eeeeeee...da

23. listopad 2012 ob 21:59 | 36
Dva dinara, druže
Ne čitam novine, ne pratim štampu...
Ovako se nekako namjeravam postaviti u skorije vrijeme, kako bih pobjegla mojim dnevnim paranojama.

U zadnje se vrijeme bojim otvoriti novine, pogledati dnevnik, pa čak i posjetiti kakvu društvenu mrežu.
Panično se bojim da će opet odnekuda iskočiti žicaroš bilo koje vrste i tražiti od mene kunu, euro, kartu za koncert, bon za mobitel.

Žicanje je postalo način života na našim prostorima.

Stojim na semaforu.
Kucanje po staklu.
"Imaš kunu (euro)?"
Po glavi mi se mota scena matere i psa, koju pokušavam zadržati u sebi da ne izleti u grubom verbalnom izljevu i molim boga, u kojega ne vjerujem, da svijetlo već jednom pozeleni.

Dolazim doma.
Napol gola hodam po kući, spremajući se za tuširanje, prije no što krenem u svakodnevne mastechef izazove.
Zvoni na vratima.
Panično tražim odjeću koju sam taman odbacila, nabacujem je na sebe.
Otvaram vrata.
"Skupljam novce za operaciju." pokazujući zgužvani članak u ruci iz kojega se ama baš ništa ne može zaključiti, izgovara taj netko kome ne želim zapamtiti ni spol, jer znam da me želi samo i jedino naguziti, kao i mnogi takvi prije nje/njega,
Svakoga mi mjeseca od kako sam zaposlena, dvadeset godina zaredom, neka usrana država mažnjava pola mojih prihoda, kako bi mi se žicaroši smijali iza ledja, dok na mojoj grbači hrane osmo dijete.
Ma odjebi.
Mene si nakon punog radnog dana našla jebat sa svojim boleštinama?
Imaš na vagone službi u kojima se na moj račun turpijaju nokti, a koje su tu da ti pomognu.
A da odeš faking tamo sa tim odreskom iz žute štampe?
A tako, kažeš, dabogda ja dobila to što imaš?
E pa, dabogda ti meni crkla tu pred vratima, pa više nećeš morat skupljat pare od vrata do vrata!
Tres!

Izlazim ispod tuša, brišem se.
Opet neki kurac zvoni.
Već nabrijana i pripremljena za fajt oblačim se na brzaka, tek toliko da vidim što se ovaj put nudi.
"Gospodjo, smijemo li vam oduzeti pet minuta vašeg dragocjenog vremena, kako bi vam pokazali kako funkcionira naš revolucionarni...".
Opa, ovi su prefriganiji.
Probaju me dobiti na moje dragocjeno vrijeme.
Ne smijete!, izustim još jednom mlateći vratima.

A da ih sve redom ne šalju lokalni stolar ili bravar?
Znaju da sam zajebana i da ću lupati vratima kada mi se pojave.

Kuham prisjećajući se masterchef izazova u kojem čak i matični blog žica da pišemo zabadava.
A mogla sam imati krasnu (revolucionarnu?) pregaču sa logom.
I mlinac za papar.
Pa ne valjda sa slikom kuhara kojeg zovu Prasac?
Svašta.

Telefon.
"Dobar dan, gospodjo. Imate li par minuta, kako bi vam predstavili naše nove revolucionarne..."
U jebate, revolucija je počela, a ja je uporno odbijam od sebe.
"...kreme za odstranjivanje tvrde kože na stopalima?".
A je, kako da ne, pa revolucionarima je najvažnije od svega da im stopalima bude ugodno kad si obuju gojzerice. Mogu se kladiti da Che Guevaru nisu ubili meci, nego kurje oči na nožnom prstima?!
Da budem sigurna kako će me neka nova revolucija zaobići barem ove večeri, vadim baterije iz telefona.
Aj mi sad ponudi revoluciju ako si faca!

Dolazi mali iz sobe, polako i oprezno na prstima : "Mama, treba mi 10 eura za sajam u utorak, 25 eura za školski izlet u adrenalinski park, 5 eura za kazališnu predstavu ovaj i 8 eura za kazališni predstavu slijedeći tjedan. I učiteljica ti je dala da potpišeš OVO, ako hoćeš pratiti ocjene na netu, koštat će te godišnje 25 eura."
Jebate.
Pa na kojem mjestu i u koje vrijeme žive ti učitelji i ravnatelji?
Nisu do njih došle dvaput smanjivane plaće u godinu dana, neisplaćeni regresi i minimalci na kojima je u medjuvremenu pola države.
Uvjereni su da su roditelji zapravo bankomati nafilani vrećom novčanica od 20 i 50 eura.

Dok zbrajam koliko će me sve to skupa koštati i zahvaljujem samoj sebi na prisebnosti koja me odvratila od još pokojeg potomka, razmišljam kako bi možda najpametnije bilo da i ja izrežem neku sliku iz novina, pa do susjednog bloka, od vrata do vrata krenem prodavati priču u svojoj tužnoj sudbini.
Sigurno bi se našla neka naivna i dobra duša, koja bi podmirila barem troškove sinovog školskog kulturnog uzdizanja. A ako ne, uvijek joj mogu jebati mater i poželjeti da i nju zadesi moja sudbina i sudbina svih onih koji su danas žicali pred vratima mojeg stana.

S ledja mi prilazi bolja polovica.
Žica i on.
Ajde, dobro, njega se barem da podmiriti u naturi.

Komentari 1

moraš se , ako želiš komentirati
sladamir
sladamirprije 4 godine

Sve bolje od boljeg! :))))

Unesi email osobe kojoj želiš preporučiti ovaj blog.




trajni link



Prijavi se za nastavak

Prijavi se pomoću Facebook-a

Facebook prijava

Prijavi se pomoću Email-a

Zapamti me



Zaboravljena lozinka Registriraj se