Ljubav kao izvor najveće sreće

01. kolovoz 2010 ob 11:08 | 445
Priču kreće iz jednog malenog gradića,u kojoj je živio on. Bio je normalan,kao i svaki drugi mladić njegovih godina - živahan,šaljiv i vodio je normalan život. Ljubav mu nije bila jača strana,izlazio bih iz nje uvijek razočaran i pognute glave,kao da su mu sve lađe potunule. Pisao je pjesme,volio je tamu...tu je se osjeća nekako najbolje,najbolja prijaeljica mu je bila tišina,ona ga je slušala i upijala svaku njegovu riječi i suosjećala se s njim.Uvijek je bio govorio da svatko od nas nosi životni križ,njegov je bio težak u tom trenutku. Sreća se nije nazirala,nije izlazio vani - jednostavno se uvukao u samog sebe i nije htio izaći. Prijatelji i prijateljice su uspjeli nekako makniti tugu s njegova lica,vratio se starom i dinamičnom načinu života. Nju je zaboravio bio,i svaku suzu koju je pustio za njom proklinjao je. Pjesma mu je bila sve tim kriznim trenutcima,u njoj je vidio sve - liječila mu je dušu i pomagala mu da predbrodi svoju bol koja ga je gušila u tim crnim danima. Govorio je da se neće nikada zaljubit,da mrzi sve što ima veze s curama...trenutak ludosti i boli učinili su svoje. Dani su prolazili,ljeto se približavalo kraju a momak je dobivao natrag boju u licu,tišina i tama su ga napustili,postajao je opet on. Jesen je polako kucala na njegov grad,a njegovi prijatelji su se polako počeli spremat na put u susjedni grad,gdje su nastavili svoje školovanje - bila ga je opet uhvatila tuga,jer je znao da većina prijateljstava puca upravo radi takvih stvari...čvrsto su odlučili njih troje i zakleli se da se nikad neće razdvojit i da će stalno posjećivat jednog drugog. Bilo mu je lakše odmah nakon takvog dogovora...

slika


(tišina...najbolja prijateljica mu je bila)

Svoj dogovor su i ostvarivali,svaka dva tjedna su se viđali i njihova radost prilikom njihova sastanka su iz dana u dan bila još jača nego ikada prije. Momak kada je dosao doli upoznao je puno divnih i perspektivnih ljudi,među njima je bila i ona...zatajna,ljepša od noći. Bila je kao kraljica,oči su same letjele prema njoj...upoznao ju je baš na njen rodjendan,prekrasna je bila. Ponovno je vidio nakon par tjedana na autobusnoj stanici,stajala je kao svijetlo na kraju tunela...niije se dvoumio,grlio je i ljubio te večeri toliko dugo da je osjetio nešto što odavno nije osjetio prema bilo kojoj curi,nešto čudno...što ni si sam nije mogao objasnit. Uvijek će se s radošću sjećat te noći jesenje,kada joj se napokon diskretnije približio i rekao joj što joj ima reći. Od toga dana njegovo srce je počelo ponovno jače kucati,kucati za njom...Opet je mogao čuti kako trava raste,osjetit nebo koje je i danas obuklo plavu košulju,kihnulo je sunce i oblaka više nije bilo...iako ju je kratko poznavao,te je večeri osjetio nešto što se jednostavno nemože opisati. Tu tajnu podjelio je s svojim prijateljima,pa onda i s njom.,..koja to nije mogla vjerovati,jer je znala da je inače sklon šali. Momak joj je objašnjava da je lud za njom,al ona iz početka nije vjerovala. Nije si mogla objasnit što se njemu dogodilo te noći jesenje,dok su se u autobusu vozili...u njemu je plamen ljubavni razvio,koji gori i dan danas...al,kako je sam uvijek govorio nikad nije bio sretan
slika

u ljubavi pa tako i ovaj put. Cura je imala momka kojeg je voljelja,jako...oči njene su govorili da puno toga. Iz očiju joj je izlazila ljubav,toplina,iskrenost...sve što je momak tražio od cure ona je imala,al opet kriva...imala je već dugo momka. U njegovo srce je opet vratio stari poznati osjećaj tame i mraza,srce ga je boljelo toliko jako da je u nekim trenutcima bol postala nepodnosljiva...Falila je nakakva praznina,koju je ona mogla samo upotpuniti...Sanjao je gotov svake noći,čak i budan...njegova najveća želja je bila da mu netko dadne svemir ljubavi i da ga s njom djeli,samo s njom...Dani su se nizali kao duge godine,on je i dalje,i dalje patio za njom,...nije htio čuti za drugu curu,znala je i ona al mu nije mogla pomoć...niti je trebala...ima momka kojeg voli,i koji nju voli? Uvijek si je to govorio...bol je postala jača od njega,tama ga je opet privila sebi...Čak joj je i posvetio pjesmu;
Da imam prava na još jednu želju,
na onu koju zovu posljednju.
Po prvi put Ja znao bih šta želim,
Ja želio bih, želio bih nju.

Da imam prava na još jedan poziv,
na ispovjest pred Bogom posljednju.
Ja znam i koga bih da zovem,
Ja pozvao bih, pozvao bih nju.

Da imam pravo na još jednu suzu,
u nju da stavim ranu posljednju.
Ja znam za kime bih da žalim,
u zadnju suzu stavio bih nju

Pjesma mu je bila sve...tuga ga je iz dana u dan sve vise izjedala,...pitao je se zna li ovdje netko sreću pisat,il jel netko čuo za ljubav danas?..i ona je nestalaja pomalo,nista nije vise kao šo je bilo,nema leta sa jednim kirliom...ni u njenom srcu ljeta više nema,gdje nas je vrijeme odnijelo - pitao se često...tada je se...

Komentari 0

moraš se , ako želiš komentirati

Unesi email osobe kojoj želiš preporučiti ovaj blog.




trajni link



Prijavi se za nastavak

Prijavi se pomoću Facebook-a

Facebook prijava

Prijavi se pomoću Email-a

Zapamti me



Zaboravljena lozinka Registriraj se