SVJEDOČANSTVO

03. kolovoz 2009 ob 13:21 | 3791
Gloria Polo
Od iluzije k Istini

SVJEDOČANSTVO
GOSPOĐE DR. GLORIE POLO
Nesreća s udarcem munje
Dobro jutro, hvaljen Bog , draga braćo i sestre! Veoma se osjećam lijepo i radujem se, da smijem ovdje biti i s vama podijelit ova veliki dar, što mi ga je BOG udijelio. Ono što ću iznijeti, zbilo se 5. svibnja 1995. kod Nacionalnog sveučilišta u Bogoti, glavnom gradu Kolumbije, oko 16,30 sati.
Ja sam zubarica. Ja i moj 23 -godišnji nećak, koji je također po zanimanju zubar, upravo smo radili na našoj dizertaciji. Tog dana a bio je to kišovit petak, išli smo zajedno s mojim suprugom u smjeru Fakulteta za zubne bolesti, da uzmemo nekoliko knjiga, koje su nam trebale.
Moj nećak i ja išli s o z jedno pod malenim kišobranom. Moj suprug je imao nepropusni ogrtač (kabanicu) i išao je izravno duž zida Glavne biblioteke da bi se zaštitio od kiše.Dok smo nas dvoje uvijek prelazili s jedne strane na drugu da bismo izbjegli ustajalu vodu - i tako smo se približavali, a da toga nismo ni zapazili, jednom drvoredu stabala i kada smo skočili preko jedne veće lokve, pogodila nas je munja iz visine, koja je bila tako jaka da smo mi pougljenili. Moj nećak je na mjestu bi mrtav.
Munja ga je udarila odostraga i spalila njegovu nutrinu. Izvana je on ostao netaknut. Makar je bio tako mlad, on je bio čovjek posve predan BOGU. Posebno je štovao Dijete-ISUSA. Nosio je NJEGOVU medalju u jednom kvarcnom kristalu oko vrata. Stručnjaci za sudsku medicinu su rekli da je baš kvarc privukao munju. Munja je izravno prodrla u njegovo srce. Odmah je srce prestalo kucati. Spaljeni su svi njegovi nutarnji organi i tada je jaka struja munje napustila njegovo tijelo preko njegovih nogu. Pokušaji ponovnog oživljavanja su bili uzaludni. Ali posve izvana nije imao nikakvih opekotina. Što se mene tiče, munja je ušla preko moje ruke i spalila je čitavo moje tijelo, iznutra i izvana, na strašan način. Ovo moje obnovljeno tijelo, koje vi sada i ovdje vidite, ja mogu zahvaliti jedino Božjem milosrđu-¬ono je očitovanje milosrđa ovog našeg dobrog BOGA koji nadasve ljubi. Moje čitavo meso je bilo po tom snažnom udaru munje pougljenjeno, moje grudi su nestale, nadasve na lijevoj strani, gdje je ranije bila moja sisa, imala sam jednu veliku rupu. Na meni više nije bilo nikakvog mesa, također moja rebra, moj trbuh, moj donji dio tijela kao i moje noge i moja jetra posve su se pretvorili u ugljen. Munja je napustila moje tijelo preko moje desne noge. Moji bubrezi su pretrpjeli teške opekotine, isto tako pluća i jedan moj jajnik.
Ja sam upotrebljavala spiralu kao sredstvo protiv začeća, ona je bila od bakra, a bakar je dobar električni ! vodič. Stoga su također i moji jajnici tako teško opaljeni. Bili su tako maleni kao dva zrna grožđa. Pretrpjela sam prestanak kucanja srca i praktično sam bila bez života. Moje tijelo je drhtalo i treslo se zbog električnog šoka, što ga je munja proizvela. Čak i mokro tlo je još bilo pod električnim naponom. Zbog toga mi u prvi čas nitko nije mogao pomoći jer kroz duže vrijeme nije bilo moguće mene dotaknuti.
Čudesa koja je Gospodin na meni izveo
I upravo te teške ozljede i opekotine, kao i prestanak rada srca, što sam pretrpjela, i zbog njihova trajanja, - u prvim časovima zbog električnog naboja mojega tijela i zbog vlažnog tla oko mene nitko me nije mogao dodirnuti, - to je bilo veoma pogibeljno za život koji je bio položen na izvanredan način u veliku dobrotu, beskrajno milosrđe našega GOSPODINA I BOGA, koji je sve nas unio u SVOJE Srce i svakoga od nas uvijek iznova poziva da MU se vratimo. Po trima pojedinačnim činjenicama, za koje svjedoči moje tijelo, želim vam pokazati ta BOŽJA čudesa. Tu je prestanak rada srca, što nehotično vodi k nedostatnom hranjenju mozga s važnim kisikom i što ima za posljedicu trajno oštećenje mozga.
(Liječnički komentari uz prestanak rada srca)
"Samo ako se odmah poduzmu mjere oživljavanja može se spasiti život koji već nakon tri minute prestanka rada srca i stoga pomanjkanja kisika nanosi nepopravljive štete mozgu ... " ili "Jer pacijenti s akutnim prestankom rada srca imaju veoma male šanse da prežive i da ostanu bez većih duhovnih oštećenja ... ").
Ipak, makar da sam mogla biti priključena na aparat za srce-pluća nakon predugog trajanja prestanka rada srca, poslije dugog ostanka u komi nisam dobila nikakvih oštećenja na mozgu, kako vi sami, koji me pred sobom vidite, možete ustanoviti.
Mnogi liječnici u Bogoti su govorili mojoj sestri koja je također bila liječnica, kako je beznadno i besmisleno držati me priključenu na aparat za srce-¬pluća i time su je htjeli nagovoriti da treba prekinuti s tim mjerama spašavanja života. Ali usprkos svim tim dobronamjernim savjetima moja sestra je svojom upornošću i svojim utjecajem u toj bolnici uspjela da moje tijelo i dalje ostane povezano s aparatom. Dakle, kakvo divno čudo, koje nema nikakvog medicinskog tumačenja.
Na isti način se dogodilo čudo kako su moji bubrezi i pluća ponovno počeli raditi. Liječnici nisu primijenili dijalizu na meni, jer su držali da moji bubrezi ne mogu raditi. Om su mislili da za mene nije više važno ulogu bubrega umjetno zamijeniti, jer nisam imala nikakve šanse da preživim. Ali usprkos njihovom medicinskom mišljenju moji pougljenili bubrezi ponovno su počeli raditi.
Jednako tako treba procijeniti kao veliko čudo ponovni rast moje kože. Moje čitavo tijelo je bilo, nakon što su s mene skinuli i ostrugali spaljenu kožu, jedna jedina otvorena rana. Živo meso se moglo vidjeti. Bolovi su bili neopisivi. Gorjelo je kao kada se u vatri prži. Gorjelo je izvana, gorjelo je iznutra, pri svakom disaju.
Sve me je boljelo, jedino od nogu prema gore nisam imala nikakvog osjećaja. Kada su oni čistili moje otvorene rane, nisam osjećala na svojim nogama uopće ništa, dok je čišćenje na drugim dijelovima tijela uzrokovalo neopisive boli. Moje noge su sličile dvama pougljenjenim komadima drva. One su bile posve crne.
I nakon jednog mjeseca došli su mi liječnici i rekli: "Gle, draga Gloria, čudo koje je BOG na vama učinio, tako je veliko i nevjerojatno. To je jednostavno predivno da je već gotovo čitava koža ponovno narasla. Doista ona je još tanka kožica, koja je ovdje i ondje narasla, i još ima mnogo otvorenih mjesta između. Ali ta mjesta, gdje je narasla tanka kožica, bude nam nadu da će se ponovno čitavo tijelo prevući zaštitnom kožom. Ali brigu nam zadaju Vaše noge. Mi tu ne možemo više ništa učiniti. Moramo nažalost otkinuti Vaše noge."
Ja sam se ranije veoma bavila športom (Aerobic-¬Fan). I kada su mi sada rekli da mi moraju odrezati noge, ja sam jedino i samo mislila: Ja moram što je moguće prije pobjeći iz ove bolnice. Ja moram otići odavde, moram to učiniti, da spasim svoje noge. Izišli su dakle liječnici iz sobe i ja sam se digla iz svojeg bolesničkog kreveta da odatle pobjegnem. Ali već kod prvog koraka moje noge nisu izdržale i ja sam pala na trbuh kao žaba koja prvi put skače i trbuhom na zemlju pada.
Oni su me dakle morali dignuti s tla i odnijeli su me s 5. kata na 7. kat bolnice. I znate li koga sam tamo srela? Srela sam jednu ženu kojoj su već odrezali noge ispod koljena. I sada je ona čekala da njezine noge još više - dakle ispod kuka - odrežu. I kada sam tako vidjela tu ženu, pomislila sam na to koliko bi novca ovoga svijeta trebalo da se kupi nove noge.
Čitavo zlato svijeta ne može nabaviti nove noge. Kakvo čudo su noge. Kada su mi htjeli odrezati noge, zahvatila me je neopisiva tuga, i prvi put mi je došla na pamet misao da nikada nisam zahvalila GOSPODINU za čudo svojih nogu. Posve suprotno ja sam svoje noge i čitavo svoje tijelo mučila da bih se oslobodila svoje debljine i dobivanja na kilogramima.
Gladovala sam kao nepametna, trošila novac punim rukama na dijete i ostale kure, samo da bih izgledala vitka i da imam vitke noge. To me je koštalo ne samo jedan imutak, nego sam više imutaka na to potrošila.
I sada najednom vidim svoje noge bez mišića, vrlo tanke, posve crne, na svim stranama posute rupama. I sada zahvaljujem GOSPODINU BOGU na tim iznakaženim nogama. One su najednom za mene postale tako vrijedne. Nije mi bio važan njihov izgled, nego njihova uloga. Bilo mi je važno jedino da ih imam. I na tom sam zahvalila GOSPODINU. I rekla sam dragom BOGU:
"GOSPODINE, zahvaljujem TI za ovu drugu šansu, koju SI mi dao! Hvala, velika hvala na toj šansi, koju stvarno nisam zaslužila. Ali, dragi BOŽE; molim TE iz dubine srca, za jednu uslugu, posve malenu uslugu. Ostavi mi barem ove moje iznakažene noge! Ostavi mi ih da se mogu barem na pol micati, da se mogu barem na pola uspraviti. Pusti mi ih, molim, pusti mi ih barem tako, kako su sada. Bit ću TI zauvijek zahvalna. "
I najednom počinjem osjećati svoje noge. Bilo je to u petak. I od petka do ponedjeljka ova moja crna vretena, koja su bila bez života, koja su izgledala kao čaša tamne limunade sa zračnim mjehurima, polako su postajala crvenkasta i svijetla. Izravno sam osjetila kako sve više krvotok uzima moje pougljenile noge. Uvijek sve više osjećam svoje vlastite noge.
I kada su u ponedjeljak liječnici došli uz moj bolesnički krevet u vizitu da obave zadnje ispitivanje i prije moje amputacije, začudili su se kada sam ustala s kreveta i stavila se na svoje vlastite noge, koje su me također držale. Ja dakle nisam pala natrag. Pregledali su me, uvijek su ponovno dirali moje noge i nisu mogli vjerovati i nisu imali povjerenja u svoje vlastite oči.
I pokazala sam im pokrete koje sam mogla učiniti nogama. Imala sam doista neopisive boli u svojim nogama. Ali vjerujem, ja još nisam nikada bila toliko sretna, usprkos tako velikim bolima, koje sam u nogama osjećala, kao tog časa. Moje noge su se vratile natrag mojem tijelu. I sve to na način koji se medicinski ne može protumačiti i nad čime su se liječnici jednostavno mogli čuditi.
Šef odjela na 7. katu bolnice reče mi: "Znajte, Gloria, da u 38 godina liječničkog služenja još nikada nisam vidio ni doživio tako veliko čudo kao Vaših nogu."
I pogledajte sada, moje drage sestre i braćo u GOSPODINU, ovdje su moje ponovno uspostavljene noge. Ne iz preuzetnosti i taštine, nego jedino da dadem BOGU čast, ponosno se šećem ovdje pred vama gore-dolje i pokazujem vam svoje noge da vam dokažem veličinu djela GOSPODNJIH, našega živoga BOGA, NJEGOVE beskrajne LJUBAVI prema nama i NJEGOVE SVEMOĆI. (Komentar: Gloria na govornici ide amo tamo i slušatelji plješću na pogled tog BOŽJEG čuda).
Jedno drugo ve,liko čudo koje mi je GOSPODIN učinio je .slijedeće. Ja više nisam imala grudi. Zamislite samo, ja sam bila ohola, ponosita žena. Moje geslo je bilo:
"Žena mora pokazati i iskoristiti svoju drž, koju je od prirode dobila na dar. "
I rekla sam sebi da je najljepše što imam, moje grudi, moje noge i uopće moj lik, moje žensko tijelo, i ja ću ih staviti na divljenje. Ja sam pokazivala svoje ženske draži uvijek i vrlo izazovno. Naglašavala sam obline svojega lika i pokretala sam upadno svojim bokovima. I na taj način bih pobuđivala uvijek veliku pažnju. Nosila sam uvijek odjeću s velikim dekolteom, da naglasim i pokažem svoje lijepe grudi. I mnogo sam držala do svojih lijepih nogu.
I pogledajte, moje drage sestre i braćo u GOSPODINU, upravo svi ti ljubimci moje taštine najviše su izgorjeli. Upravo sve to je pougljenilo i bilo je neizgledno.
Sada, dalje s ovim čudesnim djelom BOŽJIM koje je ON na meni učinio. Išla sam k jednom liječniku, koji me je redovito pratio u mojim športskim aktivnostima i rezultatima. Predstavite liječnika koji je uvijek navikao vidjeti samosvjesnu ženu koja mnogo polaže na svoje tijelo, koja je gladovala zbog svoga tijela poput bezumnice, gutala lijekove i droge radi svog izgleda, - taj moj liječnik za moju športsku aktivnost vidio je moje tijelo najednom pola spaljeno i iznakaženo. Nije htio vjerovati svojim očima. Učinio je sve moguće pretrage s CTR i s najmodernijim, nuklearnim medicinskim aparatima.
I na to mi je rekao:
"Znajte, gđo Gloria, s tim malim komadićem jetre, koji vam je ostao, moći ćete preživjeti. Ali vaši jajnici, draga gospođo, jednostavno su posve smežurani, pougljenili i osušeni poput grane osušene loze. Stoga nećete vi nikada više moći u svojem životu dobiti dijete. "
I ja sam u sebi pomislila: Hvala mojem BOGU da mi je na taj način otklonio svaku brigu oko planiranja obitelji. Ja sam na prirodan način neplodna.
BOŽE, zahvaljujem TI za to, SLAVA TI, BOŽE za to. Ja sam bila sretna zbog toga, jer sam tako imala barem jednu brigu manje.
Ali godinu i pol kasnije osjetila sam da tamo, gdje su bile moje grudi i gdje je sada koža samo pokrivala moja rebra, osjetila sam najednom neko micanje i svrab i koža se natezala i zaobljavala. Dobila sam bolove. Najednom su se ponovno zapažale moje dojke i narasle su mi grudi. Bilo mi je posve neobično i ne protumačivo da ponovno imam grudi.
I znajte koji je tome bio uzrok? Ustanovila sam da sam noseća. Noseća usprkos sasušenih jajnika.
Tako mije BOG ponovno darovao moje grudi. I s tim grudima sam bila u stanju dojiti svojim majčinskim mlijekom divnu, veoma zdravu djevojčicu, koju sam porodila.
Ta moja najmlađa kćerka zove se Maria Jose (Marija Josipa). I kao posljedica toga normalizirala se također moja menstruacija i svi moji ženski hormoni su došli u ravnotežu. I moji jajnici na redoviti način su proizvodili jajašca.
I sve su to u cjelini i općenito čudesna djela BOŽJA, koja je ON učinio na meni, na mojem tijelu i za koja ja svjedočim.
Druga strana događaja
Ali poslušajte sada dobro! To je bio tjelesni, materijalni, fizički dio moje nesreće. Ali drugi dio ovog događaja bio je daleko ljepši; to je bio nezamisliv, predivan doživljaj. Jer dok je moje tijelo tu ležalo pougljenilo, (moja duša) se nalazila u divnom bijelom tunelu . Bilo je bijelo svjetlo oko mene, neopisivo svjetlo , koje je u meni proizvelo jednu takvu milinu,takav mir, takvu sreću. Osjećaji koji se ljudskim riječima jednostavno ne mogu opisati. Nema- posve jasno rečeno - nikakve zemaljske riječi, da bi se opisalo veličinu tog časa. Bio je to neshvatljivo golem zanos, neopisiv vrhunac. - U tom svjetlu ja sam se kretala naprijed, neopisivo sretna i puna radosti, ništa me nije smetalo u tom tunelu. Kada sam pogledala gore, vidjela sam na kraju tog tunela kao neko sunce,jedno bijelo svjetlo,kažem "bijelo" samo da spomenem neku boju, jer su boja svjetla i njegov sjaj bili neopisivi, boja se nije mogla usporediti ni s čim što na svijetu postoji na području boja. Svjetlo je jednostavno bilo predivno. To svjetlo je za mene bilo kao izvor ove posve velike ljubavi, ovog mira u meni i oko mene, neopisiva ljubav i mir, koje nisam poznavala iz svijeta...
Dok sam se u tom tunelu gibala naprijed, rekla sam samoj sebi. "Do bijesa! Pa ja sam umrla." I tog časa pomislila sam na svoju djecu i jadikovala sam: "Oh, moj BOŽE, moja dječica! Što će reći moja djeca?" Ja sam jedna majka uvijek zaposlena i pod stresom, koja nikada nije imala vremena za sebe. Ja sam vrlo ran jutrom izlazila iz kuće, da bih svijet osvojila, i vraćala bih se tek kasno navečer ponovno kući. I pri tome sam bila nesposobna svoju obitelj i svoju djecu pravo dvoriti. I sada sam vidjela posvemašnju bijedu svojeg vlastitog života u pravoj istini i bez uljepšavanja, i na mene se spustila velika žalost.
U tom času nutarnje praznine zbog odsutnosti moje djece nisam zapažala niti svoje tijelo niti dimenzije vremena i prostora. Opet sam otvorila oči i vidjela nešto veoma lijepo. Vidjela sam sve ljude svojega života u jednom jedinom času, i to žive i mrtve. Zagrlila sam svoje praroditelje, moju baku i djeda, moje roditelje, koji su već bili umrli, jednostavno sve! Bio je to takav čas punine, bilo je čudesno. Sada sam shvatila da sam bila prevarena s poviješću reinkarnacije. Ja sam time praktično dala samoj sebi "vlastiti gol", jer sam "reinkarnaciju" uvijek fanatično i žestoko branila. Bilo mi je rečeno da se moja prabaka inkarnirala u nekog drugog, ali mi nisu rekli u koga, i budući da su mi proricatelji istine, da bih to doznala, bili preskupi, odustala sam i nisam dalje istraživala u koga se je ona inkarnirala. Ja sam sama uvijek ponovno sretala ljude, za koje sam mislila da se moj pradjed i moja prabaka inkarnirala u njihovim osobama. I sada sam, baš sada, zagrlila svojeg pradjeda i svoju prabaku. Mi smo se zaista i stvarno zagrlili, i ja sam susrela sve u jednom jedinom času; i to se dogodilo sa svim ljudima koje sam poznavala i iz svih krajeva, gdje sam nekada bila, i to sa živima i mrtvima - i to sve u jednom času
Samo je moja kćerka reagirala prestrašeno, kada sam je zagrlila. Ona je tada imala upravo devet (9) godina i moj zagrljaj je u svojem stvarnom životu na ovom svijetu u tom času osjetila. Ona je dakle osjetila moj zagrljaj tog časa, kada su ona i moja čitava obitelj strahovali za moj život, jer je moje tijelo još ležalo u bolnici u komi. Redovito mi ne osjećamo takav zagrljaj iz onostranosti. U tom čudesnom stanju vrijeme je zastalo, tako jednostavno tako divno, bez tereta tijela, bez tijela. I promatrala sam ljude ne više kao prije. U svojem ranijem životu gledala sam samo na to, da li je netko debeo, tanak, odvratan, tamne kože, lijepo odjeven ili ne ... Po tome sam svrstavala ljude i zbog toga sam bila puna predrasuda i cinične kritike. UVijek, kada sam govorila o drugima, ja sam kritizirala. Sada je to bilo posve drugačije. Sve je bilo bez tjelesnog vida. Sada sam ja vidjela također nutrinu ljudi i kako je bilo lijepo vidjeti nutrinu ljudi, njihove misli i osjećaje, dok sam ih gr1ila. I dok sam sve tako uzela u ruku; kretala sam se istovremeno vijek prema gore.
I na taj način uvijek sam išla naprijed, puna mira i sreće. I što sam se više uspinjala sve više sam ostajala svjesna da mi je darovano divno viđenje - i na kraju tog puta sam vidjela jedno jezero, divno jezero, opkoljen o predivnim stablima, tako lijepim, tako lijepim, da nema veće ljepote. I jednako tako bilo je tu cvijeća svih boja, jednog mirisa, koji je toliko godio - sve je bilo toliko drugačije, sve je bilo nadasve lijepo u tom divnom vrtu, na tom sjajnom mjestu -da nema riječi kojima to ,opisati, sve je bilo ljubav.
Postojala su dva stabla koja su nešto zatvarala. Izgledalo je da su to ulazna vrata. Sve je posve drugačije nego li mi to znamo. Pa ni boje nemaju sličnosti s našima. Tamo je sve neizrecivo lijepo. Tog časa sam vidjela svojega nećaka, koji je bio unesrećen sa mnom, kako je ušao u taj predivni vrt. I ja sam znala, osjećala sam, da ja tamo ne smijem ući, i također još nisam mogla, - tamo ući ...

Prvi povratak
Tog časa sam čula glas svoga supruga. On je jaukao, plakao slomljena srca i zvao je iz dubine duše: "Gloria!!! Što se dogodilo! Gloria! Molim te ne ostavljaj me samoga. Gle tvoja djeca te trebaju. Gloria, povrati se natrag! Ne budi kukavica i ne ostavi nas same!"
Tog časa sam ugledala sve - kao jednim pogledom - imala sam pregled svega - i vidjela sam ne samo njega, koji je tako bolno plakao. I tog časa GOSPODIN mi je udijelio povratak. Ali ja nisam htjela natrag. Taj mir, ta radost, ta milina kojima sam tamo (ovdje) bila ovijena, očarali su me. Ali postepena i sve više počela sam se kretati dolje u smjeru svojega tijela, kojega sam gledala bez života. Vidjela sam da moje beživotno tijelo leži na jednoj nosiljci na odjelu medicinskog Sveučilišta u Bogoti. Vidjela sam liječnike, kako su se trudili oko mene, i zadavali su mi s jednim aparatom elektro-šokove, da bi pokrenuli moje srce koje je mirovala. Prije toga smo moj nećak i ja više od dva sata ležali na tlu, jer nas nisu mogli ticati zbog električnih udaraca koji su izlazili iz naših tjelesa ispunjenih strujom po udaru munje. Tek sada su se mogli brinuti za nas i tek sada je počelo nastojanje za moje ponovno oživljavanje. I pogledajte. Ja (moja duša) dolazi u moje tijelo i dodirujem s nogama moje duše ovo mjesto moje glave (gđa Gloria pri tome pokazuje mjesto svoje glave). Duša je slika našeg ljudskog tijela u njegovom obliku. - I tog časa iskočila je jedna iskra veoma snažno na mene. I tako sam se ja ponovno ugurala u svoje tijelo. Izgledalo mi je da me ono ponovno usisava u sebe. To ulaženje u tijelo uzrokovalo je beskrajne boli, jer je sa svih strana moje tijelo izbacivalo (električne) iskre. I osjećala sam se da sam gurana u nešto vrlo malo i usko. Ali to je bilo moje tijelo. Izgledalo mi je da ću ja u svojoj odrasloj veličini biti ugurana u dječju odjeću, koja je izgledala od žice. Bila je to strašna bol. I tog časa počela sam također osjećati bolove čitavog svojeg izgorjelog tijela, to izgorjelo tijelo tako je boljelo, tako neizrecivo, palilo je strašno, sve se dimilo i isparavalo.
Čula sam liječnike kako kliču: Ona je došla k sebi! Ona je došla k sebi! Oni su bili izvan sebe od radosti, ali moje boli su bile neopisive. Moje noge su bile sasvim crne i pretvorene u ugljen, moje čitavo tijelo je bilo jedna otvorena rana, ako je uopće još na njemu bilo mesa.
Taština
Najveća, nepodnošljiva bol bila je moja taština. To je bila druga vrsta boli u meni, to je bila bol jedne svjetske žene, emancipirane svjetske žene, neovisne, samosvjesne egzekutivne stručnjakinje, profesionistice, akademičarke, intelektualke, jedne znanstvenice, jedne žene privrednice, jednog stvorenja koje je htjelo u društvu igrati jednu ulogu. Istovremeno sam također bila ropkinja svojega tijela, ropkinja ljepote, mode. Dnevno sam provodila četiri sata s aerobikom, s masažama, dijetama i injekcijama, i svime što u tom smjeru možete zamisliti. Najvažnije, moj idol je bila ljepota mojega tijela i za to sam se mnogo žrtvovala. To je bio moj život, samo jedno služenje idolu moje vanjske ljepote.
Trudila sam se govoriti da su lijepe grudi tu da ih se pokaže. Zašto bih ih trebala skrivati? Isto sam govorila o svojim nogama, jer sam znala da imam veoma lijepe noge i sve u svemu jedan lijepi izgled. I u jednom času vidjela sam sa zaprepaštenjem i shvatila, kako sam se čitav svoj život uvijek samo za svoje tijelo briula. To je bilo središte mojeg života i svega mojeg zanimanja: ljubav prema svojem tijelu. I sada nisam više imala nikakvog tijela. Tamo gdje su bile moje grudi, bile su izazovne rupe, posebno je na lijevoj strani sve nestalo. Moje noge su izgledale užasno, sada samo gole kosti, pretvorene u ugljen, posve crne kao ispečeni kotlet. Da, sve su strane mojega tijela, kojima sam najviše poklanjala pažnju i gajila ih, postale ugljen i uništene.
U bolnici
Naknadno su me odnijeli u bolnicu socijalnog osiguranja. Tamo su me započeli brzo operirati i izgorjela mjesta kože strugati. Za vrijeme narkoze napustila sam po drugi put svoje tijelo i promatrala sam što liječnici sa mnom rade i bila sam veoma zabrinuta za svoj život; posebno sam bila u tjeskobi za svoje noge. Kad se nenadano - grozno i strašno- ¬nešto užasno dogodilo ...
Jer sam ja, moram vam to priznati, moje drage sestre i braćo, također i na religioznom području bila - kao inače u čitavom svojem životu - "na dijeti". Dakle,ja sam u odnosu prema GOSPODINU BOGU bila također "katolkinja u vjeri na dijeti". Važno je da budete toga svjesni: Ja sam bila slaba katolkinja.
Moj čitav odnos prema BOGU je bio u tom da sam posjećivala nedjeljnu misu, koja je trajala samo 25 minuta. Uvijek sam tražila svete mise, na kojima je svećenik što manje govorio, jer su mi njegovi govori dosađivali. Kakvo mučenje su za mene bili svećenici koji su dugo propovijedali! To je bio moj odnos prema BOGU - on je bio veoma oskudan i stoga su nada mnom sve svjetske struje i modne revije imale takvu prevlast. Ja sam bila prava zastava na vjetru. Što je upravo vrijedilo kao najnovije, najmodernije u racionalizmu ili slobodarstvu, k tome sam letjela s vijorećom zastavom. Nedostajala mi je zaštita molitve, nedostajala mi je vjera. Nedostajala mi je također vjera u moć milosti, u moć svete misne žrtve. I baš kada sam se dalje izgrađivala i specijalizirala za svoje zvanje, moja prevrtljivost je donijela najgore plodove. U to vrijeme sam jednog dana čula na Sveučilištu jednog svećenika koji je govorio da "nema đavla a također ni pakla". To je bilo upravo ono što sam htjela čuti! Odmah. u sebi mislila: ako nema đavla ni pakla,• tada ćemo svi doći u nebo. Tko tada treba biti zabrinut?;'
Zbog čega sam još sada veoma žalosna, što vam s velikim stidom mogu priznati jest, da je to, naime vjera u pakao, bila posljednja veza koja me je još držala u Crkvi. Bila je jednostavno ta egzistencijalna tjeskoba pred đavlom, koja je učinila da sam još ostala povezana sa zajednicom Crkve. Kada mi se dakle reklo da đavla ni pakla uopće nema, rekla sam dakle odmah sebi:
"Zašto bih se morala još truditi i boriti se za život po pravilima "stare Crkve"? Pa dobro, i onako ćemo svi doći u nebo, te je stoga svejedno što smo mi i što radimo."
Upravo to je bilo konačni razlog, zbog kojega sam potpuno udaljila od GOSPODINA. Udaljila sam od Crkve i počela sam joj prigovarati i nazivala sam je glupom i zastarjelom itd. Više nisam imala nikakva.straha pred grijehom i počela sam kidati svoj od¬nos s BOGOM. Grijeh nije ostajao samo u meni unutra, nego se taj grijeh počeo preko mene širiti na vani i druge trovati, Ja sam bila aktivna u negativnom smislu. Da, ja sam sada započela svima pričati da đavao ne postoji, da je to iznašašće svećenika - i čela sam također svojim kolegama na Sveučilištu govoriti da niti BOG ne postoji i da smo mi proizvod evolucije itd. itd. I tako sam utjecala na mnoge ljude. To je unaprijed rečeno da bolje možete razumjeti ono što slijedi.
Đavo stvarno postoji
Sada poslušajte što se dogodilo: Dok sam se nalazila u tom strašnom stanju, kakav užasan strah! Je sam najednom vidjela da stvarno đavli postoje; i oni su sada došli da me uzmu. Vidjela sam te đavle u njihovom užasu pred sobom. I nijedno prikazivanje koje sam do sada na zemlji vidjela, ne može ni najmanje dočarati kako užasno ti đavli izgledaju u stvarnosti. I tako vidim, kako se najednom na zidovima operacione dvorane, pojavljuju mnogi tamni likovi. Oni izgledaju kao posve normalni i obični ljudi, a svi oni imaju taj strašan, grozan pogled. Mržnja izlazi izravno iz njihovih očiju. I najednom spoznah da im nešto dugujem. Oni su došli da me uzmu jer sa m prihvatila njihovu ponudu na grijeh, i sada sam morala za to platiti cijenu, i ta cijena sam bila ja sama. Moji su naime grijesi imali posljedice. Grijesi pripadaju sotoni; to nisu njegove besplatne ponude; njih treba platiti. Cijena smo mi sami, Ako dakle mi, tako reći, kupujemo u njegovom dućanu, mi ćemo morati platiti robu. Toga moramo biti svjesni. Mi moramo platiti svaki grijeh, mi plaćamo mirom svoje savjesti, plaćamo svojim nutarnjim mirom, plaćamo svojim zdravljem... I ako smo mi veoma vjerni posjetitelji sotonske veletrgovine i uvijek samo kod njega kupujemo, on će na kraju nas same inkasirati.
I najveće zavaravanje i glavna laž, veliki trik đavla jest, što on širi priču da njega (đavla) uopće nema. I ti strašni, tamni likovi me okružuju i jasno je da dolaze samo sjednim ciljem, da me uzmu. Vi vjerojatno ne možete zamisliti kako je to strašno, kakva je to bila užasna tjeskoba, da mi moj čitav razum, moja visoka intelektualnost, moja znanstvenost, moji akademski naslovi i moja profesionalna izgradnja u toj situaciji uopće nisu pomogli. Oni su bili posve bez vrijednosti. Ti grijesi nas vuku u dubinu, prema dolje, prema "OCU LAŽI". Ali ako mi svoje žalosne prijestupe i grijehe (koje moramo platiti) predamo BOGU u sakramentu pokore, tada BOG plaća cijenu. ON ju je platio svojom krvi i životom na Križu. I ON plaća ponovno svaki put kada sagriješimo. ON je za nas pretrpio paklene muke, koje smo mi zaslužili i kojima smo se zadužili kod posjednika grijeha (Sotone). Mi smo otkupljeni po ISUSU KRISTU. Mi sada imamo pravo na NJEGOVO Kraljevstvo, na NJEGOV život, jer nas je ON učinio "djecom BOŽJOM".
I sada su došli ti tamni likovi da inkasiraju svoje vlasništvo - MENE ...
Sada sam ih vidjela kako izlaze iz zida i ulaze u operacionu dvoranu. Bilo je njih veoma mnogo koji su najednom stajali naokolo. Naizvan su izgledali normalno ali pogled svakog od njih je bio pun mržnje, pun đavolske mržnje. I oni su bili tako bez duše, kao da su iznutra izgorjeli. Moja duša se naježila i tresla, i odmah sam razumjela, da su to đavli. Razumjela sam da oni ovdje zbog mene, jer sam im nešto dugovala, jer grijeh nije zabadava. To je najveća đavlova podlost i laž da čini te ljudi vjeruju da njega uopće nema. To je njegova strategija, po kojoj može sve raditi s nama, što god hoće, taj lažac. I sada sam s užasom vidjela: O da ,oni postoje i već su me počeli opkoljavati, htjeli su me uzeti. Možete li zamisliti moj užas? Moju tjeskobu, taj teror?! Sva moja znanost, moja pamet i društveni položaj ništa mi nisu koristili. Počela sam se na tlu valjati, bacati se na svoje tijelo, jer sam htjela pobjeći u svojem tijelu, ali moje tijelo nije me više primalo; i to je bila užasna tjeskoba. Počela sam trčati i letjeti. Ne znam kako, ali sam probila zid operacione dvorane. Htjela sam da iziđem, ali kada sam prošla kroz zid – zack - učinila sam skok u ništa. Ušla sam u nutrinu jednog od tih tunela, koji su najednom bili tu i koji su vodili prema dolje. Na početku je bilo nešto svjetla i bila su svjetla kao pčelinje saće. I tu je zujalo kao u pčelinjaku, tako je mnogo ljudi bilo tu. Odrasli, stari, muškarci, žene i s jakim krikovima, čekinjasti i s divljom grivom škripali su zubima. I bila sam vučena uvijek sve dublje u zemlju i neprestano sam se kretala prema dolje, makar sam uvijek nastojala da odatle iziđem. Svjetla je uvijek bivalo sve manje, bilo je sve tamnije, i tjerana sam uvijek dalje u tom tunelu dok nije postalo posve tamno. Bespomoćno sam upala u tu tamu, za koju nema nikakve usporedbe. Crna tama ove zemlje je nasuprot tome svijetlo podne. Ali tamo ta tama uzrokuje strašne boli, užas i stid, - i strašno zaudara. To je jedna živa tama; tamo nije ništa mrtvo ili nepokretno. Nakon što sam se bespomoćno i bez obrane klizala kroz taj tunel, došla sam nenadano na jedan ravan prostor. Ovdje sam bila posve očajna, ali opsjednuta jednom željeznom voljom da odatle izađem. Bila je to ista volja kao ranije, da nešto u životu postignem, što mi sada i ovdje uopće ništa ne koristi -jer sam ja sada bila ovdje i nisam se mogla osloboditi. Od velikih ranijih zamišljanja i snova ništa nije preostalo. Ja sam najednom postala samo posve malena, posve sićušna.
I tada sam najednom vidjela kako se otvara tlo. Izgledalo je kao velika usta, kao strašno velika usta, ždrijelo. Tlo je bilo živo, treslo se!!! Osjećala sam se užasno prazna i ispod mene taj tjeskoban, strašan ponor, koji jednostavno ljudskim riječima ne mogu uopće opisati. I najstrašnije je bilo da nisam apsolutno ništa više osjećala od BOŽJE prisutnosti i ljubavi; ovdje nije bilo ništa više, ni kapi nade. Ta rupa je imala nešto na sebi, da me je neodoljivo vukla prema dolje. Kriknula sam kao luđak. Prestrašila sam se smrti, kada sam zapazila, da taj pad nisam mogla spriječiti, nego da sam nezaustavljivo vučena prema dolje. Znala sam kada jednom dolje padnem. da se više ne vraćam natrag. I ja ću uvijek sve dublje i dublje padati. To je bila smrt moje duše, duhovna smrt moje duše; ja ću biti zauvijek izgubljena.
Ali za vrijeme tog užasnog straha, na rubu tog ponora, osjetila sam nenadano kako me za noge drži sveti Mihovil arhanđeo. Moje tijelo je palo u tu rupu, ali ja sam zadržana, uhvaćena za noge. Bio je to čas strašne boli i strašne tjeskobe. Ali dok sam tako visjela nad ponorom, đavle je iritiralo malo svjetla, koje se još nalazilo u mojoj duši, i tada su se sve te nakaze bacile na mene. Ti strašni likovi su bili kao maske, kao pijavice, da bi u meni ugasili konačno to svjetlo. Zamislite moje gađenje i užasavanje, kada sam vidjela da sam pokrivena tim odvratnim stvorenjima. Kričala sam, kričala sam kao luda. Te stvari su palile. O moje sestre i braćo, radi se o jednoj tami koja je živa, i to je mržnja, koja tako pali, koja nas proždire, koja nas iskorištava i isisava. Nema riječi da se opiše tu strahotu.
Sakrament ženidbe
Ovdje se želim osvrnuti posebno na sakrament ženidbe . Htjela bih vam ujedno pripovijedati o velikoj milosti sakramenta ženidbe. Kada čovjek prima u Crvi sakrament ženidbe i izreče svoju privolu i time se obvezuje na vjernost, da će ostati vjeran u dbrim i u zlim danima, tada to on obećava samome BOGU OCU. ON je jedini svjedok kada dajemo svoje obećanje. Kada umremo naći ćemo ovaj čas napisan u Knjizi svojega života. Ja sam vidjela da je bračni par tog časa ovijen neizrecivo lijepim zlatnim svjetlucanjem. BOG OTAC piše te riječi zlatnim slovima u našu Knjigu života.
Kada mi potom primimo TIJELO i KRV GOSPO DNJU sklapamo savez s BOGOM i s osobom, koju smo izabrali kao bračnog druga, s kojom hoćemo dijeliti čitav život. Dok svojom voljom to obznanjujemo,vrijede te riječi ne samo za bračnog druga nego također i za Presv. Trojstvo .
GOSPODIN mi je dopustio vidjeti, kako na dan mog vjenčanja, kada smo_moj suprug i ja primili Presvetu Euharistiju, nismo više bili dvoje, nego tri. Nas dvoje i ISUS. Jer u času kada se pričešćujemo, sjedinjuje nas GOSPODIN tako, da smo mi još samo jedno. ON nas uzima u Svoje Srce i u Njegovu Srcu postajemo nas dvoje Jedan. Zajedno s ISUSOM tvorimo mi zajedno jedno Sveto Trojstvo. Čovjek stoga ne smije rastavljati, što je BOG, sjedinio. I sada ja pitam: tko smije to rastavljati? Nitko! Nitko, braćo i sestre u GOSPODINU, ne smije rastavljati taj savez. Stvarno nitko, pošto je BOG blagoslovio taj savez. I ako oboje ide djevičanski u brak, kakav li blagoslov tada počiva nad takvim parom. Vidjela sam također ženidbu svojih roditelja:
Kada je moj otac stavio prsten na prst moje majke i svećenik ih je proglasio kao muža i ženu, predao je GOSPODIN mojem ocu pastirski štap, on je izgledao kao gore svinut štap od svjetla, što označuje milost, koju GOSPODIN daje mužu.
To je dar (donum) auktoriteta od BOGA OCA, da taj čovjek može upravljati malo stado svoje obitelji, to su njegova djeca koja će mu po braku biti darovana kao i da može braniti brak, da može štititi djecu od mnogih zala i opasnosti, kojima su obitelji izložene.
Mojoj majci BOG OTAC je darovao tako nešto kao vatrenu kuglu i stavio ju je u njezino srce. To označuje ljubav DUHA Svetoga: Vidjela sam da je moja majka bila veoma čista žena. BOG je bio pun radosti.
Ne možete zamisliti koliko je nečistih duhova tog časa pokušalo napasti mojega oca. Ti duhovi su izgledali kao ličinke (maske), kao pijavice.
Morate znati, ako netko ima spolne odnose izvan braka, tada se ti nečisti duhovi objese na njega, oni se gdje lijepe, počinju s predjelima spolnih organa, zagospodare tijelom,hormonima, uvlače se u mozak, zauzimaju hipofizu, štitnjaču i sva neuralgična mjesta čovječjeg organizma i počinju proizvoditi mnoštvo hormona, koji bude niže instinkte.
Oni pretvaraju dijete BOŽJE u roba svojeg uživanja,svojih instinkta, svoje seksualne pohote. Oni čine od njega čovjeka o kojemu se običava reći: On uživa život.
I mi kažemo tako lakomisleno: jedanput znači nijedanput - i taj "samo jedanput" ima' tako gorke posljedice ...
Kada je bračni par djevičanski, BOG se posebno proslavljuje. BOG sklapa s njima sveti savez i blagoslivlja njihovu seksualnost. (Ovaj blagoslov dobiva također i par koji nije čist ušao u ženidbu) Jer seksualnost nije grijeh. BOG je nju dao kao blagoslov. Gdje se brak pred BOGOM izvršuje, BOG je prisutan, također i u bračnom krevetu
U sakramentalno sklopljenom braku supruzi darivaju jedno drugome kod njihovog intimnog susreta milosti od BOGA, kod jednog neblagoslovljenog braka kaljaju jedno drugo svojim grijehom.
BOG se raduje kada ih ON smije pratiti u njihovom novom životu. BOG i taj bračni par tvore jedinstvenu cjelinu. Šteta da mnogi bračni parovi to ne znaju i na tone misle. Kada se samo iz tradicije vjenča u crkvi, a ne iz vjere u sakrament, nedostaje blagoslov.
Mnogi za vrijeme svečanosti misle, kada će to već završiti, da konačno možemo slaviti, jesti, piti, zabavljati se. Oni zaboravljaju na, GOSPODINA. Tako kao što sam ja nekada radila i GOSPODINA ostavljala na cesti.
Nije mi ni padalo na pamet pozvati GOSPODINA u svoj novi dom, u svoj novi život. ON se raduje da GA pozovemo da bude s nama u svim životnim okolnostima. ON hoće da osjećamo njegovu prisutnost. On je doista GOSPODIN (Gospodar) i već zbog sakramenta ženidbe nazočan, ali ON se raduje kada GA izričito i iz slobodne volje za to molimo i pozovemo.
Također i ja GA nakon svoje ženidbe nisam pozvala da dođe sa mnom u naš dom. Ja sam GA ostavila u crkvi, i tada sam svoj medeni tjedan lijepo provela, gotovo nisam na NJEGA ni mislila, dok se nisam vratila svojoj kući, i ON je ostao vani, ostao je žalostan na ulici, i ja GA gotovo nisam ni zapazila i niti pozvala k sebi.
Ali kako bi lijepo bilo za bračne drugove, kada i bili svjesni NJEGOVE prisutnosti i ne bi napravili istu pogrješku kao ja nekada. Kod sklapanja braka mojih roditelja bilo je najljepše još to, da je BOG vratio sve milosti koje je on bio izgubio po životu. BOG je to učinio iz ljubavi prema mojoj majci, njegovoj ženi, koja je kao djevica ušla u brak. Bog je stoga ozdravio zaprljanu seksualnost i sav hormonalni nered također. Ali budući da je on bio vrlo "muškarački" - pravi tzv. Muškarčina ( „Macho“ ) - i njegovi prijatelji su ga počeli ponovno trovati i zavađati, kada bi mu rekli da se ne smije dati svezati od svoje žene. Tako su ga vrlo brzo nagovorili da ponovno nastavi s ranijim životom . Tako je on već 14 dana nakon ženidbe postao nevjeran svojoj ženi, mojoj majci, i dopustio je da ga odvedu u jednu javnu kuću, samo da dokaže svojim prijateljima,daje on još onaj stari, da se ne daje pod noge svojoj ženi. I znate li što je postalo od pastirskog štapa koji je on primio od GOSPODINA? Đavao ga je odnio. I svi zli nečisti duhovi su se vratili natrag i zalijepili na njega. Moj otac je od pastira svoje obitelji postao vuk , koji nije više štitio svoje obitelji, nego je đavlima široko otvorio kućna vrata i tako postao strahota za čitavu kuću.
Moj otac je tamo gore rekao u suzama: „Zahvaljujući svojoj divnoj ženi, tvojoj majci, koja je 38 godina molila za mene i moje obraćenje i vodila život kao požrtvovna majka, ja sam spašen od pakla.“
Moja majka je 38 godina molila za ovoga mojeg oca koji je također po krivnji mojega djeda, koji ga je već s 12 godina odveo u jednu kuću prijatelja, da ga i "muškarčinom", i koji je tako našao put k tom pokvarenom načinu života i kršenju braka .
I znate li kako je moja majka uvijek molila pred Presvetim? Ona bi govorila:
"GOSPODINE, MOJ BOŽE,ja znam i pouzdajem se da TI nećeš dopustiti da TVOJA službenica umre a da ne doživi obraćenje svoga muža. Ja molim ne samo za svoga muža, nego također vapijem TEBI, da budeš također uz te jadne žene, ko je se nalaze u istom zlom stanju. I posebice TE molim za sve one žene koje posižu za moći po gataocima, čarobnjacima, čitačima iz lana i sličnim magijskim sredstvima i demonskom utjecaju. Sve koji na taj način svoje duše i duše svoje djece prodaju đavlu, umjesto da pred Presvetim - kod Tebe- budu i ovdje mole, da TI se klanjaju. Ja se lim također za njih. Budi uz sve njih i oslobodi ih od veriga Zloga!"
Tako je moja majka molila. I znate li zašto sam ja uvijek svojega oca ljubila i na njega gledala? Jer je moja majka bila veoma dobra žena koja nas nikada - uopće nikada - niti u najmanjem nije navela, da koga mrzimo, i pogotovo ne svoga oca, makar joj je on dao svaki razlog za to.
I katkada bi mi rekla moja majka u svojoj predionici, da je imala objavu i da zna, da se nakon svakog teškog grijeha otvori zemlja da bi progutala tu dušu. Ja sam se često rugala tom izričaju svoje majke i nazivala je naivnom i glupom. Tako bih još često rekla:,Da, znaj da mi je BOG pokazao da se je zemlja otvorila i da je progutala mojega oca." Ja bih to rekla nadovezujući na njezine izjave o teškom grijehu.
Ali na drugom svijetu sam postala svjesna da je moja majka imala jednu mističnu viziju. Ona bi mi odgovorila na slijedeći način: "Da, kćeri moja,ja sam vidje tvojega oca. On je bio svezan od đavla, koji ga je htio odvući u ponor. Ali ti moraš znati, da sam ga ja odmah obuhvatila svojom krunicom i odvukla sve do Presvetoga u našoj crkvi. Bila je to teška borba. Sotona ga_je htio svojim verigama povući dolje ali ja sam ga opet vukla prema gore svojom krunicom. I kada sam ga konačno dovela u crkvu, tada sam rekla GOSPODINU: 'Ovdje ga TEBI donosim i uzdam se u TEBE ,da ćeš ga TI spasiti.'" .
Osam (8) godina prije svoje smrti, on se je obratio. U dubokom kajanju molio je GOSPODINA za oproštenje. I milosrdni BOG mu je oprostio. Ali moj otac nije zadovoljio za vremenitu kaznu za svoje grijehe. On se doista pokajao, ispovjedio i dobio odrješenje. Ali više nije dobio priliku, da izvrši zadovoljštinu. Zbog toga je bio u čistilištu sve do grla u tom smrdljivom blatu, koje sam već opisala. Mi lako zaboravljamo dati zadovoljštinu za učinjen grijehe i ispraviti nepravdu. Mi naime vrlo malo mislimo na to. I također je tako da mi sami vrlo možemo ponovno ispraviti nepravdu.
Ali ISUS u Presvetom Sakramentu može nam dati milost da možemo zadovoljiti, da smijemo zadovoljiti. Kada GA posjetimo u Presvetom i klanjamo MU se, često o dobivamo taj milosni dar zadovoljštine, ispravljanja posljedica svojih grijeha.
Upravo na drugom svijetu pokazuje nam BOG kakve posljedice naši grijesi imaju za druge. I ON trpi zbog tih posljedica koje su prouzročili naši grijesi drugima često više nego li zbog samoga grijeha. Jer su te posljedice često izravni napad protiv LJUBAVI. A BOG je baš LJUBAV i u sebi.
Euharistija i klanjanje Presvetom Oltarskom Sakramentu je jedini put koji nas izravno vodi u Nebo. Zapamtite to! To je veoma, veoma važno za sve nas!
Kada netko bude nevjeran svojem bračnom drugu, on postaje nevjeran GOSPODINU BOGU. On kida obećanje koje je na dan vjenčanja dao BOGU i svojem bračnom drugu. Ako netko unaprijed odluči ne biti vjeran svojem obećanju, radije se ne bi smio vjenčati. Gospodin nam kaže: "Ako si nevjeran, osuđuješ sam sebe. Ako ne prihvaćaš vjernost, nemoj se ženiti." GOSPODIN kaže: "Djeco moja, molite Me, damožete biti vjerni svojem bračnom drugu, da možete biti vjerni svojem BOGU."
Koliko štete i boli dolazi na jedan brak, jedino.zbog nevjere! Ako npr. muž ide u javnu kuću ili ima odnose sa svojom tajnicom, tada dobiva usprkos prezervativa virus. Tome ne koristi ništa kupanje. Taj virus ne umire i kasnije, kada dođe k svojoj ženi, prenosi on virus i on se ugnijezdi u vagini ili u maternici i kasnije se iz toga razvija rak. Da, rak!
Tko hoće još smatrati da gaženje braka ne ubija? I koliko li žena koje izvrše preljub, tada zbog tjeskobe da se ne otkrije njihovo preljubničko ponašanje, izvrše pobačaj djeteta!? - One ubijaju nevino dijete, koje ne može govoriti i ne može se braniti. To su neki primjeri o nepreglednim posljedicama grijeha, jednog kratkog časa uživanja.
Preljub ubija na više načina. I tada još imamo bestidnost da se svađamo s BOGOM, da strijelu okrećemo prema NJEMU, da svojem dobrom BOGU podmećemo krivnju zbog nevolja, kada stvari ne idu kako bismo htjeli, kada imamo probleme, kada nas te bolesti.
Mi smo koji uzrokujemo zlo i privlačimo ga po svojim grijesima. Iza grijeha uvijek stoji Protivnik (Sotona). Mi Protivniku otvaram.o vrata, kada teško griješimo. I kada nas tada snađe zlo (bolest ili što drugo), tada BOGU prigovaramo za to.
Jao onome koji nastoji uništiti jedan brak. Kada netko razori jedan brak, on udara protiv jedne hridi i ta hrid je ISUS. BOG brani brak, nikada u to ne sumnjajte!
Htjela bih vam još reći da morate dobro paziti na onu vrstu svekrva (punica) koje se miješaju u brak svoje djece, da bi njihov brak unesrećile, da bi odnos među bračnim drugovima bio poremećen, kada siju nepovjerenje ili se inače prave važnima.
Također ako vi svoju nevjestu ili svoga zeta ne volite, da li s pravom ili ne, ne miješajte se molim vas u njihov međusobni život. Radije molite za taj brak. Oboje su već vjenčani i nema tu više što činiti.
Jedino što vi za njih možete učiniti jest moliti se za njih. Molite za taj brak i šutite. I tu šutnju, koja vam možda teško pada, prikazujte GOSPODINU. Mnoge žene su same sebe osudile, jer su se miješale u brak svoje djece. To je težak grijeh. Kada zapazite da nešto nije u redu, da jedno od njih dvoje griješi protiv svojeg bračnog obećanja, šutite i molite.
Molite BOGA za njih, molite BOGA za pomoć. Možete s obojicom razgovarati i moliti ih da spase svoj brak, da trebaju gledati na svoju djecu, da je brak zato tu da se ljubi, da se dariva i da trajno jedno drugome oprašta. Mora se boriti za njihov brak. Ali nikada ne na neki način se miješati u njega i još manje braniti jednu stranu među njima.
Podmuklost đavla
Tko je vidio film o Kristovoj muci, "PASIJU"" sjetit će se da je Sotona prikazan kod bičevanja GOSPODNJEG kao dijete, koje je pogledalo prema isSU i nasmijalo MU se.
Znajte da danas Sotona nije dijete, on je nakaza, producent i uzrok svakog zla, perverzan gad koji mnoge ljude čini robovima po tjelesnom uživanju, po čarobnjaštvu i krivim učenjima, npr. to, da se misli da đavao ne postoji.
Zamislite kako je podao da hoće da bude zanijekan. On nam se predstavlja kao da ga nema, da u miru s nama može činiti što hoće.
Pa i vjernike zavarava na sve moguće načine. On zbunjuje narod na tisuću načina i iskorištava kod svakog pojedinog njegove slabe strane. Tako ima mnogo "praktičnih" katolika, koji idu na svetu misu ali ujedno i gataocima. Jer Zli čini da vjeruju da to nije važno i da ćemo doći u Nebo,jer time ne činimo nikome ništa zla. Đavao zavađa, iskorištava i upravlja sve to s jednom izmišljenom prijevarom, s podlošću.
Ali vam kažem, ako idete vračarici, svejedno je što tamo radite ili ne radite. Zvijer će vam u svakom slučaju udariti pečat, ako se bavite vračanjem, ili tražite da vam gataju na karte, ako oni zaklinju duhove, bave se pomicanjem stola, spiritizmom ili astrologijom - kod svih tih „hobija " , koji su danas u velikoj modi, Sotona vam utiskuje svoj pečat.

p.
Bila sam prvi put na jednom takvom mjestu s prijateljicom, koja me je, uzela sa sobom, za jednu konzultaciju, da bi doznala o budućnosti. I tamo sam bila opečaćena od Zvijeri. Da, Zli mi je tako udario pečat. I od tog časa počelo je sa mnom zlo, nutarnji nemiri, zbunjenost, noćna mora, tjeskobe, mučenja, strahovi, jeza.
I napadala me je duboka želja da se ubijem. Ja nisam nikako mogla shvatiti "razlog" te želje. Ja sam plakala, osjećala sam se nesretnom i nikada više nisam našla mira. Ja sam se doduše molila, ali sam osjećala da je GOSPODIN tako daleko od mene, nikada više nisam osjećala BOŽJU blizinu, koju sam kao dijete osjetila. Uvijek mi je bilo teško moliti. Jasno, ja sam otvorila vrata Zlome, i on je svom snagom ušao u moj život.
Duše čistilišta
Ipak vratimo se natrag na strašno mjesto, na kojem sam se nalazila, na rubu tog strašnog ponora.
Morate znati da sam ja bila bezbožnica, praktično ateistkinja. Ja više nisam vjerovala u postojanje đavla, i time također niti u postojanje BOGA. Ali ovdje – u tim okolostima - počela sam kričati: „Siromašne• duše čistilišta, molim vas, izvucite me odavde, pomozite mi da iziđem. Molim, pomozite mi!“
Kada sam tako zavapila, ispunila me je bol koja grize. Zapazila sam kako milijuni i milijuni ljudi plaču i uzdišu. Najednom sam vidjela kako je ovdje bezbrojno mnoštvo ljudi, mladih, ponajviše mladića, s i u neizrecivim bolovima. Shvatila sam dakle da oni na ovom strašnom mjestu,u toj močvari i glibu, škripaju puni mržnje i boli, i da iz njih izlazi jedno zavijanje i zapomaganje, koje je učinilo da zadrhćem i koje neću nikada zaboraviti. Shvaćate li? To je udaljenost od Boga , to je grijeh, to su posljedice grijeha. Shvaćate li, što je grijeh? Posvemašnje suprotstavljanje BOGU koji je beskrajna Ljubav. Takvo nešto strašno je grijeh, da ima tako nezamislive posljedice. I mi se s njim šalimo. Šale izričemo o grijehu, o paklu i o đavlima. Pri tome na žalost ne znamo što činimo.
Prošle su već godine, otkako sam to doživjela, ali uvijek, kada na to mislim, moram plakati nad bolima tih mnogih, mnogih ljudi. Bili su to samoubojice, koji su se ubili u času očaja, i sada su bili u tim bolima, u toj potrebi, u tom mučenju; zaokupljeni tim strašnim sjećanjima kad su ih opsjedali i mučili đavoli. Ali najstrašnije u čitavom mučenju je osjećaj odsutnosti BOGA, potpuna odsutnost BOGA, jer se tamo ne osjeća BOG.
I shvatila sam da oni, koji si oduzimlju život, tamo moraju ostati tako dugo, toliko godina koliko su još trebali živjeti na zemlji. Inače su u čistilištu "siromašne duše" pošteđene od svakog zlog utjecaja; one su već sveci BOŽJI i nemaju ništa više zajedničko s đavlima. Moj BOŽE, tako mnogo jadnih ljudi, većinom mladih, tako mnogo, tako mnogo, koji plaču, koji trpe, neizrecivo trpe. Da su oni znali što ih nakon samoubojstva čeka, sigurno bi na sebe bili preuzeli kaznu zatvora i dr. nego takvo što.
Znate li koju drugu patnju oni trpe uz sve ostalo? Oni moraju gledati kako njihovi roditelji ili bliži rođaci, koji još žive, zbog njih trpe, trpe sramotu, imaju osjećaje krivnje: da sam ga samo strože odgajao/la, da sam ga kaznio/la, ili: da ga nisam kaznio/la ... da sam mu rekao/kla ... da sam učinio/la ovo ili ono ... Ovi prigovori savjesti su veoma veliki i teški; oni su pakao na zemlji. Morati promatrati tu patnju svojih rođaka, nanosi im veliku patnju. To je najveća patnja za njih i đavli se vesele i pokazuju im sve te scene: gledaj kako tvoja majka plače Gledaj, kako trpi tvoj otac, kako su očajni, puni tjeskobe, kako se okrivljuju, kako raspravljaju i jedan drugoga okrivljuju. Pogledaj patnju koju si im nanio. Gledaj kako se oni sada bune protiv BOGA. Gledaj na svoju obitelj - sve je tvoja krivnja!
Te siromašne duše trebaju prije svega da preostali na životu započnu s boljim životom, da oni promjene svoj život, da vrše djela ljubavi, da posjećuju bolesne. I da daju čitati svete mise za pokojne i da tim misama i sami prisustvuju. Te duše time bi dobile vrlo mnogo dobra i utjehe. Duše, koje su u čistilištu, ne mogu više ništa za sebe učiniti. Ništa, gotovo ništa. Ali BOG" može nešto učiniti po beskrajnim milostima svete misne žrtve. Mi im trebamo na taj način pomoći.
I ja sam također, puna tjeskobe, sada shvatila da te duše koje su u tom dubokom čistilištu ni meni ne mogu pomoći. I u toj tjeskobi i strašnoj panici počela sam ponovno vikati: "Tko seje ovdje zabunio? Mora biti zabuna! Pogledajte naime, ja sam jedna sveta osoba, jer su me svi u mojem životu nazivali sveticom. Nikada nisam krala i nikada nisam ubila. Nikome nisam nanijela bol. Prije nego sam financijski propala, badava sam liječila zube i često nisam tražila nikakav novac, kada netko nije mogao platiti. Kupovala sam stvari za siromahe ... Što ja sada ovdje činim?
Pozivala sam se na svoje "pravo"! Ja, koja sam bila tako dobra, koja bih trebala posve ravno doći u nebo. Što ja ovdje činim? Išla sam svake nedjelje na svetu misu, makar sam se očitovala kao bezbožac i nisam pazi la ni na što, što je župnik propovijedao. Nikada nisam propustila svetu misu. Ako sam u čitavom svojem životu propustila 5 puta svetu misu, tada je to mnogo. Što ja dakle ovdje činim? Oslobodite me odavde! Izvedite me odavde!" (Duše čistilišta, po iskazima svetaca, tek kad pređu u više jaze - po ognju ljubavi - mogu misliti i na druge i pomoći im - op. prevodioca).
Nastavila Sam kričati i vikati, pokrivena tim gadljivim stvorenjima koja su se prilijepila na mene.
"Ja sam rimokatolkinja, ja sam praktična katol¬kinja, molim vas oslobodite me odavde!"
Vidjela sam svojega oca i svoju majku
Dok je moje tijelo ležalo u dubokoj komi, dok sam ja tako vikala da sam katolkinja, vidjela sam jedno malo svjetlo - i znajte da je samo jedno malo svjetlo u toj nepropusnoj tami nešto najveće, kada doživite tu neopisivu tamu. To je najbolje što vam se može dogoditi u tim okolnostima, to je najveći dar o kojemu se može samo snivati a ne usuđuje se nadati da će se također i dobiti.Vidim nad tom strašnom, tamnom rupom nekoliko stepenica i pogledam prema gore i tamo iznad tog strašnog ponora, vidim kako stoji moj otac. On je umro pred 5 godina. Stajao je gotovo na rubu te rupe. On je imao nešto više svjetla nego li ja dolje, i četiri stepenice više vidjela sam svoju majku s mnogo, mnogo više svjetla. Ona je bila uronjena u molitvu. Kada sam vidjela njih dvoje, ispunila me tako velika radost, da sam posve izvan sebe počela zvati: "Oče ! Majko! Kakve li velike radosti što vas vidim.¬Molim, izvadite me odavde! Molim vas iz čitavog srca uzmite me odavde! Uzmite me odavde!"
I kada su oni tada svoj pogled upravili dolje na mene i moj me otac vidio u mojoj bijednoj situaciji, tre ali ste vidjeti, tu preveliku bol, koja se mogla očitati s njihovih lica. I gore se to automatski vidi, jer se svakoga prepoznaje sve do u najnutarnjije dijelove. I tako sam ja na njih pogledala i odmah osjetila tu beskrajnu žalost i bol, koju su pretrpjeli moji roditelji, kada su me takvu vidjeli. Moj otac je počeo gorko plakati, držao je ruke pred licem i plakao je dršćućim glasom: ,,O moja kćeri! O ti moja kćeri!" A moja majka je molila dalje i tako sam shvatila da me moji roditelji ne mogu odatle izvući. Pri tome je za mene bila još jedna velika bol da sam ja po svojem stanju samo još doprinijela da su oni također tamo,gdje su se nalazili, dodatno trebali nositi moju žalost i moju bol.
Eutanazija i pomoć pri umiranju
Iznova sam započela dakle svom snagom vikati: "lzvucite me odavde! Sve to mora biti zabuna. Tko je odgovoran za tu zabunu? Izvucite me odavde!" Tog časa, dok sam tako kričala, moje je tijelo bilo na zemlji u dubokoj komi. Bila sam priključena na mnoge aparate. Bila sam u agoniji. Ja sam umirala. Nikakav zrak nije ulazio u moja pluća, moji bubrezi nisu više radili, ja sam još "živjela" jedino jer sam bila priključena na aparate i jer je moja sestra, koja je također liječnik, inzistirala da me ostave priključenu na aparate. Ona je rekla liječnicima i bolničkim sestrama koji su se brinuli za mene: "Vi niste BOG!"
Jer liječnici su mislili da se više neće isplatiti nastaviti s intenzivnom terapijom. Oni su već razgovarali s mojom rodbinom i pripremali se na to da ću ja umrijeti i da me trebaju pustiti da u miru umrem, jer sam ležala u dubokoj agoniji. Ali moja sestra nije popuštala. Uočavate li ovdje suprotnost? Ja sam u svojem životu uvijek branila eutanaziju, takozvano pravo "da se dostojanstveno umre" .
Moja sestra je jedino stoga mogla ostati uz mene, jer je bila liječnica. Ona je čitavo vrijeme stajala uz mene. I zamislite. U času, kada je moja duša bila na drugoj obali i ja sam vidjela svoje roditelje i svim snagama sam ih dozivala, čula je moja sestra na ovom svijetu, u svojoj stvarnosti tadašnjeg časa, posve jasno, kako sam ja dozivala svoje - naše - roditelje, puna radosti da su me došli izbaviti. .. Ali moja sestra je krivo protumačila to dozivanje. Ona je od straha gotovo umrla, kada je osjetila moje zapomaganje, jer je ona to stvarno jasno čula uz moj krevet . Jer ona je protumačila taj krik da ću ja konačno umrijeti i da to želim. I tako je ona uzviknula: "Moja sestra je sada umrla! Ona je izgubila bitku."
Ispit
I ja sam ponovno počela vikati: ,,Zar ne razumijete! Izbavite me odavde, jer sam katolkinja! Sve to mora bi nesporazum, zabuna! Tko se je zabunio? Molim, izbavite me odavde!" I kada sam ja ponovno tako očajno zazivala, čula sam najednom jedan (nebeski) glas, tako sladak i ljubazan glas, jedan nebeski glas. I kada sam ga čula zgrozila se moja duša u radosnom uzbuđenju. Moja duša se ispunila dubokim mirom i nezamislivim osjećajem ljubavi. I svi ti tamni likovi i sva ta gamad, što su bili oko mene, nestali su naglo i zaprepašteno, jer se nisu mogli suprotstaviti toj ljubavi. Oni također ne mogu podnijeti tu ljubav. Oko mene se dakle vraća taj neopisivi mir i zapažam kako taj dražestan glas meni govori: "No, dobro, ako si ti stvarno katolkinja, možeš li mi reći kako glasi Deset zapovijedi BOŽJIH?"
Kakav težak izazov za mene. Ja sam se morala osramotiti. Ja sam si sama postavila stupicu s mojim krikom i svojom ispovijesti da sam katolkinja. Čitav svijet može čuti sada moje vjerolomstvo, moju krivu vjeroispovijest. Strašna predstava za mene. Možete li si to predstaviti? Ja sam još tek znala da ima deset zapovijedi. Ali to je bilo sve. Poslije toga "tabula rasa" (prazna ploča). Do bijesa, kako ću se izvući? Što trebam sada učiniti? Samo se ne smijem predati, nekako će već ići!
Ljubi BOGA svoga iznad svega…
Moja majka uvijek mi je govorila o prvoj zapovijedi, o BOŽJOJ LJUBAVI. Konačno imaju njezine riječi također praktičnu vrijednost. Vrijednost za mene. Njezine neprestane opomene i pouke nisu dakle bile uzaludne. Sada je došao čas da se pokažem kao dobra, posluš

Komentari 5

moraš se , ako želiš komentirati
dkirasic
dkirasicprije 6 godina

A Isus upre u njih pogled pa im reče: "Ljudima je to nemoguće, ali Bogu je sve moguće."

dkirasic
dkirasicprije 6 godina

Da čitate sveto pismo zlali biste ko je Bog.I sus je rekao dajte prostora i lječniku.

BEOGRADJANIN
BEOGRADJANINprije 6 godina

znaci ti NIKADA nisi bio kod doktora?

BEOGRADJANIN
BEOGRADJANINprije 6 godina

naucna fantastika

darki9
darki9prije 6 godina

ne kuzim zasto nam sluze bolnice ako bog ima svoju i lijeci nas....zasto placamo zdravstvo ako to sve rijesava bog...?

Unesi email osobe kojoj želiš preporučiti ovaj blog.




trajni link



Prijavi se za nastavak

Prijavi se pomoću Facebook-a

Facebook prijava

Prijavi se pomoću Email-a

Zapamti me



Zaboravljena lozinka Registriraj se