Superheroj

25. prosinac 2010 ob 21:37 | 118
slika
Moderna industrija zabave preplavljuje nas idejom superheroja koji će nas spasiti od katastrofalnih nevolja bilo koje vrste. Štoviše, od nevolja kataklizmičkih razmjera pred kojima smo nemoćni kao ljudi i da nema njih, tih superheroja, ne bi nam bilo spasa kao ljudskom rodu. Superheroji su spasitelji čovječanstva, donositelji mira i pravednosti u svijet.

Konkretni su, nisu apstraktni ili distancirani ''od ovoga svijeta''. Upravo suprotno, oni su svim svojim bićem uronjeni u svijet. Njihovo kraljevstvo je od ovoga svijeta iako ponekad to izvode pod nekom vanjskom prisilom, odnosno motivacijom, ipak na kraju im je kraljevstvo zemaljsko. I zato su tako popularni i ljudima prijemčljivi. I, što je možda ono što se najviše čovjeku dopada, ne traži se od nas nikakav ljudski angažman.

Dovoljno je samo biti pasivan i oni nam sve probleme riješe bez potrebe za našim suučesništvom u njihovom djelu stvaranja boljeg svijeta. U biti, ispada da tu čovjek nije ni potreban, kada se malo bolje razmisli, a u tome i je đavolska prevara koja stoji iza ove kulture superheroja.

Naravno, ta hiperprodukcija superheroja nije nimalo slučajna jer mentalitet koji je makar i podsvjesno formiran na toj ideji nikako ne može biti u dobrom odnosu sa jednom drugom idejom koja je posve suprotna ovoj zemaljskoj, da ne kažem pozemljarskoj ideji, a to je ideja Isusa Krista kao onoga koji bi trebao biti naš superheroj u kojeg se uzdamo.

Isus sa idejom koju donosi u svijet ultimativno traži od čovjeka da bude taj koji će odraditi zemaljski posao. I to još na način da čak nije ni bitno da li će u tome biti uspješan, nego je upravo sama nakana i sam angažman na stvaranju boljeg svijeta ono što se traži i što se upisuje u knjigu života. Jer naše je sveto poslanje kao ljudskih bića sa ovim jednim životom kojeg imamo stvarati bolji svijet, stvarati bolje ljude. Počevši od sebe, naravno, ali nipošto se na sebi ne ograničiti jer jedino izgrađujući druge i sebe izgrađujemo u dobru. Ovisni smo o našem odnosu prema bližnjima. I to je malo nezgodno, istina, ali je tako. Bilo bi lakše da samo na sebi radimo. Daleko lakše. Tko je rekao: ''Pakao, to su drugi.'', bio je na ovome tragu.

To je ta univerzalnost svih i svakoga, povezanost svih skupa u jednom uzvišenom smislu. Što je potpuno logično, jer svima je Stvoritelj dao život sa smislom u zajedništvu svih sa svakim tako da kada bi svi bili u potpunosti Božji ne bi bilo nikakve proturječnosti između ijednog čovjeka s drugim od svih milijardi koliko nas ima u svijetu. Ovo je idealistička i teoretska mogućnost koja nije ostvariva u ovome svijetu zbog stanja ljudske nesavršenosti koju imamo po praroditeljskom grijehu. I upravo stoga nam je nužno potrebna vjera u otkupitelja grijeha, onoga koji se radi nas žrtvovao na križu, jer sami svojim sposobnostima ne možemo se spasiti od propasti kao što se ne možemo izvući iz živog blata vukući sami sebe za kosu.

Ali, sve ovo teško je shvatljivo modernom čovjeku, nema mu smisla i logike, jer traži se vjera, a zašto je iskazati kad je s druge strane ponuđena opcija koja je jednostavnija i, što je najopasnija, povezana s realnošću svijeta u kojem živimo.

Naime, ako smo imalo realni onda je jasno da će svjetovni ljudi odbaciti sve rezone koji nisu svjetovno potvrđeni, a svako pozivanje na vjeru kao čin koji traži vjeru u najmanju ruku će u sebi ismijati kao našu besmislicu i iluziju. Umjesto da se njih preobrati ili makar navede da promišljaju o vjeri i duhovnosti, oni će situaciju shvatiti tako da nas treba izliječiti od nekih neosnovanih maštarija i još će biti čvršći u svojim stavovima. I to maštarija na koje se pozivamo svom i silinom i stavljamo u centar cijelog kozmogonijskog koncepta. Od nas se traži nešto drugo ovdje. Treba biti mudriji, a za početak moliti se za mudrost. Kucati uporno na vrata mudrosti pa će nam se prije ili kasnije otvoriti.

Kako pred svijetom obraniti poziv na vjeru u nešto što se ne može dokazati i što nije od ovoga svijeta, nasuprot se nalazi nešto što svojim sadržajem korespondira sa iskustvenim doživljajem svijeta u kojem se nalazimo i koji nas tlači tom svojom nemilosrdnošću? Čime opravdati ove svoje riječi? Koje uporište, koju nadu se može ponuditi da bi se ipak pokazalo kako je Isusov put, istina i život ono što treba odabrati slobodnom voljom kojom raspolažemo?

Kršćanstvo kao vjera imalo je jedan sličan, ali i puno teži problem od ovoga, a radi se o vjeri u Isusovu narav kao Boga i kao čovjeka istovremeno. Jedna od temeljnih dogmi kršćanske vjere je da je Isus istovremeno ''pravi Bog i pravi čovjek''. I to je bilo tako i o tome se nije moglo ništa dalje govoriti u smislu dokazivanja smislenosti ove teze tako da je se ide logički objasniti svjetovnim iskustvom. Ovo je bilo nešto što je svim osporavateljima ove dogme davalo izuzetnu mogućnost logičkog negiranja i nije im se moglo proturječiti ikakvom smislenom teorijom koja bi bila utemeljena na razumu i realnošću svijeta koje razum opservira, analizira te na kraju i izvodi zaključke.

Samom Biblijom se moglo osporavati smisao bogočovještva Isusovog. Kome se Isus molio ako je Bog? Samome sebi? A molio se, to jasno i nedvosmisleno piše. Kome se Isus molio na križu? Zar se đavo, kad je iskušavao Isusa u pustinji, mogao usuditi zavoditi Boga? Pa znao bi da ne bi uspio da nije imao dvojbi o tome da je Isus pravi čovjek i da zavodi čovjeka kojeg može zavesti, a ne Boga kojeg nema što zavoditi jer to bi mu bilo u najmanju ruku gubljenje vremena. Također, tko je održavao svijet dok Isus nije uskrsnuo?

Uistinu teška i nadasve logična pitanja i nije se moglo na njih nikakvim smislenim objašnjenjem odgovoriti bez da se napusti polje razuma i logike.

Dakle, do prije otprilike stotinjak godina tvrdnja, a i sama vjera, da je moguće biti istovremeno i jedno i drugo, da je moguće istovremeno imati dvije potpuno oprečne naravi, bila je besmislena. Onda najednom imamo potpuni preokret jer čovjek dolazi do spoznaje o kvantnoj mehanici i opservira fenomen svjetla koje je istovremeno i val i čestica. Kako je to moguće, što se tu događa? Od tada do danas znanost nije ni mrvicu shvatila više od prvog dana uočavanja ovog fenomena u prirodnom svijetu u kojem se nalazimo i od kojeg smo sazdani. Ali to je jednostavno tako: svjetlost je istovremeno i val i čestica. Oko toga se svi slažu – i vjernici i nevjernici.

Danas znamo da je tome tako iako ne znamo i niti možemo svojim kognitivnim mogućnostima razbiti taj misterij dvostruke prirode svjetla. Gdje je val dok je tu čestica? Gdje je čestica dok je tu val? Kako je sad to moguće, da je ovdje jedno, ali istovremeno znamo i upravo krutim racionalnim spoznajama smo sami sebi potvrdili da je istovremeno tu kao nešto posve drugo?

Nije se moglo osporavateljima Isusova bogočovještva replicirati ničime utemeljenim u razumsku spoznaju svijeta prije spoznaje ovog kvantnog svjetskog poretka. Sva prije navedena pitanja koja su logički i s punim pravom razuma kojeg imamo propitivala i osporavala Isusovo bogočovještvo, tu dvostruku narav ''pravoga Boga i pravoga čovjeka'', odjednom preko noći više nisu nešto na što kršćanski vjernik nema adekvatnog odgovora. Do spoznaje kvantne mehanike moglo se na ova pitanja odgovoriti samo tvrdoglavošću u vjeri i vjeri iz vjere same. Možda čak i jednim oblikom fanatizma, kolokvijalno govoreći, i tako je to bilo u kršćanstvu skoro dvije tisuće godina. Kvantna mehanika radikalno mijenja ovu lošu teološku poziciju pa se iz poraza ulazi u trijumf.

I to sve baš kada se prosvjetiteljski racionalizam razmahao da nije mogao više, došlo je do sudara s kvantnom mehanikom i svjetlom koje je istovremeno i val i čestica. Zbio se sudar koji u sebi sadrži neoborivu silinu upravo racionalne sfere na koju se prije pozivalo prilikom osporavanja smislenosti mogućnosti postojanja bogočovjekovog dualiteta.

Nije moguće biti ''pravi Bog i pravi čovjek''? Evo, egzaktnom spoznajom vidimo da može iako i dalje ne shvaćamo kako to može i zašto to može. No to nije ni bitno, bitno je da vidimo da može i da je to temelj ovoga svijeta. Cijeli svijet je sazdan na tome paradoksu koji nema nikakvog smisla. Točno onako kako je posložena i kršćanska kozmogonija: na paradoksu i logičkoj besmislenosti Isusovog bogočovještva.

Čemu ova usporedba dvostruke prirode svjetla kao čestice i kao vala s dvostrukom prirodom Isusa Krista kao pravog Boga i pravog čovjeka? Upravo zato da se pokaže kako je bilo ispravno ustrajati u vjeri da je ta dvostruka narav nešto što ipak ima smisla iako ga ne vidimo i sav svijet govori samo suprotno tome.

Sukladno, tako i sadašnji problem prihvaćanja kristološke opcije predstavlja pravi odabir bez obzira na potpuni sudar sa svjetovnim principima koji su neosporni. Tako i sirenski zov pozemljarskih superheroja mora biti s fanatičnom vjerom odbačen te se svojom slobodnom voljom trebamo prikloniti superheroju koji jedini zaslužuje da ga se uopće imenuje superherojem. Svi ostali ljudi su samo sluge bezvrijedne tog savršenog superheroja koji je pobijedio smrt i dao nam mogućnost ulaska u vječni život. Ukoliko to izaberemo, naravno.

I tu kod čovjekovog biranja između prihvaćanja ili odbacivanja Boga možemo govoriti o jedinom ispunjenju ''demokracije'' koje ima smisla. Inače potpuno utopijskom i neostvarivom idealu demokracije gdje se kroz nakaradnost izbornog procesa među ljudima želi kvantitativnošću doći do kvalitativnosti. Istina nije pitanje većine, nego neupitna stvar koja ne ovisi o ljudskoj prevrtljivosti. Bog je istina, Isus Krist je istina. Jednom su ga na demokratskom procesu osudili i izabran je razbojnik umjesto Njega, ali to nije promijenilo Isusovu narav kao istine ovoga svijeta sve da mu je cijeli svijet jednoglasno izglasao nepovjerenje. Ili, kako je netko rekao: ''U demokraciji dva vuka i ovca glasaju što će biti za večeru!''

Na kraju krajeva, ljubav je osnovni princip odakle je i krenulo stvaranje svijeta i čovjeka kao vrhunca tog kreativnog procesa, a ljubav je potpuno iracionalna te je upravo zbog te svoje iracionalnosti uzvišenija nad promišljenim kalkulacijama našeg razuma koji sabire i oduzima gledajući onako kako je to najbolje. Ljubav ne kalkulira, ona je bezuvjetna i time savršenija i od matematike na koju se mnogi znaju navezati i, zbog njene racionalističke čistoće u prostoru apstraktne ljudske misli, poistovjećivati Boga s matematikom. Nema matematike koja može izračunati ljubav. Ljubav, kao u nekoj kartaškoj igri, nadjačava matematiku i sve što mislimo da znamo ili možemo znati.

Stoga, u ljubavi i istini od sveg srca želim sretan i blagoslovljen Božić Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Europi i cijelome svijetu. Ukratko, svim ljudima sve najbolje ma gdje bili.

Marko Francisković

Komentari 0

moraš se , ako želiš komentirati

Unesi email osobe kojoj želiš preporučiti ovaj blog.




trajni link



Prijavi se za nastavak

Prijavi se pomoću Facebook-a

Facebook prijava

Prijavi se pomoću Email-a

Zapamti me



Zaboravljena lozinka Registriraj se