Rastanak

03. listopad 2010 ob 18:29 | 18
Još se sjećam, nedjelja je bila,
jedno srce kucalo je tiše,
vidio sam, majku kako plače,
i sa lica svoje suze briše.

Tog sam jutra izvadio vodu,
odnio je riđanu da pije,
bistru, hladnu, vodu sa bunara,
al' je riđan okusio nije.


Shvatio sam umire mi dado,
zato plače moja majka stara,
zato riđan okusio nije,
bistru vodu s našega bunara.



Tihim glasom šapnuo mi dado,
da ga dignem da još vidi šora,
da još vidi nebo Šokadije,
pa da ode gdje se ići mora.


Žalio sam, zašto riđan neće,
da ga hranim, da ga vodom pojim,
plakao sam zajedno sa jutrom,
kao da se novog dana bojim.

Najbolji hrvatski tamburaši

Komentari 0

moraš se , ako želiš komentirati

Unesi email osobe kojoj želiš preporučiti ovaj blog.




trajni link



Prijavi se za nastavak

Prijavi se pomoću Facebook-a

Facebook prijava

Prijavi se pomoću Email-a

Zapamti me



Zaboravljena lozinka Registriraj se