NAVRATI ON PONEKADA - 19.dio

20. studeni 2013 ob 09:13 | 26
Bisero je hodao na dva koraka ispred mene, a zrak je zaparao reski zvuk rotacije metka i na par centimetara od moje glave rasprnuo se u trošnom zidu napravivši nepravli krater. Bacili smo se na tlo, a Bisero je ljuto uzviknuo “Pa to su naši iz 3. bojne iz tog smjera mamu im jebem, pobit’ će nas!” Bijesno me pogledao i upitao me da li je sve u redu samnom, a ja sam se počeo luđački smijati. ha, ha, ha….bilo mi je smješno kako se sa svojih 120 kila bacio na zemlju poput pantera, samo što je doskok više ličio na vreću krompira bačenu u kut nekog skladišta. Polako smo se počeli pridizati i tresti prašinu sa svojih uniformi, a ja sam sa smješkom na licu stao ispred kratera u zidu i i prstom lagano iskopao prašinu iz njega. Samo jedan korak dijelio me od smrti. Naglo sam se uozbiljio i sjetio sam se svog poigravanja sa sudbinom na onoj čistini ispred rovova. Pogledao sam u prašnjave čizme i zamišljao kako radim taj jedan korak. Tanka je linija između života i smrti. Tko je odlučio hoću li baš tada, taj tren napraviti jedan korak manje? Opet sam se sjetio djevojčice i prsta uperenog u granatu. Taj me zastanak spasio. Pogledao sam prema nebu i prvi puta nakon dugo vremena zamijetio plavu boju neba. Bisero je odlučno zapovjedio: A ništa…idemo dalje…” Na središnjem trgu je vladala ludnica..razbijali su se izlozi samoposluge, a vojnici su veselo iznosili sanduke “Jelen” piva i nazdravljali. Nasmijao sam se vidjevši jednog omanjeg suborca kako na ramenu iznosi pršut velik poput njega samog. Podsjećao me na mrava koji marljivo korača i ne odustaje od svog tereta. Netko je viknuo: “Avioniiii”, a trg je u sekundi opustio….spuštali smo se užurbanim korakom u podrum zgrade na kojoj su sva prozorska okna bila zabarikadirana daskama. Stisli smo se nas desetorica jedan pored drugoga očekujući svaki trenutak strahoviti udar i rušenje betona oko nas, no ništa se nije dogodilo. Na radio uređaju sam čuo da su nas samo nadlijetjeli. Osjetio sam olakšanje i veselio se što ću konačno moći kušati onaj pršut. Izgledao je tako zamamno, onako prekriven paprom mmmmm….Iz maštanja me prenuo zvuk užurbanog koračanja niz stepenice i odjednom se ukazao Bisero. Pogledom je prostrijelio cijelu prostoriju i sve nas i onda mi se obratio: “Bi li ti mogao pogoditi tenk!” Pomislio sam: “O bože zašto je baš mene morao to pitati, a samo sam želio provesti dan uživajući u jebenom pršutu.!

nastavlja se....

Komentari 0

moraš se , ako želiš komentirati

Unesi email osobe kojoj želiš preporučiti ovaj blog.




trajni link



Prijavi se za nastavak

Prijavi se pomoću Facebook-a

Facebook prijava

Prijavi se pomoću Email-a

Zapamti me



Zaboravljena lozinka Registriraj se