Sonja

05. listopad 2010 ob 20:31 | 39
U beskrajnost pružila se stepa
od snijega sibirskog pokrivena
ko stupovi pakleni strše brda
željni svijeta i sunašca divna
i u kućici koju pritiš'o snijeg
sjedi ko sužanj jedan čovjek blijed
i u groznici gleda avet strašnu
muklo zvući, muklo zvući mu glas
kroz noć tamnu.


Sonja, tvoju crnu kosu
bezbroj puta u snu ljubio sam ja
zaboravit' te ne mogu cvijete
iz Volginih dolina
Sonja k'o voda prolazi vrijeme
beskonaćna je muka moja
Čuj mi vapaj i uzdahe plač srca mog
sibirski snijeg dok pokri me svog.


Nekad smo bili muž i žena
ja volio sam te k'o Boga svog
ni sanjao nisam da si nevjerna
nit' znadoh tad za dragana tvog
tek jednog dana vidjeh da te ljubi
ruka tvoja grlila ga tad
tu zab'o sam mu nož svoj usred grudi
k'o ubicu vezaše me ljudi.

Gdje si sad i šta je s tobom bilo
o tom nikakvih vijesti nemam
samo krstare kroz to more bijelo
kozaci i gladne vukove gledam
zar slika moja za te je nestala
i nova sreća za te cvijeta sad
ja doći ću ti u snu iznenada
i pjevat ću ti moju pjesmu tad

Komentari 0

moraš se , ako želiš komentirati

Unesi email osobe kojoj želiš preporučiti ovaj blog.




trajni link



Prijavi se za nastavak

Prijavi se pomoću Facebook-a

Facebook prijava

Prijavi se pomoću Email-a

Zapamti me



Zaboravljena lozinka Registriraj se