radio je najteži posao „čelnog izviđača" i kada nismo bili sigurni nalazi li se neprijatelj ispred nas Jova bi samo odbacio cigaretu iz svojih usta uvukavši još baš taj jedan, zadnji dim i uz gunđanje stavio metak u cijev, te krenuo prema šumarku: „Da, da uvijek Jova, nabijem vas sve, što ćete kad mene više ne bude bilo? „ Stajali bi tako gledajući u pravcu šume sve dok se ne bi prolomio njegov glas koji bi nas posprdno dozvao: „Čistooooo jeeeeeee, možete doći šupci!“
„I što ti kažeš za ovo sutra?“ upitao sam ga pun slutnje nadajući se da ćemo podijeliti nelagodu. Promatrao je brda koja su se prostirala koliko nam pogled seže nekoliko trenutaka, a onda je čučnuo i dalje ne skrećući pogled sa brda. Potom je uzeo nekakvu grančicu i počeo crtati nezgrapne krugove na suhoj zemlji. Očekivao sam neku filozofsku misao koja će mi dati pojašnjenje postojanja…nešto o beskonačnosti svemira…o ljepoti prirode... i onda me pogledao napućivši tanke usnice: „ Znaš što ja mislim?“
„Što?, daj reci više gluperdo!!!! Nisam mogao više podnijeti neizvjesnost iščekivanja odgovora. „Mislim se da je meni dobiti na lotu frendeeee, jooooooooj da mi je dobiti na lotuuuuu, odmah bi otišao kod zubara i rekao mu da mi sve povadi iz usta!“ pritom je gestikulirao potez vađenja zuba kliještima, „I onda bi stavio sve porculanske bijele zube, eventualno bi ostavio jedan zlatni zub, pa bi se smijao po cijele dane kao luđak, hahahahaha“ Iskesio mi se sa onim krnjama i krenuo prema šatoru. Pritom bi se svakom vojniku na kojeg je nabasao unio u lice i počeo kesiti uz gromoglasan smijeh. Stajao sam kao da me netko zalio kantom vode. A baš mi je trebala neka mudra…dubokoumna misao, „Ovaj Jović stvarno nije normalan“ pomislio sam i krenuo i ja prema šatoru...
Ležao sam na travi kao gušter na suncu. Na livadi su igrali nogomet sa nekom polu ispuhanom loptom. Obično bi igru pratila bujica psovki uz spominjanje hrvatskih regija ali ovaj put vladala je nesvakidašnja pristojnost. Toliko su se ispričavali jedan drugome da me to neopisivo zabavljalo. Jova mi je ispred očiju zanjihao guštera uz prijedlog da ga ispečemo i pojedemo jer tko je uopće odlučio da gušteri nisu jestivi...





44.dio
Naš tabor polako je prekrivala tama i u zraku se mogla osjetiti napetost. Vrtio sam kobasicu iznad vatre, a sa nje se slijevala mast stvarajući pucketav zamaman zvuk. Počele su večernje vijesti u koje sam polagao velike nade. Hrvatsko izaslanstvo nalazilo se na pregovorima i širile su se glasine da će primirje ostati na snazi. Jednoličan glas radijskog voditelja pričao je o tome kako će sporazum najvjerojatnije biti potpisan i kako su se oba izaslanstva usaglasila... bla bla... Jedva da sam shvatio da priča o tako važnoj stvari s obzirom da je istom bojom glasa prije samo nekoliko minuta pričao o uspješnosti turističke sezone. Preplavio me osjećaj olakšanja i taman sam htio proslaviti uz još jednu masnu kobasicu ali prekinula me ruka na desnom ramenu: „Evo…stavi ovo!“ Okrenuo sam se, a Bisero je u ruci držao poveću količinu crvenih i žutih trakica, ne izrezanih, već nemarno isparanih, debljine dva centimetra.„Što će mi to?“ zbunjeno sam ga upitao. „Pa da si crvenu staviš na desno, a žutu na lijevo rame.“ Odgovorio mi je čudeći se što ga uopće to i pitam, „Što misliš kako ćemo se inače razlikovati mi i oni?“ Polako sam uzeo te dvije trakice i nastavio naivno: „Ali Bisero na radiju su rekli da neće biti ničega???“ „Ajde, ajde, ništa ti ne brini“ pritom je napravio grimasu na svom licu zatvorivši oči u stilu „Baš si francuska sobarica... „
Trenutak kasnije polako sam vezao trakice na borbenom prsluku. U mislima mi se ukazala slika onog mrtvaca kojeg sam kao klinac gledao sa ocem na trsatskom groblju i taman kada sam ga htio upitati kakva mu je to cedulja na palcu koja se jedva nazirala kroz mutan najlon hitro je zaklopio sanduk. Zavukao sam se u vreću i legao na zemlju uz vatru jer je šator već bio pun usnulih gardista. „Milić, Marić, Šneler…“ odzvanjalo je u mraku. Ispred mene se stvorio zapovjednik 2. voda, neki dalmatinac, poručnik Sardelić, bljedunjav tip u ranim tridesetima, kovrčave kratke plave kose i iznimno očuvanog glatkog lica. Pročitao je šest imena i došavši pred mene odlučno rekao: „Sutra u pet ujutro krećemo, zadaća nam je pronaći mine koje su postavili naši domobrani i obilježiti ih kako bi naši tuda kasnije mogli proći, a da ne nagaze na njih.“ Inače mi taj tip nikada nije „sjeo“ i izbjegavao sam ga uspješno što mi i nije bilo baš teško izvedivo pošto je bio iz susjedne satnije. Smatrao sam ga malo bahatim i drskim s obzirom da nikada u njegovom pogledu nisam vidio suosjećanje, radost ili bilo što humano. Za njega smo zaista svi bili običan broj i ticala ga se samo zadaća koju je trebalo obaviti. „Čekajte poručniče, kako to da ste baš mene odabrali?“ upitao sam ga zabrinuto dok mi je polovicu lica obasjavala svjetlost vatre...

nastavak.........

45.dio
Nisam mogao naći ama baš nikakvu poveznicu između nas dvojice osim što smo povremeno igrali zajedno košarku na igralištu vojarne u Jasikovcu blizu Gospića. Pobjeđivali ili gubili nikada mi nije dao do znanja da cijeni moj doprinos u igri, pa čak ni kada bih odlučio utakmicu protiv pripadnika iz druge vojarne dvjema uzastopnim tricama. Samo bi rekao: „Ajmo još jednu partiju!“ nakon koje bi nam poraženi kupili janjca kojeg bi šutke pojeli u čudnoj atmosferi. „Paa uzeo sam uglavnom svoje dečke i tebe jer igramo ponekad košarku zajedno i znam kakav si.“ tiho je to izrekao i prvi put otkada ga znam mogao sam na njegovom licu iščitati da me cijeni.„Ali moram vam reći da se panično bojim mina“ nastavio sam ga uvjeravati da promjeni mišljenje makar me to koštalo ugleda. Mine su mi ulijevale paničan strah jer su otvarale mogućnost da ostanem invalid i tako provedem ostatak svog života. Razmišljajući o mogućnosti da stanem na koju i ostanem živ vjerojatno bih bio blizu odluci da si ispalim metak u glavu. „Misliš da ih ja volim?“ odgovorio mi je sa smiješkom, i bacio komadić nekakvog drva u vatru koja kao da ga je hipnotizirala, te je nekoliko minuta nastavio šutke buljiti u nju.
Dok je on buljio u vatru ja sam razmišljao o prolaznosti i košarci. Sunja, visoki kršni dečko iz Gospića prodirao je nezadrživo po krilu dok su ga protivnički igrači pokušali izgurati sa terena i potom se poput gazele izvio u zraku kreirajući savršeno gracioznu baletnu figuru. Očekivali smo da će posustati ali nije… lopta je u savršenom luku proparala mrežicu sa daljine od preko šest metara, a ja sam u zanosu krenuo prema njemu: „Tooooo Sunjaaaaaaaa, janjac je naš!!!“ Najradije bih ga poljubio od sreće da nisam znao kako je samozatajan i kako mrzi slavlje. Za njega je to bio samo običan trenutak, jedan od mnogih koji će opet doći i čemu se onda veseliti? Nije li slavlje bolje odgoditi baš za onaj idući, još bolji trenutak? Iz skladišta se prolomio poziv našeg skladištara Marića. Bio mi je simpatičan taj lik i bacao mi je malo na Clarka Gablea sa tim svojim tankim brčićima tako netipičnim za Liku koja je cijenila prave muške neuredne brčine. Odložio sam loptu nasred igrališta i svi smo krenuli prema skladištu...






46.dio
Marić je hitro izvlačio svo oružje i bombe koje smo slagali ispred svojih nogu. Pola sata kasnije sjedili smo u kamionu koji je krenuo grbavim puteljkom van vojarne, a u daljini sam gledao loptu koja je i dalje stajala nasred igrališta i svjedočila o prolaznosti sretnog trenutka. Pogledao sam Sardelića koji je i dalje buljio u vatru i pomislio kako bih se sada bijesno zaletio prema toj košarkaškoj lopti i šutnuo je snažno uz istovremeni urlik očaja. -Jebena košarka!- Uvalila me u sranje.

Uputio mi je smiješak ohrabrenja i uputio se prema šatorima koji su se nalazili sa druge strane livade. Želio sam razmišljati o nečem pozitivnom, o Rijeci, ljetu, ali misli su mi isparile u tmini.

-Dečki, želi li tko spavati ovdje? - Ima taman još jedno mjesto!- povikao je Sardelić ispred otvorenih vrata bolničkog transportera, masivnog oklopnog vozila na gusjenicama.

Upozoravajući glas iz jednog od šatora odlučno mu je uzvratio: -Boris, nije ti pametno spavati u transporteru noć prije akcije, kažu da to donosi nesreću.-

-Mah-, odmahnuo mu je rukom, -priče za malu djecu, vi kako hoćete ja odo' spavati na mekani krevet.-

Teška masivna vrata su se zatvorila za njim, a oštri metalni zvuk povučene reze nagovijestio je počinak. Slutnja, zla kob, dugo u noć razmišljao sam o prizoru zatvaranja tih masivnih vrata i nekako mi je bio drag taj kamen koji me žuljao ispod leđa. Osjećao sam da riječi upozorenja nisu bile samo isprazni glas iz tame...
-Mmmmmm, ništa bolje od ležanja na toplom pijesku, a tek kako me lijepo hladi ova pjena morskih valova, mmmmmmm- Prekrio sam se vojničkom vrećom preko glave što je valjda trebalo pojačati doživljaj sunčevih zraka no shvatio sam da me netko trese za gležanj.

-Ajde, spremaj se, za dvadeset minuta, točno u 5 krećemo!- glasnim šapatom mi se obratio Sardelić.

Ljuto sam krenuo obuvati čarape i pomislio kako je ona stara vojnička poslovica o tome da vojnik čeka da bi žurio i žuri da bi čekao zaista istinita. Šutke smo se ukrcali u kamion i krenuli u nepoznato. Te vojničke kamione zasigurno dizajnira netko tko nikada nije sjedio u njima. Toliko sam znao natući stražnjicu na metalnoj klupi, da mi se ponekad činilo da metak naspram te neudobnosti nije ništa. Kada bih mogao odabrati sliku iz svog sjećanja i prenijeti je na fotografiju odabrao bih scenu sebe kako sjedim u kamionu sa puškom između nogu u razmišljam pod kacigom koja bi mi trebala sačuvati glavu. Sjetno sam gledao krivudavu cesticu koja je nestajala iza nas i stapala se sa mrakom. Diskretna jedva primjetna crvena boja noćnih takozvanih ratnih farova iza kamiona stvarala je božanstven ugođaj. Često sam diskretno promatrao jedva vidljiva lica suputnika pitajući se čija duša će nas iduća napustiti. Kamion je naglo zakočio i svi smo se našli naslagani jedan na drugome baš kao da pokušavamo izvući ragbijašku loptu.


nastavak slijedi........

Komentari 0

moraš se , ako želiš komentirati

Unesi email osobe kojoj želiš preporučiti ovaj blog.




trajni link



Prijavi se za nastavak

Prijavi se pomoću Facebook-a

Facebook prijava

Prijavi se pomoću Email-a

Zapamti me



Zaboravljena lozinka Registriraj se