eeeeeee...da

18. prosinac 2012 ob 21:22 | 20
U davnim vremenima bilo je snijega i u mome zavičaju.
Pao bi noću ko lopov ne sluteći koliko ga budnih očiju prati s nosićima zalijepljenim po zamagljenim prozorima.
Izdala bi ga tišina kojom se spuštao nad utihnule krovove i terase.
Mi djeca smo ga polubudni čekali do jutra i onda mu još uljuljani u nedovršen san nismo dali mira ni da se pošteno oporavi od pada na toplu, nerijetko i mokru zemlju.
Nama dovoljno i toliko.

Razmještali smo ga golim rukama, usipavali jedni drugima po leđima, valjali se na imalo bijelim krpicama.
Zažarenih obraščića jurcali smo do ručka dozvoljenim radijusima kretanja, a izabrani su navečer mijesili štuk u Anitinoj konobi.
U jedinoj kući među radničkim zgradama imala je plastične naranče i banane na Obodinu, veliku nepomičnu lutku nasred tinela i dva-tri para tapetića kojima bi se klizali po uglancanom parketu. Anita ih je preskakala.
Meni se to jako sviđalo, pa sam prva završavala figurice od štuka (koji je zapravo prethodnik plastelinu) i onda se ostatak večeri klizala po tinelu.

Moji su tek nakon sedam-osam godina kartom deverom brusili parket, pa na tako uglancan stavili one tapetiće za klizanje.
Tad sam već polusnježne i burne dane provodila ugrijana toplim rukohvatom i s poluotopljenom čokoladom samo ti.

O skijanju smo slušali, a sretnici i gledali.
Planine su bile visoke i daleke, a ono malo snijega što bi pao tu i tamo bilo je dovoljno za neku plastičnu kantu ili komad lima na kojima bi osvajali najstrmiju praznu ulicu.

Sad u mome gradu snijeg ili ne pada ili kad padne – ne da se ni istopiti ni razmaknuti.
Planine su se približile, skije ima svaka obitelj koja imalo drži do dalmatinske snježne tradicije.
Reportaže s mjesta zbivanja potvrđuju da je petoro od šest anketiranih skijaša svake godine na snigu i da im je, ajmeee...baš lipo.

Anita je uvijek pratila trendove. S godinama je malo zakasnila, pa je na snijeg krenula tek lani.
Ima se, može se – skije na krov i pravac Vlašić. Nepripremljena, neugrijana.
Kako se provela, čega se sve nauživala – ostaje mala tajna.
Vratila se nasanjkana. Sredila koljeno, jedno od dva.

Ja nemam ni sanjke ni skije ni snig.
A kad svega toga bude, nabavit ću one tapetiće i doma vježbat.
Stavit kapulu da se šufigaje i onda dva-tri đira na suho skijanje po tapetićima.
Lijevo-desno.
Savijenih koljena.
Grijat mišiće.

Il probat sa sanjkama.
To mi djeluje ono...baš životno.

Komentari 0

moraš se , ako želiš komentirati

Unesi email osobe kojoj želiš preporučiti ovaj blog.




trajni link



Prijavi se za nastavak

Prijavi se pomoću Facebook-a

Facebook prijava

Prijavi se pomoću Email-a

Zapamti me



Zaboravljena lozinka Registriraj se