Ljubav i zaljubljenost....

18. ožujak 2011 ob 00:14 | 1054
Drugim riječima, osoba koja je postigla autonomiju i ostvarila psihičku zrelost, gubi sposobnost zaljubljivanja.


Osnovna razlika između zaljubljenosti i ljubavi tiče se odnosa prema realnosti. Dok u zaljubljenosti slika drugog ne odgovara stvarnosti njegove ličnosti, jer je reč o slici koju je subjekt projektovao, u stvarnoj ljubavi drugi se vidi onakav kakav jeste u realnosti. Iskrivljenje stvarnosti u zaljubljenosti je povezano sa subjektovom nejasnom slikom o samom sebi, s njegovim neizgradenim identitetom i s neprihvatanjem stvarnog sebe. Na suprot tome, u ljubavi je svjesnost o tome kakav je partner u stvarnosti povezana s izgrađenim subjektovim identitetom, s njegovom stvarnom slikom o sebi i s njegovim prihvatanjem sebe. Druga suštinska razlika između ljubavi i zaljubljenosti povezana je sa subjektovim doživljajem sopstvenog stanja. U zaljubljenosti subjekt ima doživljaj da sila zaljubljenosti koja je jača od njega, upravlja njegovim postupcima i da joj se ne može suprotstaviti. Ukoliko pokušava da suzbije sopstvenu zaljubljenost, subjekt otkriva da ona ima kvalitet prisilnog stanja. To je posledica toga što je subjektovo Ja opsjednuto predstavom o pravom partneru koja se fiksira za lik osobe u koju je zaljubljen, i koja kao otcjepljeni psihički kompleks upravlja egom subjekta. U stvarnoj ljubavi subjektov ego je integrisan, što on doživljava kao posjedovanje slobodne volje, kao sposobnost donošenja odluka i njihovog sprovođenja u djelo. To se posebno odnosi na odluke vezane za partnera kao i na odluku da može, ukoliko želi, prekinuti odnos s partnerom. Dok je subjekt zaljubljenosti usmjeren samo na partnera, subjekt ljubavi je usmjeren i na partnera i na svijet koji ga okružuje. Dok subjekt zaljubljenosti vjeruje da ne može živjeti bez osobe u koju je zaljubljen, da više nikada neće pronaći nekoga ko će mu toliko odgovarati, subjekt ljubavi zna da partner nije savršen i da bi on mogao sasvim kvalitetrio živeti bilo samostaino, bez partnera, bilo s drugim partnerom. Dok je zaljubljenost afektivno stanje jer osoba konstantno oseća jaka, bilo prijatna bilo neprijatna osećanja, ljubav je odnos u kojem se jaka osećanja prema partneru javljaju samo u nekim situacijama.

Ove razlike mozemo predstaviti u obliku tabele :


Zaljubljenost____________________________Ljubav
- privid stvarnosti zasnovan na projekciji____- stvarni odnos
- falsifikovanje druge osobe______________ - drugi se vidi onakav kakav jeste
- kvalitet prisilnog stanja________________ - kvalitet slobodne volje
- automatizam i nesvjesnost______________- odlučivanje
- Ego opsjednut psihičkim kompleksom_____- bez kompleksa, integrisan Ego
- bez distance prema fantazijama_________ - distanca prema fantazijama
- stalna i snažna osjećanja______________ - povremeno snažna osjećanja
- utisak da se ne može živjeti____________ - svjestnost da se može živjeti i
bez partnera u kojeg je zaljubljen________ - bez voljenog partnera



Zaljubljivanje i psihičko sazrijevanje

Ulaskom u odnos ljubavi, osoba unosi svu specifičnost svoje psihičke strukture koja je funkcionalna u tom razvojnom momentu. Kriza identiteta se ispoljava i u emotivnom odnosu s osobom suprotnog pola, a odnosi ljubavi služe da se izgradi polni identitet i da se ovlada ulogom žene odnosno muškarca.
Emotivne veze tokom perioda mladalaštva uklapaju se u opšti trend otkrivanja realnosti. Smisao ovih veza je u tome što osobu prisiljavaju da pređe iz jednog fantazmatskog odnosa prema sebi i drugima, iz odnosa koji nije zasnovan na realnosti u odnos u kome preovlađuje poznavanje sebe i poznavanje drugih. Zaljubljenost, kao odnos privida, kao iluzija zasnovana na projekciji, jeste upravo fantazmatski odnos prema drugom. Ovaj odnos je moguć kada Ja ne vidi jasno realnost, kada je obuzeto nesvjesnim kompleksom Anime, kada Ja nije dovoljno integrisano i kada nema definisan sopstveni identitet. Fantazmatski odnos prema đrugom moguć je samo kada je prisutan fantazmatski odnos prema sebi. U drugog se ne projektuje samo fantazija o tom drugom nego i fantazija o međusobnom odnosu, a u tom odnosu postoji i fantazija o određenom Ja u relaciji s odredenim Ti. Prema tome, zaljubijuju se samo one osobe koje nisu izgradile sopstveni identitet zasnovan na stvarnosti i koje nisu sposobne da sagledaju realnost drugog. Osobe izgrađenog identiteta i sa sviješću o stvarnosti drugih nisu sposobne za zaljubljenost, ali su sposobne za ljubav. Jasno je da je pojava zaljubljivanja nešto što pripada periodu mladalaštva i periodu uspostavljanja identiteta zrele ličnosti.
Naš stav prema kome se zaljubljenost svrstava u, uslovno rečeno, psihopatologiju određenog razvojnog doba, potpuno je suprotan kulturološkom mitu koji izjednačava zaljubljenosti i ljubav i vjerovatno će čitaocu biti teško da ga prihvati bez obzira na argumente koji su ovde ponuđeni. I oni, međutim, koji prihvate takvo mišljenje, često ga dovoljno ne razumiju i pitaju šta treba da urade kako bi prestali da se zaljubljuju. Zaljubljivanje je nesvjesno determinisan proces koji proističe iz cjelokupne strukture psihe tako da se ne može svjesno kontrolisati. Rješenje i nije u tome da ljudi odluče da će prestati da se zaljubljuju, jer time ne bi dobili ništa, a izgubili bi mnogo. Mlada osoba se ne može osloboditi svojih fantazama, nesvjesnih predstava ili kompleksa - anime ili animusa - tako što će ležati na krevetu i meditirati o ljubavi i smislu života. Osoba jednostavno ne može uspostaviti direktnu komunikaciju s nesvjesnim predstavama. Jedini prirodni put za uticaj na te predstave je indirektan - kroz projekciju, a to znači da se osoba mora projektovati kako bi mogla da konfrontira svoje projekcije sa stvarnim životom. Drugim riječima, osoba se mora zaljubljivati kako bi bila u kontaktu s Animom ili Animusom, a onda, kroz preispitivanje projektovanog, uspostavljati smisao za realnost i neutralisati uticaj ovih kompleksa. Svaki ciklus zaljubljivanja i razočaranja je nova lekcija o realnosti života i skidanje sloja ružičaste boje s naočara kroz koje se gleda na život. Dakle, osoba se mora zaljubljivati kako bi prestala da se zaljubljuje i da bi mogla početi da stvarno voli.

Informacije o prirodi mehanizma zaljubljivanja ne mogu dovesti do toga da se ljudi ne zaljubljuju, ali im mogu pomoći da se u tom iskustvu bolje orijentišu i da bezbolnije prođu i tu fazu individualnog razvoja i psihičkog rasta. Sposobnost da realno vidimo drugog onakvim kakav jeste, da ga takvog prihvatimo pa da ga volimo, što je u tjesnoj vezi s istom takvom sposobnošću da vidimo, prihvatimo i volimo sebe onakve kakvi jesmo, predstavlja cilj duhovnog razvoja. Martin Buber bi možda isto iskazao na sledeći način: da bi „ja i ti'', postalo autentično ,,Ja i Ti", ,ja" mora postati "Ja", da bi " ti" postalo ,,Ti".

Isjecak iz knjige Formule ljubavi - Dr. Zoran Milivojevic

Komentari 0

moraš se , ako želiš komentirati

Unesi email osobe kojoj želiš preporučiti ovaj blog.




trajni link



Prijavi se za nastavak

Prijavi se pomoću Facebook-a

Facebook prijava

Prijavi se pomoću Email-a

Zapamti me



Zaboravljena lozinka Registriraj se