Stranica Mojnet.com 1.6.2017 prestaje sa radom. Svi korisnički računi i sadržaji će biti izbrisani. Hvala na razumijevanju!

NAVRATI ON PONEKADA - 35 i 36 dio

10. prosinac 2013 ob 18:03 | 48
35.dio

Nedjelja ujutro… zvuk šištanja pare iz masivnih rafinerijskih cijevi. Smrad amonijaka širio se stanom. Nema veze, ionako sam se vrtio cijelu noć. Razmišljao sam o smrti. Pitam se da li hrast želi postati sanduk? Smrad „trulih jaja“ potjerao me iz kreveta i krenuo sam prema kuhinji. Iznenadio sam se vidjevši starog koji je sjedio na svojoj omiljenoj dokoličarskoj drvenoj klimavoj stolici. Nije pušio već neko vrijeme. Nervozno je lupkao prstima po izlizanom stolu. Čak me i smeđa boja tog starog stola podsjećala na smrt. Tupo je buljio prema peći uz koju je stajala naslonjena sjekira.
- „Dobro jutrooooo!“ nastojao sam potaknuti optimističnu atmosferu
- „I tebi…“ nastavio je zuriti u peć
- „Nervozan si?“ i dalje sam nastojao započeti razgovor
- „Fale li ti cigarete?“ „Evo iskreno da si znao da će doći do ovoga bi li ikada pušio?“ rekao sam to samo kako bih ga malo prodrmao. Okrenuo se polako pogledavši me i konačno je odlučio podijeliti koju misao sa mnom.
- „Fale?“ „Nemaš pojma koliko mi fale!“ „Kao da sam je sada zapalio i uvukao onaj dim... mmmmm“ gestikulirao mi je cijeli ritual od paljenja do uvlačenja dima… sve dok njegovo lice nije poprimilo onaj bezbrižni izraz savršenog blaženstva, a čak je i oči zatvorio od zadovoljstva. I onda ih je otvorio tako naglo kao da ga je netko ubo sa iglom i obratio mi se sa žarom u pogledu i boji svog glasa: „Sad bi je popušio s guštom!“ i zatim je opet poprimio onaj tužan izraz lica i klonuo i duhom i tijelom u onoj rasklimanoj stolici.
- „Pa zašto ne zapališ onda kad ih toliko voliš?“ ljutito sam ga upitao.
- „Ma ne želim da se mama ljuti.“ Mirno mi je odgovorio. „Ali znaš što?“ nastavio je sa gorčinom u glasu „Ona misli da ja ne znam da ona puši kriomice u zahodu iako smo se dogovorili da ćemo prestati… pa osjetim ja dim svaki put kad odem srati.“ Gledao sam u nevjerici u njega i pitao se zašto ne stavi svih 20 cigareta u svoja blesava usta i ne zapali ih sve u isti tren. Eeeee kakav bi to dim bio… dim nad dimovima... krenuo bi polako iz kuhinje niz hodnik i začas bi obavio cijeli stan. Mi bi se samo smijali i svi bi se uhvatili za ruke plešući u transu. Povremeno bi se nazirala naša nasmijana lica koja bi poprimala oblik munchova „Krika“ i nestali bi svi u dimu.
- „A kako si spavao?“ nastojao sam ga i dalje udobrovoljiti
- „Obećaj da ovo nećeš reći mami?“ ozbiljno me pogledao, a donji kapci njegovih očiju poprimili su jarko crvenu boju. Pokrio je lice rukama i ostao tako duboko disati naslonjen laktovima na svoja koljena bar minutu. Nespretno je pobrisao suze, pogledao me očima punim straha i plačljivim glasom tiho rekao: „Opet me došao daviti..“
- „Ma tko te davio?“ u čudu sam mu uzvratio


36.dio
„Nemam pojma tko, ali traje to već par godina... sjedne na mene, ne vidim ga ali osjećam kako čvrsto sjedi na mojim prsima i steže mi objema rukama vrat... Toliko me steže da ne mogu udahnuti i taman prije negoli se onesvijestim pusti me..“
- „Ne razumijem?“ u šoku sam ga upitao, „Pa gdje je stara za to vrijeme, mislim nije mi jasno kako ona to ne čuje?“
- „Ne čuje jer se ne mogu pomaknuti ni milimetar, toliko me čvrsto drži da ne mogu ni trepnuti, sinoć me skoro ubio.“ I ponovno je zario lice između dlanova, a mene su misli odvele u djetinjstvo.
Između njihove i naše sobe bila su dvostruka drvena vrata, na kojima se isticalo mutno reljefno staklo izliveno u kalupu od nepravilnih sitnih šesterokuta. Iako je sa njihove strane sobe na ta vrata bio naslonjen ogroman ormar crne boje koji je zapravo bio jedini moderni komad namještaja u cijelom stanu svake sam večeri pri vrhu stakla mogao jasno razaznati gledaju li televiziju ili imaju upaljeno svjetlo. I zvukovi su se sasvim jasno mogli čuti. Često smo brat i ja čekali da se svjetlo ugasi kako bi se nesmetano mogli mlatiti jastucima ispunjenim perjem...
„Imaš krmelj tu... nisi se baš dobro umila jutros?“ znalački joj je izvadio nepravilnu žutu nakupinu iz desnog oka.
Stara mu nije odgovorila, samo je nastavila nanositi olovkom sivkastu boju iznad svog lijevog kapka, a u umivaoniku su se namakali ostaci netom našiljene olovke. Krupna kap vode kliznula je iz slavine prema odvodu tvoreći nepravilnu obojanu crtu. „Predraaaaag!“ zaderala se kreštavim glasom kao da sam od nje udaljen 2 kilometra, a ne samo dva metra. Nevoljko sam se dovukao iza njenih leđa i mrzovoljno procijedio: „Šta je?“
- „Nemoj ti meni šta je!“ drsko mi je odgovorila i nastavila puderom mazati svoje blijedo lice, a izraz lica sugerirao je kako je sada u fazi uzvišenosti jer kao grofica ide sa starim na bal u opatijski hotel „Kristal“.
- „Tata i ja idemo na ples, a ti ćeš čuvati Zorana i nemoj da slučajno palite tv.“ koji se uzgred rečeno nalazio u njihovoj sobi.
Pogledao sam je nezainteresirano i taman sam je htio pitati zašto uvijek ja čuvam brata ali odustao sam. Vrata stana su se zalupila, a kroz neopranu zavjesu na ulaznim vratima gledao sam ih kako se udaljavaju niz dugački zajednički balkon. Zavjesa na stanu susjede Mute pomakla se kao i uvijek ali to mi je već bilo normalno. Okrenuo sam se a ispred mene je stajao moj brat, sitan dječačić krupnih plavih očiju i izrazito lijepih nježnih crta lica. Znatiželjno me upitao: „Hoćemo se tući jastucima?“ „Naravno da hoćemo!“ odgovorio sam mu mangupski kao žaba koju su natjerali u vodu i onda smo krenuli trčati prema našoj sobi…

nastavlja se

Komentari 0

moraš se , ako želiš komentirati

Unesi email osobe kojoj želiš preporučiti ovaj blog.




trajni link



Prijavi se za nastavak

Prijavi se pomoću Facebook-a

Facebook prijava

Prijavi se pomoću Email-a

Zapamti me



Zaboravljena lozinka Registriraj se