NARANDŽE

06. rujan 2011 ob 21:28 | 58
Imali smo smještaj u nekom hotelu u Aškelonu,luci na jugu Izraela,manjoj od Haife i Ašdoda -gradiću,dakle, na obalama Sredozemnog mora, dvadesetak kilometara od Gaze... Odlazili bi smo iz Natanije, takodje primorskog grada sjeverno od Tel Aviva, prvog radnog dana u sedmici, rano ujutro,preko Tel Aviva, prema jugu, u Aškelon... Direktno na plantažu narandži gdje se gradila nova fabrika za obradu i pakovanje agruma za izvoz.

Kada sam prvi put ušao u tu šumu od narandžinih stabala,sinula mi je ideja da to,jednoga dana,pokažem mojoj majci.I ocu,naravno. Čim malo"stanemo na noge", tek smo zakoračili u novi život,u novoj domovini.I da ih,prvom prilikom, "ubijedim" da let avionom nije ništa strašno...

Vozio nas je Senko, ,drag i dobar mladi čovjek,malo stariji od mog prvog sina,bivši sarajlija,nesudjeni roker, sa svojom novom "Škodom-felicijom", kupljenom na kredit,samo nekoliko mjeseci nakon izlaska iz pakla ratnog Sarajeva...Nekoliko puta je,tamo,boreći se da "prežive", prolazio tunelom ispod aerodroma,švercujući sve i svašta, ali je uspio da sa majkom i bratom,(otac mu je umro prije rata),kao izbjeglica dodje u Izrael...Pričao mi je kada su kroz tunel,jednom prilkom,gurali vagonet po improvizovanim šinama, u kojem je bio Alija, predsjednik, snažni vojničina izdigao malo više glavu u niskom tunelu,opalio njome o gredu i odmah,brojeći zvijezde, opsovao državu,onako,instiktivno.Predsjednik je,nakon par sekundi "konsternacije" samo blago prozborio :

-Sabur,sinko,sabur...

Senko ,snalažljiv i pronicljiv,kao dobar prijatelj,već,a i sa nekim "stažom" u novoj domovini, odveo je moga starijeg sina u firmu gdje se moglo zaraditi malo više od zakonskog minimuma koji je nama novodošlima,uglavnom sledovao,i gdje je stekao povjerenje gazde,a onda su,zajedno,nagovorili i moju malenkost da napustim posao u fabrici tampona za žene i da se oprobam kao farbar...

-Možeš ovamo imati bar 30 posto više...
-Ali,ljudi,nemam ja veze s tim,nikada nisam držao farbarski "pištolj" u ruci...
-Naučićeš...Nisi ni sa tamponima imao veze...Tako to,ovdje, ide...Slaži nešto,
kao,radio si, malo...

Odmah,prvoga jutra kada sam došao na novi posao,Jeheskel,naš "Bog i batina",stari,iskusni "vuk",spoznaću ubrzo,nije gledao u moje ruke,već u oči i dušu...Bilo me je stid samoga sebe kada sam prvi puta povukao "obarač" pištolja za farbanje,dok su se Senko i moj sin,već "stara kuka"u toj firmi,krili negdje ispod dugačkih željeznih konstrukcija koje sam ja,navodno,trebao da uredim i prefarban toga dana specijalnom bojom "Amerton"...
Da ne gledaju bruku...
Pneumatski "pištolj" nakon blagog pritiska na "okidač",odnio mi je ruku negdje,bez veze, dok se Jeheskel,kiselog osmijeha, "divio" i hrabrio me...

Navraćao je,poslije,svakih sat,dva,negdje do podne,i tek ,potom, rekao Senku da bi moglo biti nešto od mene...Prve nedjelje "podigao" mi je platu u odnosu na početni dogovor dvadeset posto a do kraja mjeseca na cijelih pedeset procenata...Do kraja projekta koji je ugovoren na godinu dana,moja plata je uduplana a gospodin Jeheskel mi je saopštio da već računa na mene u novom poslu koji ćemo,navodno, realizovali u Španiji..

Ta nova fabrika nalazila se u sred velike plantaže narandži na sjevernom ulazu u Aškelon. Kada sam prvi puta,u pauzi, sjeo na granu niskog stabla ,zarekao sam se,u sebi, da ću svojom rukom ubrati nekoliko najljepših mirišljavih plodova narandže i ponijeti svojoj majci,kada krenem u Zavičaj.
Majka je toliko voljela ovo voće i mi,njena djeca,redovno smo,kao svoji ljudi već,odlazeći u posjet roditeljskom domu sve do rata,neizostavno donosili i narandže,zna se kome...
Nismo se vidjeli tri godine i čim se završi ovaj posao u kojem sam postao pravi majstor, odlazim da kao Izraelac, posjetim svoj rodni kraj,mile roditellje i familiju i prijatelje.Tamo je bila već neka druga država,sa novim dokumentima,a ja,osim izraelskih,nisam imao nikakve druge...
Plašeći se nečega nepredvidivog bez prestanka sam sanjao dan kada ću ponovo vidjeti svoje najmilije sve do šestog marta 97. kada sam sletio na beogradski aerodrom.Iz toga grada sam dvije godine ranije,sa lažnim pasošima,prebačen sa starijim sinom,vojnim obveznikom,u Budimpeštu,dok je supruga sa mladjim djetetom čekala putne isprave za glavni grad Madjarske, u jednom pravcu.
Dakle,bez mogućnosti povratka u svoju Otadžbinu...

Ostvario mi se dugo sanjani san o ponovnom susretu sa roditeljima,a onda nakon dva i po mjeseca novi rastanak.Majka je,čvrsto me stežući uza se,zaridala kao nikada do tada,da bi i kamenu, kamo li mom ranjenom, srcu potekla suza.Trebalo mi je nekoliko dana da prebolim taj naš rastanak tješeći se skoro nikakvom nadom da će ipak, možda, prihvatiti moj poziv i smoći snage,bez obzira na starost kojom su se branili od dalekih putovanja,i doći nam u posjet u našu novu domovinu...
Odveo bih Majku čim se malo odmori u voćnjak "Fri Or", nepreglednu plantažu narandži, tamo gdje sam radio,sjedio ,za vrijeme pauze, na grani niskog stabla narandže i maštao o trenutku kada ću ponovo vidjeti svoje roditelje sa kojima me rastavio vihor rata 94.godine... Odveo bih je da uživam u njenom osmijehu sreće i kao da čujem,već, njene riječi:

-Ovo je,dijete moje,kao u raju !

Iz Natanije smo morali da selimo 1998. godine, i ponudjeno nam je pet lokacija u našoj novoj domovini,od sjevera do juga.Najjužnija tačka je bio grad Aškelon,ali zbog blizine Gaze,i povoljnijih varijanti nismo ni razmišlljali o toj mogućnosti.. Odabrali smo Ašdod, dvadesetosam kilometara južno od Tel Aviva,grad sa prelijepim plažama sa zapadne i raskošnim voćnjacima sa svoje istočne strane...Ponovo seljenje, uredjivanje stana,snalaženje za posao...
Otac je,stizale su vijesti, sve više pobolijevao,odlazio na oporavke u bolnicu i ono malo nade da će možda doći da nas posjete pretvorilo se u brigu za njegovo sve lošije zdravlje.
Majka nikada nije bila bolesna i utoliko je bila šokantnija vijest da je doživjela težak moždani udar i da je,kada je prvi put došla svijesti,pitala za mene da li ću doći...
Ponio sam nekoliko najlljepših narandži koje je birala njena snaha na ašdodskoj pijaci, ali sa one plantaže "Fri Or" koje će joj,cijedjene,na slamku dati moja Seka, drugi dan po mom dolasku preko Istambula i Sarajeva,jedinoj mogućoj vezi tih kritičnih dana...
Sve bih dao da sam joj mogao pokazati taj voćnjak u kojem sam zaradio pare za prvi dolazak u svoj Zavičaj poslije rata,ali bio sam tako bespomoćan...Od svih velikih želja i nadanja jedino je ostao samrtni gutljaj ,na slamku, narandžinog soka i negdje,u podsvijesti čarolija fantazije da ipak,možda,ima Boga...

-Što je dobro,kao najbolja rakija... -prozborila je izmedju dva gutljaja.

Seka je bila presretna što je Majka popila skoro pola čaše cijedjenog naradžinog soka, uzimajući to kao dobar znak na putu oporavka...

Majka je umrla četvrtog dana po mom dolasku,četvrtog februara 2001. godine,u ranim jutarnjim satima u bolničkoj postelji,sama- i ako ima Boga ,ona je u Raju,gdje vječno sunce sja nad vrelima hladne izvorske vode okruženim beskrajnim livadama mirišljavih trava i voćnjacima žutih narandži i plavih šljiva...
Bilo je hladno i ružno juto,kišilo je,kao da je i nebo plakalo kada smo došli da je obidjemo,a nje više nije bilo u njenoj sobi i na njenom krevetu...
Na sahrani šestog februara bio je pravi ljetnji dan,sunčan i topao a dvije pčele se na buketu kraj odra moje majke ljubile svaku laticu jarkih boja samo na tom vijencu od svježeg cijeća sa kojim smo se ,mi "Izraelci", posljednji put opraštali od jednog Andjela...


Komentari 0

moraš se , ako želiš komentirati

Unesi email osobe kojoj želiš preporučiti ovaj blog.




trajni link



Prijavi se za nastavak

Prijavi se pomoću Facebook-a

Facebook prijava

Prijavi se pomoću Email-a

Zapamti me



Zaboravljena lozinka Registriraj se