istinita prica

13. lipanj 2012 ob 14:28 | 46
Istinita priča koju vam želim prepričati dogodila se u Americi prije mnogo godina, no događa se i nama skoro svaki dan. Ne doslovno, ali na mnoge druge načine. Njezin je mali brat morao umrijeti zbog tumora na mozgu. Roditelji su bili siromašni, ali su založili svu svoju imovinu i učinili sve da ga spase. Jedne je večeri otac rekao uplakanoj majci: „Ne može ovako dalje, draga. Mislim da smo sošli do kraja, njega može spasiti samo čudo.“

Djevojčica je sve slušala pritajena u kutu sobe. Otrčala je u svoju sobu, razbila kasicu i potiho otrčala do obližnje ljekarne. Strpljivo je čekala, a kad je došla na red, propela se na prste te pred ljekarnika sasula svoj sitniš. „Što bi ti htjela, dušo?“ „To je za moga brata, gospodine, jako je bolestan. Došla sam kupiti čudo.“ „Nisam te najbolje razumio“, reče ljekarnik. „Zove se Andrija. Ima nešto što mu raste na glavi, tata kaže da je gotovo, da ga samo čudo može spasiti. Ja jako volim svoga brata, zato sam donijela sve novce da kupim čudo.“ Ljekarnik se tužno nasmiješio i odgovorio: „Ali mi ne prodajemo čuda.“ „Ako nema dovoljno novaca, mogu još potražiti. Koliko košta jedno čudo?“

U ljekarni se zatekao visok i naočit čovjek ozbiljna lica koji je sa zanimanjem pratio razgovor. Dok je ljekarnik nemoćno širio ruke, djevojčica je skupljala svoje novčiće. Visoki čovjek joj priđe i upita: „Zašto plačeš, mala? Što se dogodilo?“ „Gospodin ljekarnik ne želi mi prodati čudo i ne želi mi reći koliko ono košta. To je za mog brata Andriju, koji je jako bolestan. Mama kaže da mora na operaciju, a tata da to ne možemo platiti i da Andriju može samo čudo spasiti. Zato sam donijela sve što sam imala.“ „Koliko imaš?“ „Dolar i jedanaest centi...Ali znate“, doda potiho, „mogu potražiti još novaca...“

Čovjek se nasmiješi. „Mislim da neće trebati. Čudo za tvoga brata stoji upravo dolar i jedanaest centi!“ Jednom je rukom pokupio sitniš, a drugom nježno uzeo djevojčicu za ruku. „Povedi me svojoj kući“, reče, „želio bih vidjeti tvoga brata i razgovarati s tatom i mamom. Možda uspijemo pronaći čudo koje im treba.“ Otmjeni visoki gospodin i djevojčica iziđoše iz ljekarne držeći se za ruke. Taj čovjek je bio profesor Carlton Armstrong, jedan od najpoznatijih svjetskih neurokirurga. Operirao je malog Andriju, koji se za nekoliko tjedana potpuno oporavio. „Ova je operacija pravo čudo“, rekla je mama. „Pitam se samo koliko je koštala...“ Djevojčica se nasmiješila ne rekavši ništa, znala je da je čudo koštalo dolar i jedanaest centi. Naravno, ljubav i vjera Andrijine sestrice uračunati su u cijenu.

Nakon ove priče, svaka daljnja riječ je suvišna. No, oprostit ćete mi još nekoliko riječi. Svi mi svakodnevno smo svjedoci mnogobrojnih nepravdi. Neke i sami uzrokujemo svjesno ili nesvjesno. Znane su nam patnje i boli naših prijatelja, susjeda, a mnogi i sami patite, nalazite se u situacijama iz kojih vas može izvući samo čudo.


Kad čovjek stavi sa strane sve te silne gluposti kojima se opterećujemo, ostaje nam ono bitno. Ostaju nam osobe koje volimo, koje nas vole, za koje se žrtvujemo i koje se za nas žrtvuju. Upravo te sitne žrtve pune iskrene ljubavi koje činimo kadre su napraviti čudo. Gesta malene djevojčice iz perspektive nas starijih izgleda smiješna, ali baš ta „smiješna“ gesta puna iskrene ljubavi prema malenom braci i zabrinutim roditeljima promijenila je beznadnu situaciju u proslavu dobrote.

Malena djevojčica nije kalkulirala, kako to mi stariji činimo. Nije se niti bojala, kao što se mi stariji prestrašimo kad se suočimo s vlastitom ili patnjom drugoga. Malena djevojčica je vjerovala da mora postojati rješenje i bila je spremna odreći se nečeg svoga kako bi to rješenje pronašla.

Dragi čitatelji, veliki i mali, stariji i mlađi, vi učeniji i manje učeniji, bogati i manje bogati, život će nas suditi ne po titulama, poznanstvima, visini bankovnog salda nego po tome koliko smo dobra učinili. To je jedina istina. I, vjerujte, ništa nas neće na kraju životnog puta jače boljeti od sjećanja na trenutke kada smo propustili učiniti dobro.

Mnogi će od nas tada zaplakati od radosti jer će ugledati najveću tajnu i čudo života, a mnogi će zaplakati od boli svjesni strašne dubine ponora nastalog iz svih onih trenutaka kada su propustili ovaj svijet i svoj život otvoriti za još jedno čudo.

Koliko košta jedno čudo? Ponekad tek iskren osmijeh, toplu riječ ili malenu kap dobrote… Ne propustimo ih učiniti.
slika 1096003

Komentari 0

moraš se , ako želiš komentirati

Unesi email osobe kojoj želiš preporučiti ovaj blog.




trajni link



Prijavi se za nastavak

Prijavi se pomoću Facebook-a

Facebook prijava

Prijavi se pomoću Email-a

Zapamti me



Zaboravljena lozinka Registriraj se