23. Prosinac

24. kolovoz 2009 ob 00:56 | 107
Sad još osjećam miris tvog tijela,
u našem krevetu leži po svud
i neispijena šalica kave
stalno podsjeća nemam kud.

Nova zora polako sad sviće,
ali tebi to svejedno je
i nema veze što pjevaju ptice
jer to gore sad ne čuje se.

Samo ostaje nada da vrijeme
sad liječi sve rane i da Bog
će mi dati sad snage preživjet te dane.

Ne znam što sad da radim sa
sobom, nosim neizbrisivi trag,
nikad više tvoj šapat na uhu,
otvaram prozor zagušljiv je zrak.

Brzo oblačim kaput na sebe,
žurno izlazim na ulicu,
baš je dobro što kiša rominja,
to nisu suze na mom licu.
T.C.

Komentari 0

moraš se , ako želiš komentirati

Unesi email osobe kojoj želiš preporučiti ovaj blog.




trajni link



Prijavi se za nastavak

Prijavi se pomoću Facebook-a

Facebook prijava

Prijavi se pomoću Email-a

Zapamti me



Zaboravljena lozinka Registriraj se