Dana 25. lipnja 1991. godine

16. veljača 2013 ob 19:38 | 157
Dana 25. lipnja 1991. godine Hrvatski državni sabor usvojio je Deklaraciju o proglašenju suverene i samostane Republike Hrvatske i Ustavnu odluku o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske u krnjem sastavu bez zastupnika SDP-a koji se tada još uvijek nazivao SKH- SDP. Zastupnici SKH- SDP demonstrativno su napustili prije glasovanja sjednicu Hrvatskog sabora jer većina u Saboru nije prihvatila da se raspravlja o njihovom prijedlogu da se Ustavnom odlukom o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske omogući novo udruživanje u konfederalnu Jugoslaviju.

Dakle, zastupnici SDP-a bili su protiv odluke da se: "Republika Hrvatska proglašava suverenom i samostalnom državom". Tada se je u Hrvatskoj vodila žestoka politička borba između dvije političke strategije. Na jednoj strani je bio HDZ na čelu s predsjednikom Franjom Tuđmanom a na drugoj strani SKH- SDP na čelu s Ivicom Račanom. Tuđman i HDZ su smatrali da je krajnji trenutak da Hrvatska nakon što se 94 % građana Hrvatske izjasnilo za samostalnost Hrvatske na provedenom referendumu da se usprkos protivljenja međunarodne zajednice i velikoj opasnosti da će se vojnom silom i agresijom JNA spriječiti proglašenje samostalnosti Hrvatske da se takva odluka o samostalnosti donese bez obzira na sve rizike. Isto mišljenje zastupali su i Slovenci i zato su se dva predsjednika Tuđman i Kučan dogovorili da se takva odluka donese u isti dan u isto vrijeme u istovjetnom tekstu 25. lipnja 1991.


Tadašnja oporba na čelu s Ivicom Račanom, predsjednikom SKH- SDP-a bila je protiv definitivnog razduživanja s Jugoslavijom te su ultimativno tražili da se ustavnom odlukom omogući ponovno udruživanje u konfederalnu Jugoslaviju nakon što se donese odluka o samostalnosti i suverenosti Hrvatske. Dakle, povijesna je činjenica da su zastupnici SKH- SDP na čelu s Ivicom Račanom demonstrativno napustili povijesno zajedanje Hrvatskoga državnog sabora, odnosno da nisu glasali o povijesnom dokumentu koji je udario temelje samostalnoj i suverenoj hrvatskoj državi.Danas, 21 godinu poslije, još uvijek u Hrvatskoj nema rasprave o tome što se je tada stvarno događalo. Bez davanja takvih procjena nije moguće prevladati brojne ideološke sukobe i probleme. Pokušat ću zato kao svjedok i učesnik tih događaja utvrditi neosporne povijesne činjenice o tim događajima.

1. SKH-SDP, na čelu sa Ivicom Račanom, demonstrativnim napuštanjem Hrvatskoga državnog sabora u trenutku donošenja povijesne odluke o samostalnosti Hrvatske napravio je neoprostivu političku pogrješku koja će uvijek ostati tamna mrlja na temelju koje će se moći, kako to i čine politički protivnici hrvatske ljevice, osporavati i sve ono veliko što je hrvatska ljevica učinila u procesu stvaranja i obrane hrvatske države.

2. Nikakvi razlozi koje je u svoju obranu iznosio Ivica Račan i nekadašnji SKH-SDP, odnosno današnji SDP, kojima se pokušava ublažiti ta pogrješka ne mogu je opravdati i umanjiti. Današnji SDP trebao bi priznati pogrješku i ispričati se.

3. Takvo ponašanje tadašnje oporbe otvorilo je, u to vrijeme, široki prostor za još žešće osporavanje prava hrvatskom narodu na vlastitu samostalnu državu. Pokazanom neslogom i držanjem "figâ u džepu", vodstvo tadašnje najjače oporbene stranke, na čelu s Ivicom Račanom, otvorilo je nove prostore za žestoke optužbe kako je u Hrvatskoj došla na vlast fašistička opcija koja ruši Jugoslaviju i želi vratiti na političku scenu Nezavisnu Državu Hrvatsku, tako da se ustaškoj vlasti čak morala suprotstaviti demonstrativnim napuštanjem Hrvatskoga državnog sabora i hrvatska oporba koja se tim činom suprotstavila razbijanju Jugoslavije.

Iako u to vrijeme nisam bio zastupnik, sudjelovao sam u burnim raspravama u Klubu zastupnika SKH-SDP jer sam bio potpredsjednik stranke. Bio sam manjina koja nije uspjela spriječiti izdajničko ponašanje SKH-SDP-a. Moj prijedlog da podržimo Tuđmanovu Deklaraciju kao najbolje rješenje, rješenje u interesu hrvatskoga naroda, prihvatio je samo jedan zastupnik Čiče Vlašić iz Korčule koji je ostao na zasjedanju i glasovao "ZA", dok su svi ostali na čelu s Račanom demonstrativno napustili sabornicu.

U to vrijeme Ivica Račan pokušavao je još uvijek spriječiti totalni raskol u SKH-SDP, a njega je mogao prikriti samo odlukom da SKH-SDP ne sudjeluje u glasovanju o samostalnosti Hrvatske te da krivnju za napuštanje Hrvatskoga državnog sabora pokuša prebaciti na bahatost i nedemokratski postupak tadašnje većine koju je činio HDZ. Bio sam među manjinom u SKH-SDP koja je pokušavala argumentima uvjeriti većinu u SKH-SDP da nikako ne smiju napustiti sjednicu. Tražio sam da podržimo državno vodstvo i Deklaraciju koju je ono predložilo.

Na žalost, predsjednik Ivica Račan, u nastojanju da spasi raskol Kluba SKH-SDP i da sakrije da on već ustvari postoji, dakle štiteći interese stranke, napravio je svoju najveću političku pogrješku jer je interese stranke stavio iznad interesa hrvatskog naroda. Govor koji je tada održao u Hrvatskome državnom saboru bio je pokušaj skrivanja istine, ali i jasna demonstracija protiv odluke o samostalnosti Hrvatske ako se istodobno ne donese odluka o mogućnosti udruživanja u konfederalnu Jugoslaviju. Račan je optužio HDZ i državno vodstvo Hrvatske za avanturističku politiku pokušavajući inzistiranje SKH-SDP-a na obvezi udruživanju u konfederalnu Jugoslaviju prikazati kao mudru politiku koja iz taktičkih razloga i dalje ne odbacuje ostanak Hrvatske u konfederalnoj Jugoslaviji ako je to uvjet izbjegavanja rata.



Račanov truli kompromis



Teško je danas reći je li Ivica Račan tada imao neku drugu mogućnost s obzirom na tadašnje stanje u SKH SDP? Treba voditi računa da su tada u Saboru bila 23 srpska zastupnika izabrana u Baranji, Kninu, Vukovaru, Kordunu itd. – koji su u većini kasnije postali vođama "balvan revolucije" i dužnosnicima tzv. Krajine. Tu je bilo dosta Jugoslavena i Hrvata unitarista koji su se kasnije pridružili Savezu komunista Pokretu za Jugoslaviju s ciljem spašavanja Jugoslavije svim sredstvima. Tu je bilo i dosta onih zastupnika koji su kasnije napustili SDP i postali njegovim ljutim protivnicima optužujući ga da vodi hrvatsku nacionalističku politiku. U toj situaciji, da ne dođe do potpunog raskola pa i raspada SKH-SDP, Račan je napravio truli kompromis da barem na kratko vrijeme spasi SKH-SDP od raspada.

Međutim, danas kada je sve prošlo potpuno je kontraproduktivno tu veliku političku pogrješku koja je i posljedica odnosno snaga u tadašnjem SKH-SDP prikazivati kao mudru odluku i krivnju za "dezerterstvo" SKH-SDP-a prebacivati na tadašnje hrvatsko državno vodstvo i dr. Tuđmana. Tako je za razliku od slovenskog Parlamenta koji je jednoglasno usvojio Deklaraciju o samostalnosti ona u Hrvatskome državnom saboru usvojena bez nazočnosti glavne oporbene stranke. To olakšava međunarodnoj zajednici pritisak na Hrvatsku. Dolazi do brijunskog sastanka i do Brijunske deklaracije u kojoj međunarodna zajednica nameće Hrvatskoj i Sloveniji odgodu primjene Deklaracije o samostalnosti za tri mjeseca, odnosno do 7. listopada 1991. godine. Hrvatska prihvaća takvu zabranu dok Slovenci to prihvaćaju samo na riječima i poduzimaju mjere koje znače osamostaljenje Slovenije i razdruživanje Slovenije od Jugoslavije bez bilo kakve odgode. Dolazi do kratkotrajnog rata u Sloveniji koji završava slovenskim trijumfom i raspadom JNA u Sloveniji, ali dolazi i do raspada koalicije Kučan-Tuđman jer Hrvatska nije slijedila tempo Slovenije.

Interesantno je da i ove godine kao i ranijih godina nema ni slova ni spomena o tim važnim događajima. Na ovogodišnjoj proslavi koja je bila mlaka i nikakva, proslava reda radi vrijedi zabilježiti dvije činjenice. Na svečanoj sjednici Hrvatske vlade nitko nije spomenuo prvoga hrvatskog predsjednika dr. Franju Tuđmana niti mu je odana počast munutom šutnje. Nitko nije spomenuo što se stvarno događalo. Pozorno sam gledao sudionike te svečane sjednice. Zaprepastila me činjenica da na svečanoj sjednici Hrvatske vlade i državnog vrha nije bilo niti jednog jedinog čovjeka koji je sudjelovao na povijesnoj sjednici Hrvatskoga državnog sabora prije 21 godinu i glasovao za samostalnost Hrvatske. Ali je bilo dosta onih koji su tada demonstrativno napustili sjednicu Hrvatskog sabora jer se nisu slagali s ukidanjem mogućnosti ponovnog udruživanja u Jugoslaviju. Bilo je dosta onih kojih tada nigdje nije bilo iako su bili u punoj snazi. Zbog toga me nisu ni začudila traljavi govori i sjednica bez bilo kakvih emocija i bez evociranja istine o tim slavnim događajima.

Drugo što sam zapazio a što je ostalo također neprimijećeno i bez komentara u našoj javnosti je činjenica da je državno vodstvo položilo vijence na Dan državnosti na grob prvoga hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana ali i na grob Ivice Račana u to vrijeme kada su se povijesni događaji zbivali predsjednika SKH-SDP-a koji je bio na čelu demonstrativnog napuštanja zastupnika SKH-SDP-a sa sjednice Hrvatskog sabora.

Dakle, u isto vrijeme se odaje počast prvom hrvatskom predsjedniku koji je zaslužan za tu povijesnu odluku i samostalnost i suverenost Hrvatske, ali i njegovom tadašnjem političkom oponentu koji je bio u to vrijeme protiv samostalne i suverene Hrvatske koji je bio za očuvanje Jugoslavije. Zato je izjednačavanje Tuđmana i Račana kao dva zaslužna čovjeka kojima se odaje počast za Dan državnosti ne samo povijesna krivotvorina nego na svoj način i uvrjeda predsjednika Tuđmana

Komentari 2

moraš se , ako želiš komentirati
dkirasic
dkirasicprije 4 godine

I JA SE SLAŽEM S TOBOM ALI JE MALO TAKVIH

Naya
Nayaprije 4 godine

Koliko se sjećam to je tekst od prof. dr. sci. Zdravka Tomac Svaka mu čast. Samo se veliki ljudi mogi izdići iz žabokrečine i govoriti (pisati) objektivno o svojoj lošijoj strani političkoga života.

Unesi email osobe kojoj želiš preporučiti ovaj blog.




trajni link



Prijavi se za nastavak

Prijavi se pomoću Facebook-a

Facebook prijava

Prijavi se pomoću Email-a

Zapamti me



Zaboravljena lozinka Registriraj se