SVRATI ON PONEKAD od 37. do 42. dijela

15. prosinac 2013 ob 10:01 | 47
zbog ne mogučnosti ulogiranja danas stavljam preostale nastavke romana u nastanju..........

37.dio
Dječja graja... cika… vriska… Nema ničeg ljepšeg od mlaćenja jastucima u mračnoj sobi. Povremeno smo zaustavljali tuču kako bi iz svojih usta ispljunuli pokoje guščje pero i onda smo umorni klonuli svatko na svom krevetu. Pridigao sam se još kako bih ga pokrio poplunom i onda sam se zadovoljno zavalio u svoj krevet uz misli kako će ovo biti jedno od lakše odrađenih subotnjih čuvanja. S blaženim smiješkom na licu još sam jednom pogledao u vrh vrata koja su odvajala dvije sobe. „Uf, opet su zaboravili svjetlo!“ pomislio sam i nevoljko ispred svog kreveta napipao papuče. Sanjivim koracima polako sam se iskrao iz sobe pazeći da ne probudim brata, i onda sam lagano otvorio vrata njihove sobe.
Nije bilo ničeg osim tame. Samo se drveno podnožje zelene polu pokidane platnene rolete lagano njihalo na noćnom povjetarcu i povremeno kuckalo o prozorsko staklo. Duboko sam uzdahnuo govoreći sam sebi kako sam glup jer se umjesto da spavam šunjam stanom. Vratio sam se u krevet i još jednom pogledom provjerio da li je u njihovoj sobi mrak. Sve je bilo u savršenom redu. Ni traga onoj svjetlosti od maloprije. Razbudila me ova šetnja stanom i još sam se nekoliko puta okrenuo u krevetu tražeći najudobniji položaj. Kroz snene kapke još sam jednom virnuo u vrata koja su bila u mraku i onda se svjetlost ponovno prolomila kroz mutno staklo. U trenu sam razrogačio oči i netremice buljio u nju. Počela se odigravati nekakva igra sjena i sada sam bio siguran da je netko ugasio svjetlo i upalio svijeću. Mogao sam nanjušiti njen miris dok je izgarala. Nisam se usudio disati a kamoli ustati iz kreveta. Ležao sam tako nekoliko minuta držeći poplun sa obje ruke navučen do svoje brade. Svjetlo je nestalo i zavladao je mrak. Taman sam se ponadao da je ovo bila samo moja mašta, ali ne zadugo. Iz sobe je počeo dopirati isprva tih, a kasnije sve jači šapat. Nisam razumio ni riječ. Shvatio sam samo da to što je bilo u drugoj sobi izgovara riječi ljutito kao kad netko baca kletvu. Prekrio sam si usta da ne vrisnem i pokrio sam se poplunom preko glave. Tresao sam se kao šaš uz močvaru. I onda je nešto položilo ruku na mene. Stresao sam se i povukao uz rub kreveta no ipak sam malčice provirio. Ispred mene je stajala...


38.dio
...silueta brata
- „Bojim se“ rekao je je tužnim glasom, „Tamo gori svjetlo, mogu li se uvući kod tebe?“
- „Možeš!“ odgovorio sam mu zaštitnički i napravio mjesta u krevetu
Prekrili smo se preko glave i nastavilo zajedno tresti stisnuti jedan uz drugoga
- „Pa dobro što izvodite vas dvojica?“ otkrila je poplun i povikala: „Sanjine dođi molim te vidi ovo!“ Držala se sveznajuće kao da je upravo otkrila Ameriku. Veselile su je nekakve sitne glupave situacije u kojima je mogla tobože pokazati svoju pronicljivost. Često je upotrebljavala primitivnu rečenicu: „Znala sam!“ i to obično kada bih se porezao slučajno kuhinjskim nožem ili dobio četvorku u školi. Da, četvorka je bila loša ocjena. Kako su njih dvoje bili neobrazovani, pomaganje u pisanju moje domaće zadaće sastojalo se od udaraca ravnalom po mojoj glavi svaki put kada nisam znao riješiti one glupe jednadžbe postavljene u obliku pisanog teksta. Stari bi nakon mog odgovora okrenuo stranicu sa rješenjima i slavodobitno ustvrdio: „ Nijeeeeeeeee, nijeeeeeee majmuneeeeeee!“ i paf ravnalom po glavi. Nikada se nisam mogao skoncentrirati na odgovor i mržnja prema matematici obilježila je kasnije čitav moj život. Stari je nezainteresirano provirio kroz vrata sobe i rekao: „Ma pusti sad to, reci mi gdje je upaljač..“
Vani je sjalo sunce. Godilo mi je nakon teške noći. Nisam im ništa rekao o svjetlu, sjenama, glasovima jer bi ionako rekli da sam blesav. Nježne zrake milovale su moje lice i prožimala me nježna toplina. Zatvorio sam oči i uživao u zvuku njihanja jablana posađenih niz Zvonimirovu ulicu. Čak mi je godio i povremeni zvuk ispuštanja pare iz rafinerijskih kotlova. Otvorio sam oči i taman sam htio ući u stan, ali uočio sam da u kutu balkona stoji susjed Tone. Bio je krupan Istrijan od nekih sedamdeset godina izrazito sijede čekinjaste kose koju je uvijek tjerao prstima prema zatiljku. Plavih vodenastih očiju i krumpirastog nosa odavao je dojam pravog istarskog poljoprivrednika koji je plug zamijenio udobnošću gradskog života. Inače mi je često djelovao usporeno. Stajao je na tom balkonu u papučama svaki dan i bezbrižno uvlačio dim cigarete. Kada bi ga nešto upitali trebala mu je bar minuta da sastavi pokoju suvislu rečenicu koju bi potom izrekao tonom mudraca. Zapravo sam ga izbjegavao jer sam bio svjestan da on i njegova sitna, krhka žena ružnih razmaknutih prednjih zuba, Đina, također Istrijanka kroz zid slušaju svaki moj plač, svaki šamar koji mi je otac tako svesrdno dijelio. Ipak, ovog jutra poželio sam razgovarati s njim.
„Dobar dan barba Tone.“ Obratio sam mu se veselim tonom
„Dobar dan dečko“ uzvratio mi je sa blagim smiješkom na licu, „Kako si dečko?“ nastavio je sa razgovorom što me iznenadilo.
„Paaaa dobro sam ali mogu li vam nešto reći?“ neodlučno sam prozborio, „Ali obećajte da me nećete smatrati ludim?“
„Ma slobodno reci“ i pritom je napravio kolut od duhanskog dima
„Mislim da je sinoć netko bio u sobi od mojih roditelja, vidio sam svjetlo“ ispalio sam brzo i čekao njegovu reakciju
Ne trepnuvši opet je povukao dim i nastavio buljiti u one jablane koji su se sada već sasvim pristojno njihali na buri koja je jačala i onda smireno rekao: „Aha, znači sad je prešao kod vas.“
„Kako to mislite sad je prešao kod nas?“ zbunjeno sam ga upitao?
Odbacio je cigaretu koju je popušio do samog filtera, inače sam se divio toj njegovoj vještini da mu među požutjelim mesnatim prstima ostane čik tako malen da ga je jedva držao a opet je iz njega uspio izvući zadnji dim i nastavio...

39.dio
“Znaš, kad smo ja i Đina počeli živjeti ovdje, često mi se žalila da ju netko noću uznemirava u njenoj sobi.“ Tone i Đina spavali su odvojeno, on na neudobnoj klupici kuhinjske garniture, a ona u svojoj sobi. Moji su često ogovarajući ih govorili kako su se htjeli rastati ali nitko nije htio odseliti iz svog dijela stana. „I tako sam ja jedne noći otišao spavati u sobu sa Đinom“ nastavio je, „I odjednom u neko doba noći netko je skočio na mene i počeo me daviti.“ „Nisam ga mogao vidjeti ali sam ga vrlo dobro mogao osjetiti jer me zamalo ugušio, međutim zgrabio sam i ja njega i tako smo se hrvali neko vrijeme, a onda sam ga uspio baciti na pod.“ Sada je već ushićeno prepričavao i gestikulirao kako su se hrvali. „I onda sam posegnuo za žaračem iz peći ali samo sam vidio sjenu na zidu koja je brzo šmugnula iz sobe.“
„Ali što je za to vrijeme radila Đina?“ znatiželjno sam upitao
„Ma ništa, prvo je hrkala k'o tovar, uf kako ona hrče, radi toga spavam u kuhinji, a onda se probudila i pitala me „Ča delaš Tone?“, a ja sam joj odgovorio „Pizdu materinu delam, po tebi me mogal zadavit.“
„Pa što mislite da je to bilo barba Tone?“ glas mi je izdajnički otkrivao strah
„Pa znaš da je ova kuća bila austrougarska vojarna i kažu da se svašta događalo ovdje.“
„Toneeee, ajd' vragu u kuću“ povikala je Đina i osmotrivši je nalikovala mi je na sitnog, ostarjelog štakora ružnih izbočenih razmaknutih zuba. Pogledala me tako da sam mogao razaznati da bih trebao ipak tiše podnositi batine jer ometam njen kućni mir. I onda ga je onako sitna ugurala u stan i još mi jednom uputila prijekoran pogled prije negoli je demonstrativno zalupila vratima.
Stajao sam tako naslonjen na balkonu i buljio u svjetionik na Mlaci sve dok bura sa žice na kojoj smo sušili rublje nije otpuhala običnu bijelu najlon vrećicu koju je stara stavila tamo sušiti, a onda sam zabrinuto ušao u stan.
„Ma daaaaaj stari ne budali!“ tresnuo sam ga dlanom po ramenu, „Jesam li ti rekao da ne želim depresiju u ovom stanu?“ Opet je objema rukama pobrisao suzne oči i upitao me : „Hoćeš li sa mnom do tržnice?“



40.dio
„Naravno da hoću.“ Odgovorio sam mu bez oklijevanja. Nisam volio probijanje kroz gužvu i vrevu riječke tržnice i nimalo me nije privlačio vonj ribe koji se širio iz ribarnice. Povlačenje za rukav i povici „gospodine salate, svježeg špinata, mrkvice!“ poticali su nervozu u meni i nakon povratka s ratišta posebno me živcirala upravo ta tržnica koju su doma nazivali „placom“. Nekako mi je odavala dojam mjesta tobožnjeg povijesnog bogatstva, a zapravo samo je mali poticaj trebao tom mnoštvu da nasrnu noževima jedni na druge i da potoci krvi poteknu prema kanalizaciji i potom pomiješani sa govnima otplutaju na pučinu. Na ratištu sam dobro vidio što su ljudi i za što su sposobni. Probijali smo se tako kroz znojnu smrdljivu masu, a ja sam se sa gađenjem odmicao od štandova sa kojih je curila prljava voda kojom su ispirali salatu. Stari je malo zaboravio na strah i sada je već imao bezbrižan izraz na svom licu ali zastao bi kraj svakog prodavača kojeg je znao i opraštao se pojašnjavajući svoju tužnu priču o skorom odlasku na operaciju u Zagreb. Isprva sam osjećao sram ali nakon petog štanda polako me preplavilo razočaranje, a potom i ljutnja. „Kakva pička pomislio sam.“ „Stvarno je cijeli život bio zec.“ Pokušavao sam zamisliti kako bih se postavio da sam se nalazio na njegovom mjestu. Prvo bi doktoru onoga dana kada smo došli po završni nalaz rekao: „Ajde ne seri mi sa tim svojim doktorskim forama nego mi reci koliko mi je još ostalo?“, a vjerojatno bi i sestri u kutu ordinacije frajerski namignuo.„Šta, stari ti je dobio šamar a?“ obratio mi se Marko, sitni džeparoš u kasnim dvadesetima i klošar iz zgrade preko puta naše, tip kojeg sam inače „jeo za doručak“.
„Kako to misliš?“ procijedio sam stiskajući desnu šaku
„Pa eto lijepo, stari ti je bio u kafiću na Mlaci i upucavao se onoj novoj konobarici, a onda je došao njen tip, neki vojni policajac i stresao mu takvu šamarčinu da je to bilo ružno“, ovo Ž naglašavao je frfljajući kroz svoje zube, „ I ne samo da ga je ošamario, nego mu je još napucao i vritnjak u guzicu, a onda smo skočili mi ostali i smirili tipa.“ Ovo MI rekao je tako ponosno i uzeo toliko zraka da mi je ličio na ogroman balon. Na licu sam mu iščitavao samozadovoljni cinični smiješak.
„Ajde briši pederu!“ unio sam mu se u facu spreman da ga opalim posred njuške
„Dobro idem, idem, nemoj se ljutiti, samo sam ti rekao kako je bilo.“ Potom je krenuo prema Mlaci pjevušeći neku „cajkušu“ i vrteći ključeve na prstu desne šake, ali mi je ipak uputio još jedan podsmijeh.

41.dio
Stari je po deseti put pojašnjavao svakom prodavaču kojeg je sreo kako se možda više neće vidjeti, a ja sam ga nervozno uhvatio ispod lakta: „ Ajmo na kavu ha?“ više je to bila zapovijed nego prijedlog. „Bok Đuro“, stari je stiskao prodavačevu ruku kao da se drži za splav pred potapanje , ja sam ga energičnim potezom ruke povukao za sobom. Ušli smo u neku birtiju, zapravo placarski kafić,okupljalište najgoreg šljama. Dva roma žučno su raspravljala ispred ulaza i svađala se oko neke majice kričavo zelene boje. Sjetio sam se onog vica u kojem se svađaju dva roma i jedan kaže: „Nemoj da jedeš govna!“, a drugi mu odgovara: „ Ma nemoj, ti ćeš da mi zabraniš?“
Sjeli smo pored prozora kako bi do nas doprijelo bar malo svjetlosti jer smo ušavši imali dojam da smo vremeplovom teleportirani u drugu... večernju zonu, a vani je otkucavalo podne. Gledali smo bez riječi nekoliko minuta kroz masno, prljavo staklo oklijevajući sa odlukom tko će prvi započeti razgovor. Vani je neka pogrbljena bradata skitnica koščatog potamnjelog lica hranila golubove. Sitne mrvice padale su na istrošeni asfalt i činilo mi se da je prošla cijela vječnost prije negoli su se rasule, a hlapljivi kljunovi stali su bjesomučno kljucati čak i u prazno, po golom asfaltu. Pogled mi je ostao zaleđen na uginuloj lešini, ostatku onoga što je nekoć bila ptica i po kojoj su također padale mrvice, ali ostali se golubovi na to nisu obazirali, dapače svojim sitnim nožicama gazili su preko tog beživotnog tijela kao po spužvi. Iz mutnih očiju uginulog stvorenja slijevala se sitna kapljica krvi, baš kao prave suze. Prenula me konobarica. Stari je naručio pelinkovac, a ja kapučino čija se pjena istopila u djeliću sekunde.
„Pa dobro stari nije mi jasno zašto se sa svima pozdravljaš?“ pokrenuo sam ljutito razgovor.
„Zato jer znam da ih više neću vidjeti..“ odgovorio mi je mirno i pogledom prostrijelio cijeli kafić baš kao da želi upiti prizor svih onih nabacanih relikvija "made in china" koje su trebale predstavljati tobožnju dušu smrdljivog interijera.


42.dio
„Ali jesi li ti svjestan da si time štetiš i da si se zapravo već unaprijed predao?“ nastavio sam pomirljivijim tonom
Pogledao me tupo bez imalo životne iskre, običavao sam te poglede nazivati „pogledima probodene sipe“ i jedva izgovorio: „Ma daaaaaj, nema mi spasa, oni misle da sam ja blesav i da ne znam koliko je već vremena prošlo?“
Sada sam u njemu već mogao razaznati i određenu ljutnju, „Osjećam tu kuglu ispod svoje lopatice“ nastavio je, „Stišće me, guši, a počeo sam i pljuvati nekakve komade, ja mislim da su to komadi mojih pluća.“ U tom trenu se namjerno nakašljao iz petnih žila i pružio mi je ruku. Na njegovom dlanu sam mogao jasno razaznati gustu, gnojnu nakupinu nečega što mi je doista izgledalo kao dio pluća. Odgurnuo sam svoju šalicu na sredinu stola i skoro povratio, a mislio sam da sam već jednom položio najveći test gadljivosti…
Zapovjednik bojne nas je okupio na čistini. Stajalo je nas bar dvjesto poredanih u dvije vrste. „Vojnici…prijatelji..“ nastavio je odlučnim tonom. „Sutra nas čeka bitka“.. zastao je na trenutak i jasno sam mogao vidjeti knedlu koja je izdajnički skakutala na njegovom grlu, „Mnogi se od nas neće vratiti i ako netko misli da nije spreman da se suoči sa smrću bolje je da to odmah kaže nego da sutra stvara sranja svojim kolegama.“ Prekrižio je ruke iza svojih leđa čekajući odgovor. Vladala je grobna tišina. Samo su vrapčići veselo poskakivali i lovili se po krošnjama. Poželio sam da se i ja pretvorim u vrapca. Što bi mi falilo? Uživao bi tako na ljetnom suncu ne razmišljajući ni o čemu. Nadao sam se da će netko istupiti i da će to pokrenuti lavinu odustajanja ali ništa..., samo nepomični kipovi. Sjetio sam se „Matić poljane“ i onih kamenih skulptura koje su ostale kao spomen na jedan trenutak. Uvijek sam mislio da trenuci povijesnih odluka sadržavaju nešto uzvišeno ali ne u ovom trenutku... u sadašnjosti. Shvatio sam da u ratu nema ničeg romantičnog i da život vrapca nije nimalo bezvrijedan. Unutarnji glas me nagovarao: „Javi se k vragu, pa zar želiš poginuti u ovim ličkim vrletima?“ Nisam mogao napraviti taj korak ma koliko se trudio. Buljio sam u zemlju ispred svojih nogu i razmišljao o toj famoznoj tankoj granici između života i smrti...

nastavlja se

Komentari 0

moraš se , ako želiš komentirati

Unesi email osobe kojoj želiš preporučiti ovaj blog.




trajni link



Prijavi se za nastavak

Prijavi se pomoću Facebook-a

Facebook prijava

Prijavi se pomoću Email-a

Zapamti me



Zaboravljena lozinka Registriraj se