Stranica Mojnet.com 1.6.2017 prestaje sa radom. Svi korisnički računi i sadržaji će biti izbrisani. Hvala na razumijevanju!

ZAŠTITNI ZID

06. veljača 2012 ob 09:45 | 82
Internet je civilizacijski fenomen koji, naročito nama što pamtimo radjanje televizije, nikako ne može biti potpuno objašnjen ... Uvijek nam se iznova javlja ono pitanje „ima li kraja“ i, mene lično što se tiče, tu je i osjećaj ushićenja u zadovoljstvu što me nije „mašila“ era kompjutera...

Poslije svih balkanskih oluja i orkana devedesetih, ratne kataklizme i pobjede demokratije, mnogi od nas su, silom prilika, ostali i bez Zavičaja. Mojoj generaciji, ako, opet, sudim po sebi, novi svijet nije više značio ništa, jer onaj u koji sam „osvajao“ cijelog života, odnio je svojim sunovratom velike i male želje, ideale i vjeru u bolju i svjetliju budućnost. Tako su i površni poznanici iz onog, prethodnog života, postali mili i dragocjeni saputnici na magistralama samoodržanja u novom svjetskom poretku, a zahvaljujući internetu i dostupni u svakom trenutku, ako su „online“...

Srećom, savremene telekomunikacijske tehnologije ne priznaju, skoro, nikakve granice, pa je kafu, ili bilo šta drugo, moguće popiti sa prijateljem – poznanikom i na drugom kontinentu sa kojeg ti on pokazuje izgled svoje bašte, svježe okrečene zidove svoje kuće, najnoviju salon – garnituru, kuče ili koje pivo pije, a ti neprestano zuriš u ekran svoga kompjutera, sve ti „ravno do mora“ , milina i tuga jedna...

Ne volim, žalosti me, kada ljudi žude da, koristeći ovo fantastično dostignuće ljudskog uma, pokažu i svoj ružan karakter, ali to je moj lični problem i jedino ja mogu izaći na kraj s tim, zar ne..!? I izlazim, jednostavno i dosta efikasno, iz prostog razloga što svoje unutrašnje nerede svakodnevno tretiram „terapijom“ koja mi najviše odgovara; Dobro štivo, pjesma, lijep pogled, dobra kapljica, vedar osmijeh, ukusan zalogaj,raspoložena žena, šetnja i... Ah, sjetih se „da reći sve do kraja“ nije, baš, uvijek pristojno.

Nismo, najčešće, ni svjesni koliko smo s internetom svoja lica , a naročito naličja, izložili na svjetlost dana. Nema tu ničega lošega ako ono „loše“ držimo „pod kontrolom“, da mu ne dopustimo da ojača do te mjere kada preuzima prevalst nad razumom. Jer, svi mi u sebi hranimo jedno od one dvoje , Dobro ili Zlo, pa koje više hranimo, ono prije i ojača..

Društvene mreže su, naprimjer, fantastično ogledalo naših karaktera i naravi, ali i vašar taštine, primitivizma i mržnje, premda ne fali i karnevala radosti, ljepote i muzike, umjetnosti i svega drugoga. Na Fejsbuku se, npr, mogu vidjeti profili koji asociraju na izvanredno uredjene publikacije, mala remek – djela, autorske, lične prezentacije iz raznih domena... Pisci, slikari, pekari, muzičari, kuhari, dizajneri, kobasičari, multitalenti, domaćice i tako dalje... Upadljiva je činjenica da je daleko izraženija potreba, naročito na forumima i u komentarima, da se manifestuje ona tamna strana naših duša, umjesto da se širi pozitivna energija, istina i pravda, iskrena i topla ljudska riječ, koja će upaliti svjetlo u mraku mržnje i zavisti...

Sasvim je prirodno da osobe koje imaju problema sa vlastitim identitetom u realnom svijetu pokušavaju kompenzaciju naći u virtualnom, iako, nerijetko, padaju u zamku sigurnosti koju im pruža njihov kutak sa kompjuterom. Naime, ta prividna sigurnost proizilazi iz neodgovornog odnosa prema internetu kao civilizacijskom fenomenu, koji za posledicu ima širok spektar veoma neugodnih reperkusija.

U svakoj situaciji, ne zaboravimo - imamo mogućnost izbora u nepreglednom moru raznolikosti i bogatstva „ponude“ na internetu - od slaganja pasijansa, do projektovanja, ili online business-a, ili, na kraju, prosto – izlaska vani - u šetnju, onu stvarnu, na ulicu, ili u prirodu... To je, takodje, efikasan metod kojim se možemo zaštititi od negativnih uticaja i „tumaranja“ nepoznatim predjelima, punom stramputica, podlosti, internet tračeva i prevara.

Treba biti pošten pa se, kao zmija, izmigoljiti iz ljušture egocentrizma, koliko god je moguće, i priznati da nismo skloni nekim novim, temeljnijim, saznanjima. Naš je čovjek, tako, "svjetski" i kada ni svoj jezik ne govori pristojno, a kamo li - neki od stranih. Pismen je, naš čovjek, i sa osnovnom školom, iako u kućnoj biblioteci ima samo zdravstvenu knjižicu, još iz Titinog vremena, nepročitanu i neizlistanu do kraja... Jedino u nas, valjda, neki su skloni sami za sebe ustvrditi da su, ni manje, ni više nego – intelektualci. Poznajem neke takve, ali nikada nisam imao potrebu da se družim sa njima...

Nama iz „srednjeg doba“, razmišljam, suvišni su rizici novog vremena izvan „podupiranja“ sreće naše djece i unuka, te dobrog zdravlja i vedrog duha... Dobro, znam, da je nekome bilo stalo do moga mišljenja i da se ono, moje mišljenje, „pikalo“ - ne bi, zasigurno, bilo ni rata ni nesreća, znaju to, dobro, i moji Prijatelji i mnogi poznanici, pa šta... Tako ni ovo „filozofiranje“ neće, ni za mrvu, promijeniti svijet, ali moje je da kažem, strana mi je „mudrost ćutanja“ , a imam i nekolicinu prijatelja, stvarnih, do kojih mi je stalo.

I prije su mi „dežurni čuvari otadžbine“ išli na onu stvar, kao i danas navijači za svoje boje, sa svih strana. Ne čuješ i ne vidiš, nigdje skoro, da se slavi ljudskost i vrlina, iznad svega. Važnije je da li je „naš“ ili „ njihov“ pa, potom, analiza stanja iz kojeg se crpe efekti za „našu stvar“ i proizvedu, što je moguće crnje, posledice za „njih“...

Raduje me što doživjeh, eto, da u svome domu imam i virtualni kiosk i biblioteku, pozorište ili bioskop, cijeli svijet na ekranu svog kompjutera, baš sve ono što me, u prethodnom, stvarnom životu, opčinjavalo. Ali... Šteta je što one „slatke“ zablude nemaju garanciju na rok trajanja od, bar, stotinu godina.

Šta se, pitam se, tiče mojih prijatelja, naročito virtualnih, koju knjigu čitam, ko je za mene najbolji (čuj „najbolji“) pisac, gdje sam i s kim sam bio, šta sam jeo i pio, koga volim, šta mislim, sanjam, šta sam čuo, vidio.. !? Šta se to koga tiče !!? To su, po meni, sasvim lične stvari koje se medju istinskim prijateljima mogu, ponekad, upotrebljavati kao „intermezzo“ u ozbiljnim prijateljskim druženjima... U svakoj našoj misli, gestu, odnosu prema sebi i drugima - manifestuje se naš odgoj, literatura koju smo voljeli, ono što smo isčitali, preživjeli, doživljena ljepota ili bol, slika ili pjesma. Ako od svega onoga što „konzumiramo“ nije ostalo ponešto, bar po djelić, zauvijek pohranjeno u dubinama našeg krvotoka i duše, ako se „ne primi“, uzalud je mojoj generaciji tražiti to putem Gugla (Google)...

Zamislite kada na svom FB profilu neki narcis u trećem dobu, a sa liste „prijatelja“, ustvrdi, bez da ga iko „izaziva“, kako je...

„za mene, Dostojevski najveći pisac u historiji“

...jer - forsira on, dalje, svoju umišljenu „naobrazbu“ -

„Tragajući za skrivenim pobudama ljudskih postupaka, tražeći odgovore na egzistencijalna pitanja, ali i moralna i filozofska... čime je postao uzor ostalim (!?) svjetski poznatim piscima“

Ostali bi ste bez riječi, dakako..! I tako je najbolje, ne možeš izbrisati svu prošlost zbog kojekakvih gluposti i sitnih pogrešaka u hodu... Kako se, medjutim, sa takvim, upustiti u „prijateljsku“ prepisku, na kojoj takvi, obično insistiraju, družiti se, razmjenjivati, u dokolici, stavove i mišljlenja o nekim „našim“, svakodnevnim brigama i dilemama.!?

Jer Narcisu, očito, nije poznato da se Dostojsevskog, naročito pred kraj života, ticalo samo jedno: „da li je istina na mojoj strani“. Narcisa, jasno je, istina ne dotiče. Prevashodan cilj je sitnosopstvenička „ kvazi-intelektualna akrobacija“ ,obmana, stvaranje iluzije „neka svi vide koliko sam pametan“, sabire Narcis, a istina, šta to bijaše..!?

Ne volim takve tipove, ali oni se, htio, ne htio – pojave. Srećom, isto tako i nestanu. Malo je delikatnija situacija sa onima koji, tragajući, uzalud, za vlastitim identitetom, ne daju drugima da žive. To su štetočine koje se ne libe da društvenu mrežu, nesvjesni onoga što rade, zloupotrebljavaju na najružniji način. Ne mogu, takvi, da uvide svoju unutrašnju pustoš, nemaju hrabrosti, ni pameti, da se otvore, nego izmišljaju, u svojoj moralnoj bijedi, jeftine i neubjedljive „prijatelje“ koji, i sami duhovno jadni, stvaraju, u raznim „kampanjama“, privid neke površne inteligencije, superiornosti u ćutnji i solidarnosti.

Koliko god je dobar antivirusni program neophodan za zaštitu sistema kompjuteru od neželjenih napada na net-u, nužan nam je, svima, isto tako - snažan unutrašnji zaštitni zid koji će nas odbraniti od internet provokatora, prevaranata, internet - tračibaba, prostaka i siledžija.

Komentari 0

moraš se , ako želiš komentirati

Unesi email osobe kojoj želiš preporučiti ovaj blog.




trajni link



Prijavi se za nastavak

Prijavi se pomoću Facebook-a

Facebook prijava

Prijavi se pomoću Email-a

Zapamti me



Zaboravljena lozinka Registriraj se