eeeeeee...da

07. studeni 2012 ob 19:29 | 19
Mislim da sam taj komični trenutak uočila prvo u Egzorcistu, a potom i u Istjerivačima duhova, kad se prije samog obračuna sa utjelovljenjem Zla, junacima bilo važnije prvo kurtoazno predstaviti: Dobar dan - dobar dan, ja svećenik - ti Sotona?

I dok je komedija u žanrovski komičnim Istjerivačima duhova ipak očekivana, u navodno horor-sceni pokušaja istjerivanja đavola iz male, baš i nije. Ali komičnost, srećom, ne prati obrasce. Pa je tako meni u ovom hororcu bilo izuzetno duhovito koliko je smrtno ozbiljnim egzorcistima (istjerivačima đavla), prije samog obračuna sa đavlom, važno odigrati taj ozbiljan igrokaz civiliziranosti, odnosno svojevrstan teatar boksačkog ringa – Bon žu mesje Vrag, prvo ćemo se đentlmenski rukovati i upoznati, a onda krvavo pošorati.

Našli su se tako suprotstavljeni, s jedne strane netko (Sotona) kome se za ime(na) i uladičavanje živo fućka, a s druge oni (svećenici) koji do imena i uladičavanja drže silno i misle baš time umlatiti ovog kojemu se za takav njihov koncept živo fućka.

Velim, komedija. Pucaš u vraga češkajući ga guščjim perom (jer za ono što njega nasmijava, slijepo vjeruješ da je bazuka).

Razigrano Sotonče je tako, ničim izazvano, prvo na silu informirano (sa)znanjem egzorcistovog imena (o taštino!), iako je više nego jasno, kroz dječja usta, dalo do znanja svim tim smrtno ozbiljnim crnim vranama, da mu se živo jebe za njihova imena (i doslovno i preneseno) – i da mu ne znače ama baš ništa (izrugujući se njihovim ispraznim svećeničkim ritualima i snobovskom razmetanju latinštinom, na svim jezicima). Izrugivao im se vragolan s razlogom, jer je prozreo da se tu naravno, s egzorcističke strane, radilo o podvali, to jest nasilnom, umjetnom i lažnom postavljanju okvira igre, koju adresirana strana ne samo da uopće ne priznaje, nego drži urnebesnom pizdarijom. Zato je svećenik uostalom i išao, onako pretenciozno jelte, Sotoni na silu podvaliti svoje ime, da bi ga kao podvrgao svojim pravilima, na silu „civilizirao“, strpao u ladicu, nametnuo mu falšo vrednovanje po kojem je znati (svećenikovo) ime jako bitno i neophodno. Bljuv. Živ prikaz autoinstitucionalnog prevrednovanja. Postaje posve jasno zašto se mala poslije toga izrigala.

Ali to proziranje njihovih metoda nije ih omelo da (ime) i dalje znači njima, uostalom, na tome su sagradili cijelo carstvo. Pa je saznati ime demona, koji opsjeda opsjednutog, zato silno važno samo – egzorcistima (do imena je stalo njima), da bi mogli svoj vudu istjerivanja uputiti na pravu adresu, jer bez adresanta, po njihovim vjerovanjima, taj bi silan istjerivački trud bio prdac u ništa, molitva uzalud bačena u vjetar, dokaz njihove nesvrhovitosti.



S vremenom je ovaj moment potrage za imenom i saznavanja pravog imena „Quod mihi nomen est?“, ta navodna bitnost imena, postao standard u svim filmovima slične tematike (i ne samo njima), pa ni vrag više nije bio samo vrag, nego je postao i Damien, Belzebub, Enlil, Bartzabel, Azazel, to jest nositelj sijaset sličnih ljupkih (redom skrivenih i tajnih) imena koja treba pošto-poto otkriti. Moć imena!

Koncept cijele te holiv(lj)udske ideje bitnosti imena je da je u imenu sadržana moć. Imati tajno ime po tom konceptu je Moć. Snagu mu daje tajnovitost. Ono nešto je snažno i strašno, jer je tajnovito. I sve dok demon skriva svoje pravo ime, on je nadmoćan, jeziv, strašan, on pobjeđuje, jer skriva navodni izvor svoje moći (ime). A onog trenutka kada se njegovo ime otkrije, demon postaje ranjiv i pozicije se obrću. Imenovanje je stoga imperativ (ako se želi biti Imperator)!


(al` pripazi care da njegovo nombre nije Maximus, jer tada si najebao)

Imenovanjem, definiranjem nečega, činimo to lakše shvatljivim, uklanjamo strah od nepoznatog, otupljujemo mu oštricu. I doista, u slučaju da nas iz sjene opsjeda opsesivno-kompulzivan manijak, definiranjem takvog poremećenog luđaka kao poremećenog luđaka zrelog za psihijatrijsko liječenje, činimo njegov poremećaj javnim, imenovali smo pojavu, učinili je poznatom i sad znamo o čemu se radi.

Imenovanjem bezimene sotonske sile u filmu se nad njom stječe nadmoć, jedno ime nadjačava drugo, zauzima se superiornija lovačka (pregovaračka) pozicija, jer koncept ideje imena veli da tajnovitost daje moć, a razbijanjem tajnovitosti (nepoznatog) više nema ni njegove demonske moći (straha od nepoznatog).

Stoj Luciferu silo nečista, Bezimeni je na našoj strani?

Sandy, Ladislav, Marta... Božo?

Nomen est omen. Latinska izreka koja sažima cijelu priču, jer predstavlja staro ljudsko vjerovanje da ime sadrži snažno simbolično i magično značenje. Klasična latinska izreka i, pardonirajte me, klasičan mudrošit.To su izrekli stari Latini u ime cijelog čovječanstva pa sad kao uvijek i u svim situacijama mora biti mudro, ma kako da ne.

U vjerovanju da tajnovitost sadrži magičnu (bogoliku) moć je lako uočiti onaj praiskonski - strah od nepoznatog. Pračovjek se u svrhu samoočuvanja morao oslanjati samo na svoje instinkte koji su mu nalagali da se mora bojati i vlastite sjene (da bi preživio). S razlogom se bojao nepoznatog koje ga je ugrožavalo i koje mu se činilo zastrašujućim i demonskim (nezemaljskim, božanskim). U međuvremenu se čovjek ipak ocivilizirao (kao), pa su instinkti gurnuti u drugi plan, jer u društvu koje se vodi zakonima (umjesto nagonima) više nisu toliko neophodni. Ili?

Melium est nomen bonum quam divitae multae. Ka-bum! Još malo serkanja. Dobro ime je bolje od svih bogatstava. Stvarno? Ili je profitabilnije skrivati ga, učiniti mističnim? Pa upitajmo stručnjake za stjecanje bogatstva, oni baš vole o tome zašto se treba bojati...

»Druga Božja zapovijed: »Ne izusti imena Gospodina Boga svoga uzalud.«
Ne izgovaraj uzalud ime Jahve, Boga svoga, jer Jahve ne oprašta onome koji uzalud izgovara ime njegovo« (Izl 20, 7; Pnz 5, 11).

"Svetosavlje. Treća zapovest uči: Ne izgovaraj ime Gospoda Boga tvog uzalud. Doslovce, ime Gospoda kao svetinja ne sme da se upotrebljava u svakodnevnim razgovorima, odnosno bez osećanja sveštenog straha pred Onim Ko nam je otkrio Sebe u ovom imenu. Ime Božije postaje ognjena osveta i kazna za one koji mu se klanjaju lažno, pretvaraju ga u šalu ili prate njegovo pominjanje psovkom. Kad izgovaramo ime Božije kao da se dotičemo svojom rukom Njegove rize. Kad izgovaramo ime Božije svevideće oko Gospodnje je upereno u naše srce. Ime Božije treba da se izgovara s takvim sveštenim strahom s kojim se klanjamo ikoni i celivamo je svojim ustnama. Može se reći da je ime Božije slovesna ikona Onoga Ko je iznad misli i reči, Ko je večan i beskonačan, Ko je nepojaman za misao i neizreciv ljudskim jezikom. U duševnoj ravni srce treba da postane onaj apokaliptički kamen na kojem je napisano tajanstveno ime - to je kamen bele boje, simbol čistote." etc.

Jeste shvatili kukavci? Ni slučajno izgovarati ime Njegovo! Ime je to silne moći! Koje je ognjena osveta i kazna za one koji mu se klanjaju lažno, pretvaraju ga u šalu ili prate njegovo pominjanje psovkom! Koje na mjestu usmrćuje munjom ako ga uzalud izgovorite!

Iako ga nitko nikada zapravo i nije izgovorio, jer je nepoznato, ali hej, čemu sitničariti, i za to postoji rješenje, nema ime, ali ima zamjensko ime. Ako je nekima strah nužan, a nema ničega čega se treba plašiti, onda ćemo naći nešto čega ćemo se plašiti. Stoga čak ni ono univerzalno Bog da vam nije palo na pamet! K-pau! Odmah grom! Na mjestu! Boj se!

Bokte.

Ali zašto ne bi smjeli reći njegovo ime, zašto je zazivati nekoga imenom grijeh?

Ej Mate! K-pau!
Ante? K-pau!
Jure?! K-pau!
Ej, gulp, Ti?

Mislim da se do sada dalo pohvatati - sve diraj, ali ne diraj u religioznu tajnovitost i mistiku - jer u magli i opsjeni je moć. Godzilla dolazi iz tamnih dubina, a strah sječe još dublje. Zamisli samo na što bi svijet sličio kad bi svi znali da se Božo zove Stipe, Ladislav, Marta, Mandina, Traktorka, Sovjetka ili Đuro. Svijet bez straha? Brrrrr Pih, kako ozbiljno shvatiti (bojati se) Boga koji bi se zvao Đuro? Kako jedan Đuro može kontinuirano kroz dugu ljudsku povijest tvrditi da je božansko biće, kako jedan, čuj Đuro, može nagnati milijarde na slijepu poslušnost? Kako uz pomoć Đure manipulirati masama? Ne ide, jednostavno ne ide, nije to to. Odmah bi pitali, a koji Đuro? Čiji je mali? Od koga je, tko mu je bila mater, a tko ćaća? Možete varati sve ljude neko vrijeme. Možete varati neke ljude svo vrijeme. Ali ne možete varati sve ljude svo vrijeme, reče jedan Abraham. U tome je problem, mali Đuro nema čarolije da bi svo vrijeme varao sve ljude, još manje svemoći, previše je ljudski, običan.

Isto kao kad prepoznavanjem vraga kao najobičnijeg Belzebuba automatski proradi i sveta vodica. Dok je bio nepoznata sotonska sila mogao si ga kupati u bazenu svete vode ali nitko mu nije mogao ništa, ali čim je otkriveno njegovo tajno ime, puf, vodenim ga pištoljčićem može spičkarati svako dijete. Jer ne može jedan obični Belzebubo glumiti nedohvatljivog ako svatko zna čiji je, ne možeš se bojati Bube Juniora od Bube Seniora. Kako bi onda Đuro izbjegao istu detronizirajuću sudbu? Nema šanse. Zato Božu treba držati što dalje od Đure, u zoni misterije, u zoni gdje nomen est omen, gdje tajno ime nosi magičnu božansku (nad)moć.

I zato se taj isprepadani i temeljito zastrašeni puk neće ni usuditi izgovarati njegovo ime, neće se usuditi izgovarati čak ni substitut njegovog imena Jahve, pa čak ni skraćeni substitut njegova imena JHVH (ime koje opet nije Ime, nego najobičnije mistifi-blefersko okolišanje okolo-naokolo imena - Ja sam koji jesam (Izl 3,14-15)). Nego će se se uvjeravati da nomen est omen, da je bitnost imena bitna (sveta!), da je Ime svetinja nad svetinjama u koju se ne smije dirati, da je Ime tabu, i stoga se radije neće služiti njime već će se paradoksalno služiti pseudoimenima »Stijena Izraelova«, »moja hridina«, »naš štit«, »pastir svoga naroda«, »moj pastir«, »Višnji«, »Vječni«, »Bog koji me gleda«, »Svevid Bog«, »strah Izraelov«, »Bog Abrahamov, Izakov, Jakovljev«, »Bog Izraelov«, »Bog naš«, »moj Bog«, »Gospodin moj«, »Svetac Izraelov«, još prije kod praotaca »El-Šadaj« (= onaj s planine), pa »Elohim« i »Adonaj«, »Gospodine moj«!, »Kyrios« ili jednostavno »Ime« (bez imena).

Izgovoriti će tako sto drugih imena, ne usuđujući se izgovoriti njegovo ime da ga slučajno ne bi lišili božanske (nad)moći nazivajući ga njegovim nepoznatim imenom (u kojem je sva moć).

E da, da ne zaboravim, ali će bez problema u njegovo Ime (kojeg ne smiju izgovarati uzalud) ubiti boga u Drugomu. To im valjda ne spada u kategoriju uzaludnog.

Znam-znam, sve je skupa suludo, paradoksalno i nelogično, ali odgovor bi u tom slučaju bio (jer čuvari institucija su na sve mislili) da su čudni putevi njegovi.

Godzilla vs. New York

Iz sociološkog i fenomenološkog aspekta bilo je zanimljivo promatrati medijsko tretiranje superoluje Sandy. Sandy je, u američkim medijima, dosegla monstruozne razmjere davno prije doticaja sa američkim kopnom. Njenim konačnim dolaskom trebalo je opravdati danima pumpanu atmosferu straha, pa su recimo reporteri koji su je čekali na Manhattanu, izostankom stradalih i dramatičnih razaranja u njihovom vidokrugu, počeli dramatično brojati polomljena stabla. Grubo zvuči, ali za oluju tolikih najavljenih kapaciteta, njihovim je kamerama u tom trenutku nedostajalo mrtvih, nedostajalo je dokaza njene monstruoznosti, nedostajalo je tragedije tamo gdje su je najavljivali, stoga su revno brojali mrtva stabla. Toliko su bili zaokupljeni strepnjom za Simbol, potragom za dokazima (predviđene, a neostvarene drame), da su u prvi mah potpuno zanemarili i previdjeli tragediju i živu dramu njegovih sirotinjskih četvrti koje su stradale daleko gore.

Čemu sve to? Kvaka je što je u ovom slučaju jedno Ime prijeteći krenulo na drugo, ali Naše Ime. Naše se slavno Ime našlo ugroženo od nadmoćnijeg Neprijatelja, kojemu je trebalo dati ime, jer njegovim imenovanjem znamo protiv koga moramo zbiti Naše redove. Oluja je stoga imenovanjem personificirana, nije umanjena, već suprotno - uzdignuta je na pijedestal kao biće vrijedno Naše posebne pažnje, jer napada Naše Ime. Čudovište je tako dobilo ime Sandy i specijalan tretman, jer se izdvaja time što ugrožava njihovu svetinju. I od tog trenutka, imenovanjem čudovišta, govoreći o toj strašnoj Sandy, gotovo kao da su govorili o Godzilli koja napada New York, o živom biću, a ne o opasnoj tropskoj cikloni kao što to tropske oluje mogu biti (kakvih je bilo i nažalost bit će). Ime oluje postalo je tako sredstvo sijanja straha. Ime Sandy nametnuto je kao Ime od kojeg treba strepiti. Racionalna upozorenja na realnu opasnost od tropske oluje prerasla su u iracionalno mit(oman)sko utjelovljenje Neprijatelja od kojeg treba strepiti. Vidljivu manipulaciju masa kroz sijanje straha. Da je Sandy krenula recimo na latinoamerički Cucharas, priča bi bez sumnje bila sasvim drugačija.

No na primjeru praćenja superoluje Sandy zanimljivo je bilo uočiti slijedeći obrat, zbog kojeg je na kraju ovog osvrta i spominjem.

Umjesto da se imenovanjem neprilike (zla) odagnao strah, kao što je to slučaj u horor filmovima, ovaj se put imenovanjem neprilike (zla) strah i horor - zazivao. Ime je dobilo dijametralno suprotnu svrhu, pa je iz namjene oslobađanja od straha (demistifikacije), prešlo u namjenu zastrašivanja. Iz svrhe odsotoniranja preuzelo je svrhu demoniziranja. Sve u okviru one iste igre koja silno drži do imena.

E taj fenomen zlouporabe imena zbog kojekakvih interesa (bilo glorifikacijom imena bilo sotonizacijom imena, bilo nomenfilstvom bilo nomenfobijom), evo nazvah - zloupoimlje.

Komentari 0

moraš se , ako želiš komentirati

Unesi email osobe kojoj želiš preporučiti ovaj blog.




trajni link



Prijavi se za nastavak

Prijavi se pomoću Facebook-a

Facebook prijava

Prijavi se pomoću Email-a

Zapamti me



Zaboravljena lozinka Registriraj se