eeeeeee...da

01. studeni 2012 ob 13:16 | 27
UGLJEŠA UGARKOVIĆ IZVODI VIDJELICU NADEŽDU PETROVNU MIKALKOVU NA VEČERU


Sjedio sam u gostionici Kod grbave bukve, nedaleko Maksimirskog parka, i uz gutljaj piva ukucavao u mobitel bon od stotinu kuna. Konobar je promijenio program na televizoru i ja sam ugledao vrlo zgodnu ženu mojih godina, vatrene bujne kose, kako sjedi za nekim pultom i nešto govori. Zamolio sam konobara da pojača ton, obzirom da sam bio jedini gost u kafiću. Žena je upravo bila govorila o devetoj trigonometrijskoj konjunkciji, obraćala se gledatelju koji je nazvao "u eter". Samosvjesna i sigurna u sebe, mekim je glasom govorila: "Vi sebi više ne smijete priuštiti poigravanje kozmičkim silama. One Vas neko vrijeme puštaju činiti što Vam je volja, no prije ili kasnije dolazi vrijeme za naplatu. Vaše je vrijeme, kako ja to vidim iz ovih Dionizijevih simbola, upravo stiglo. Nalazite se na samome rubu propasti, prst sudbine je na otponcu i pištolj kobi samo što ne opali. Smjesta se morate trgnuti. Recite mi datum Vašeg rođenja." "12.8." "Tako je, upravo kao što sam rekla! Je li Vam ovo prvi brak, gospodine?" "Ne, četvrti." "O-ho-ho. Vi niste trošili vrijeme uzalud. Ovdje vidim da ste za prvu suprugu još uvijek jako vezani." "Nisam. Ona je u zatvoru, pokušala me je ubiti prije desetak godina, jedva sam izvukao živu glavu." "Pa eto, vidite, vezanost je još uvijek tu. Ako joj zamjerate, ako joj nikada niste oprostili, to znači da ste itekako još uvijek vezani za nju. Dakle, morate se spojiti sa svojom pupčanom čakrom, dobro me slušajte, morate ući u sebe i doći u kontakt s trećim članom Kozmičke Devetorice koji upravljaju našom Mliječnom stazom. Taj je član zadužen za pupčanu čakru. Ime mu je Kvecalkoatl Krišna. Zapišite si to. Njemu morate ponuditi svoj novac, vrijeme, snagu, intelekt, svijest, osjećaje, žrtvu, kalež, sudbinu, podsvjesne programe i nekretnine. To mu morate nuditi tri tjedna bez prestanka, ujutro i navečer po dvadeset minuta. Nakon toga ćete me nazvati na broj koji vidite u vrhu ekrana i ja ću Vam reći što dalje trebate činiti. Jeste li me razumjeli? Odlično. Može slijedeći."

Bio sam oduševljen nastupom te prekrasne gospođe. Iz džingla koji je upravo išao preko ekrana vidio sam da se zove Nadežda Petrovna Mikalkova, savjetnica, vidjelica, tarot i Reiki majstor, proročica našeg doba i Univerzalna Žena. Odlučio sam je nazvati s mobitela. Prepisao sam broj s ekrana i pritisnuo zeleni gumb. Odmah mi se javio automat, koji me navodio. Rekao mi je: "Za Reiki, tarot i Rune pritisnite jedan. Za uklanjanje čarki i nagaza pritisnite dva. Za ljubavne savjete pritisnite tri. Za poslovne savjete pritisnite četiri. Za zdravstvene savjete pritisnite pet. Za proricanje iz dlana i graha, pritisnite šest. Za erotske razgovore pritisnite sedam. Za organiziranje cateringa i rođendanskih proslava, pritisnite osam. Za javljanje u eter pritisnite devet. Cijena poziva po minuti iz fiksne mreže osam kuna i trideset lipa, iz mobilne mreže deset kuna i pedeset lipa bez pedevea." Pritisnuo sam devet.

Dugo je zvonilo. Na kraju me izbacilo. Nazvao sam ponovno. Opet sam sačekao da automat izgovori sve usluge do devet pa pritisnuo devet. I opet me nakon dugog zvonjenja izbacilo. Vidio sam da vidjelica s nekim razgovara. Ponavljao sam još sedam puta isti postupak, dok mi se konačno nije javio jedan ženski glas. Odmah sam primijetio da to nije glas vidjelice Nadežde. Zatražio sam da razgovaram s njom, na što mi je ljubazni ženski glas rekao da moram pričekati, da sam osmi na listi čekanja. Čekao sam nekih sedam ili osam minuta, a onda me je izbacio vlastiti mobitel, jer je stotinu ukucanih kuna bilo potrošeno. Platio sam konobaru svoja četiri piva i žurno krenuo do kioska po još jedan bon, ovaj put onaj od dvjesto kuna. Ukucao sam i njega i pritisnuo devet odmah po dobijanju veze. Opet mi se javio onaj ženski glas. Nekim čudom, rekao mi je: "Pripremite se, za nekoliko sekundi bit ćete u eteru." I gle, čuo sam u uhu predivan Nadeždin glas! Bio je tako drugačiji, snažniji i duhovniji od glasa one ljubazne djevojke od maloprije! Preplavio me val radosti. "Dobro večer, tko nam je to na liniji?", rekla je Nadežda. Bio sam napolju, u mraku Maksimirskog parka pa je nisam mogao vidjeti do li u vlastitoj mašti. "Zovem se Uglješa, dobro veče.", rekoh joj. "Kako Vam mogu pomoći, Siniša?" "Uglješa, a ne Siniša, oprostite. Imam pomalo neobično ime." "Oh, Uglješa, vrlo znakovito i sudbinsko ime. Znate li što za Vas znači to ime? Za Vas, za Vašu sudbinu, ono znači sagorijevanje svih suvišnosti. Vi ste čovjek koji odmah prelazi na stvar, koji ne okoliša i ne bavi se nepotrebnostima. Je li tako?" "Oh, pa ne znam. Moglo bi biti." "Tako je, Uglješa, ja Vam kažem da je tako, budite sigurni u to. Recite mi, što Vas zanima?" "Ljubav." "Recite mi, Uglješa, kada ste rođeni." "1963." "Zanima me datum, zlato, a ne godina. Kojeg datuma ste rođeni?" "Na današnji dan, 4. veljače." "O-ho-hooo. Pa sretan Vam rođendan, onda. Vidite li, kako Vam je sudbina naklonjena?! Uspjeli ste za rođendan razgovarati sa mnom! Dobili ste od Boga odličan rođendanski poklon. Ja ću miješati karte, a Vi ćete mi reći stop."

"Uglješa, morate reći stop. Jeste li me razumjeli?" "Stop." "Odlično. Evo ovako: Vama predstoji period o kakvome niste ni sanjali. Prva karta koju sam otvorila prikazuje središte Mliječne staze. Ona iza nje prikazuje grbavu bukvu, simbol ostvarenja podsvijesnih želja i nadanja. Kad god su te dvije karte zajedno, one označavaju da će Vam se dogoditi nešto, što sudbinski gledano zapravo ne zaslužujete. Shvaćate li? Vama će se dogoditi nešto što je čisti poklon od Boga, Božja milost, koja nema nikakve veze s Vašim zaslugama ili vrlinama. To je vrlo rijetki poklon i katkada prođu tisuće godina a da ga nitko ne dobije. Veliki ste sretnik, Uroša." "Uglješa." "Srest ćete uskoro - zapravo ste je već sreli, ali toga uopće niste svjesni - jednu damu, jednu puniju gospođu, udovicu, koja će Vam potpuno promijeniti život. Potpuno, shvaćate? Ona će ući u Vaš život kao uragan i ponijeti Vas sa sobom prije nego se snađete. Ona je Vaša sretna zvijezda, Vaša muza, Bogorodica, Marija Magdalena, Vaša boginja koja Vas je došla povesti sa sobom. Jeste li oženjeni, Uroša?" "Nisam. Nisam se nikad ženio." "Savršeno. Zaista Vas je Bog izabrao da se danas javite u moju emisiju. Recite mi svoju omiljenu boju." "Crvena." "Odlično. A sada mi recite najdraži broj. "Četiri." "Najdraže ime." "Nada ili Nadežda." "Eh, sad, još ću shvatiti da mi se udvarate. Aljoša, ovako, slušajte me, treća karta, koju sam upravo otvorila, prikazuje crvenokosu jahačicu Apokalipse. Apokalipsa ima četiri noge: smrt, život, strah i nadu. Četvrta noga, nada, stoji blago podignuta i simbolizira početak ostvarenja Božje milosti ili Božje kazne, ovisno o okolnostima. Ova karta upravo opisuje tri stvari koje sam Vas pitala: boju, broj i ime. Nevjerojatno je ali istinito: Vi ste sretnik nad sretnicima. Gotovo da bih se usudila reći, da će Vaša tajanstvena izabranica biti vidovnjakinja poput mene! Ha, ha, ha, ha, ha,.... Šalim se, zlato, ali nikad se ne zna, zar ne. Slušaj me, miško, trebaš učiniti slijedeće: sada, nakon što završiš razgovor sa mnom, moraš se negdje osamiti, otići negdje gdje nema ljudi, u šumu ili svoju kupaonicu, svejedno je, i snažno se koncentrirati na svoju četvrtu, srčanu čakru. U njoj moraš stupiti u kontakt s četvrtim članom Uprave Kozmičke Federacije, koji se zove Sananda Maitreya. On će ti dati točne upute o tome, kako ćeš i gdje sresti i upoznati tu čudesnu ženu koja je došla po tebe da te povede sa sobom u novi život. Ti si je već upoznao, miško, samo toga još nisi svjestan. Sanandu moraš pitati, tko je ona i kako da je ponovno sretneš. Jesi li me razumio? Hajde, miško, budi mi pozdravljen, i javi se slobodno opet ako te zanimaju posao ili zdravlje, jer svaki poziv ima pravo samo na jedno pitanje. Bok, Aljoša." "Uglješa. Hvala Vam i do viđenja."

Veza se prekinula i ja sam ostao u mraku koji je ponovno izrastao oko mene. Dok sam razgovarao s Nadeždom, sve je oko mene i u meni bilo svijetlo, blistavo, puno vatrometa i duginih boja, a sada sam odjednom opet počeo primjećivati taj mrak, mrklu tminu Maksimirske šume. Odlučio sam slijediti Nadeždine upute: sjesti na neku klupu i koncentrirati se na svoju četvrtu čakru. Nisam mogao ne uočiti dvije podudarnosti u njenim riječima: najprije je spomenula kartu imena Grbava bukva, a potom i šumu, u kojoj bih se mogao osamiti zbog prizivanja Sanande. Bilo je očito da je u svojoj vidovitoj svijesti znala sve o meni: u kojem sam kafiću bio do maloprije i kamo sam se potom uputio. Zapalio sam cigaretu i s užitkom uvukao u pluća prvi dim. Osjetio sam kako me preplavljuje toplina novog života koji je posve izvjesno stajao preda mnom.

Sjeo sam na klupu nedaleko jezera i zatvorio oči. Pokušao sam se koncentrirati na srčanu čakru. Zadrijemao sam. Iznenada se trgnuvši, najednom sam shvatio na koju je osobu Nadežda mislila: ta na nju samu! Bilo je to otkriće koje se pojavilo kao eksplozija na nebu moje svijesti! Posve očigledno taj je odgovor stajao preda mnom i gotovo da sam ga mogao uhvatiti rukom, koliko su jasni i čvrsti bili njegovi obrisi. Shvatio sam svu čudesnost Nadeždine upute i njenoga zagovora kod Vijeća Devetorice: odigralo se upravo onako, kako i treba i Božja se providnost u svakome detalju pokazala besprijekornom. Bog je htio da zadrijemam prilikom koncentracije na srčanu čakru jer je nadolaženje do pravoga odgovora stvar koja se nalazi onkraj razuma, koju ne možemo dohvatiti racionalnom svijesti koja umuje i analizira. Pa da, očigledno je! Čim sam se probudio, primljena informacija objavila se na obzoru moga uma! Sama od sebe, bez moga prizivanja, priželjkivanja i uplitanja, pojavila se izvjesnost o tome, tko je osoba na koju je Nadežda mislila. Time je premoštena opasnost od zloupotrebe tih svetih energija i interpretacije istih kroz zagađene filtere moga ljudskoga uma. Ne mogu se dovoljno nadiviti toj ljepoti Božjega djelovanja.

Ustao sam s klupe i krenuo natrag prema svjetlima grada. Zateturao sam i pao, ublativši koljena i dlanove. Pridigavši se, pomislio sam na snažan i nježan Nadeždin glas i osjetio ga usred svoga srca, kako me grije i hrani. Bilo mi je posve jasno, da je Nadežda žena mog života, da je ona ta koja će me spasiti, izvesti na pravi put, podići na noge i pokazati mi istinski život bez odustajanja i bježanja, strahova i odgađanja, opijanja i onaniranja u samoći samačkoga stana.

Prošao sam pored Grbave bukve i nastavio dalje Petrovom ulicom. Hodao sam brzo i poletno, tražeći gostionicu koja je još bila otvorena. Iz policijske stanice izlazila je grupa policajaca, kojima je upravo počinjala noćna smjena. Jedan od njih, arogantni mladac, strogo me je odmjerio i malo je nedostajalo da ne zatraži od mene osobnu iskaznicu, jer sam bio blatnjavih nogavica i ruku, a moguće i lica. Ipak je nastavio dalje, valjda si ne želeći dati posla odmah na početku smjene. Skrenuo sam ulijevo prema MIOC-u i dalje put Maksimirske ulice. Ondje su kafići radili do ponoći. Odabrao sam jedan i naručio crni Tomislav. Godila mi je njegova pjena bogata okusa; popio sam ga gotovo naiskap. Naručio sam još jedno. I malo kasnije još jedno. Bio sam sasvim zadovoljan sam sa sobom, osjećao sam se uspješno i ispunjeno, znao sam sve, što mi je činiti sutradan. Žmirio sam i sanjario. Brzo je stigla ponoć i konobar je došao naplatiti. Trudio sam se izgledati trijezno. Ipak, dok sam ustajao, pao sam preko stolice uz priličnu buku. Dok sam se ispričavao konobaru, nisam mogao ne primijetiti, na vlastito čuđenje, da mi se jezik zapliće i da teško izgovaram riječi. Krenuo sam s terase dalje u noć.

Hodao sam i hodao, Vlaškom i Draškovićevom i Jurišićevom, sve do Trga Republike. Ondje je neki kiosk radio cijelu noć, u prolazu Gajeve. Kupio sam dvolitrenu plastičnu bocu Ožujskoga. Rekao sam sebi, da mi je ovo posljednji put da se opijam, prije nego započnem novi život o kakvome sam oduvijek sanjao. Htio sam si posljednji puta priuštiti zadovoljstvo prepuštanja slatkome očajanju i samosažaljenju, iako sam znao da sada za tim više nema potrebe. Ovo je bilo neka vrst momačke večeri prije nego uplovim u život pun odgovornosti i kreativne aktivnosti.

Krenuo sam gore prema Kaptolu. Sjeo sam na fontanu i zagledao se u bogato osvijetljenu katedralu. Oči su mi se sklapale. Uspio sam se nekako natjerati, na jedvice jade, da ustanem i krenem dalje. Hodao sam Novom Vesi, a potom niže po Medvedgradskoj. Zastajao sam pred raznim kućama i divio se koječemu; olucima, prozorskim daskama, gomili suha lišća na tlu ili duhovitu grafitu. Hodao sam i hodao Medvedgradskom i činilo mi se da nikada neću stići do Gupčeve zvijezde, gdje je jednom davno Krleža napisao svoju glasovitu pjesmu u prozi o noćnome leptiru što je spržio svoja krila na vrelini lanterne te se utopio u kaljuži novembarske noći.

Svanulo je. Na Zvijezdi je bila jedna cvjećarna: ušao sam unutra i kupio buket od četrdeset i osam žarko crvenih ruža. Cvjećarica se smijala i zadirkivala me, kako je očigledno da sam zaljubljen preko ušiju. Potrčala je za mnom niz ulicu da mi donese šešir, koji sam bio ostavio na njenome pultu, izgubljen u svome prvome danu sreće. Žurio sam Mlinarskom pa me je umalo pregazila jedna kočija koja se spuštala nizbrdo kao da je gone furije. A i ja sam žurio, jer sam htio stići k Nadeždi Petrovnoj u Jurjevsku 4 prije nego li posluže doručak. S buketom za leđima, pozvonio sam na vrata s prekrasnim novoizrađenim secesijskim uzorkom kakav se ne može vidjeti ni u austrijskoj prijestolnici. Otvorila mi je sluškinja i bez jednog me pitanja uvela unutra, uzela mi kaput i šešir i povela me u sobu za primanje. Kao sluškinja jedne vrhunske vidovnjakinje, bila je očito dobro informirana o dolasku važnoga gosta.

Nadežda Petrovna stigla je nakon desetak minuta, ispričavajući se što sam morao toliko čekati. Zračila je zrelom i raskošnom ljepotom i snažnim, samosvjesnim duhom jake volje. Nisam skidao pogleda s nje i njenoga otvorena dekoltea. Ušli smo u raskošno uređenu blagovaonicu te nam je poslužen doručak. Nadežda se smijala, prisjećajući se našeg sinoćnjega razgovora preko tv-ekrana. Potvrdila mi je da je dobro znala, gdje se nalazim i kamo ću se uputiti. Nije ni trenutka sumnjala u mene, znala je da ću na klupi iznenada shvatiti da je ona žena koju su mi karte predskazale. Vijeće Devetorice vrlo je zadovoljno razvojem događaja, jer je naša veza zapečačena na najvišim kauzalnim razinama Sirijusa i njeni će se karmički blagoslovi protezati sve do kraja sedme korijenske rase koja će nastupiti za nekih milijun i pol godina. Podsjetila me je da se poznajemo već tisućama godina, da smo zajedno bježali iz Atlantide u Egipat prilikom potapanja posljednjega preostaloga otoka o kojemu je pisao Platon, da smo u Indiji poznati kao Jona i Suprađnjat Maharađ i da su Jonine šastre napisali naši tantrički učenici po našim naučavanjima. Govorila mi je i o našim tibetanskim životima visokopozicioniranih lama svetih tantričkih redova, o dvije tajanstvene inkarnacije na Veneri u eteričkim sferama i o našim važnim znanstvenim i književničkim inkarnacijama u Europi 19. stoljeća, koje su ostavile važnoga traga u kulturnome naslijeđu današnjega čovječanstva. Slušao sam je bez daha, zadivljen njenim kozmičkim znanjem i širinom vizije. Nakon doručka, premjestili smo se u salon gdje nam je poslužena kava. Nadežda je ispod haljine bila potpuno gola; pokazala mi je svoje crvene dlačice između nogu. Hihotali smo se kao djeca. Dohvatila je sa stola kutiju sa salvetama koje je skupljala i pitala me hoću li se mijenjati, imam li kojim slučajem duplikate. Rekao sam joj da ja skupljam značke i pikule i da nažalost nemam salveta za mijenjanje. Iznenada se naljutila i bacila kutiju sa salvetama u zrak; raznobojne su se salvete razletjele posvuda po sobi. Počeo sam ih skupljati. Rekla mi je: „Kakav si ti glupi papučar! Umjesto da podigneš noge na stol i zapališ cigaretu, indiferentan spram mojih ženskih hirova i promjena raspoloženja, ti se ponižavaš preda mnom i skupljaš te glupe papiriće. Baš si jadan! Ne želim te više u svome životu! Vijeće Devetorice mora da se gadno zajebalo! Ili moje Dionizijske karte više ne vrijede! Ili mi više ne žele produžiti ugovor na 'Domovinskoj televiziji'! Ili sam izgubila sve svoje moći zbog bogaćenja na račun glupana i naivčina poput tebe pa mi je Svemirsko Bratstvo odlučilo dati lekciju o poniznosti! Rekli su mi da čekam muškarca koji se bavi specijalnom tehnikom mumificiranja žaba; mumificiraš li ti žabe?!“ „Pa ne.“ „Eto ga na! Oooooo, znala sam da ću se zajebati! Znala sam! Znala sam! Koja sam ja glupača! Kakva sam ja naivčina! Kako sam te uopće mogla primiti u kuću, a da najprije nisam provjerila, mumificiraš li žabe?! Ovakvu si glupost nikada neću oprostiti! Marš otale i ne zovi me slučajno na televiziju, jer ću ti poslati Radničku kontrolu! Jesi li me čuo?! Marš! Marš! Goni se!“

Policajac me gurao nogom i vikao na mene. Spavao sam naslonjen na fontanu nasuprot katedrale, sjedeći na tlu. Dugo mi je trebalo da shvatim, gdje se nalazim. „Marš odavde, hajde, tornjaj se, brže! Nemoj da te vodimo na ispumpavanje želuca!“ Ustao sam i zateturao, ali sam nekako uspio zadržati ravnotežu. Žurno sam se udaljio. Bio sam sretan kad sam otkrio, da je scena od maloprije bila tek san i da u vezi Nadežde Petrovne Mikalkove ništa još nije izgubljeno. Odlučio sam otrijezniti se i doći k sebi, a onda učiniti sve što je u mojoj moći, da se približim vidjelici bujne crvene kose i ukažem joj na sebe. Pa ako mi je sudbina uistinu naklonjena, vjerujem da će se dogoditi čudo i da će nas zvijezde spojiti.

Komentari 0

moraš se , ako želiš komentirati

Unesi email osobe kojoj želiš preporučiti ovaj blog.




trajni link



Prijavi se za nastavak

Prijavi se pomoću Facebook-a

Facebook prijava

Prijavi se pomoću Email-a

Zapamti me



Zaboravljena lozinka Registriraj se