eeeeeee...da

04. siječanj 2013 ob 18:48 | 19
Početkom ljeta uputila sam se namjerno u jedan trgovački centar svojim starim biciklom, da do cilja stignem lakše, brže i da ne pješačim podužu dionicu po neugodnoj i opasnoj vrućini. No kolikogod mi s jedne strane izbor dvokotačnog načina odlaska u trgovački centar donosio prednost brzine dolaska u trgovački centar, s druge strane takav je izbor imao i veliku manu u obliku vremenskog ograničenja mog boravka u istom. Naime, već sam unaprijed znala da će moj posjet biti izveden u furioznom tempu, takoreći letećim startom, zahvaljujući činjenici da dotični centar nigdje nije postavio držače za bicikle (ili nešto slično njima) na koje bih mogla vezati i lokotom osigurati (više psihološki nego fizički) svoje prijevozno sredstvo, zbog kojeg ću tako cijelo vrijeme strepiti da mi ga ne ukradu. Tako da sam po dolasku i ovaj put svoga vjernog dvokotačka koliko-toliko po običaju „sakrila“ u podrumsku garažu, negdje u sjenu između parkiranih automobila, i trčećim korakom nervozno krenula unaprijed isplaniranom rutom.

Naravno, uporan izostanak držača za bicikle i nikakve naznake da će se stanje u tom shopping centru promijeniti već su me i prije nagnale na promišljanje što i kako učiniti, pa sam zaključila da bi najbolje bilo obratiti se upravi pismenom molbom (e-mailom) i u par ih redaka zamoliti da na glavne ulaze postave bar koji držač za bicikle, ako ne i u natkrivenu garažu. Razmišljala sam u toj molbi navesti i kako bi Centru sigurno bilo u interesu privući još kojeg potencijalnog kupca, pa čak i ako nisu motorizirani. Razmišljala sam navesti da bi postojanje takvih držača sigurno povećalo učestalost biciklističkih posjeta. No prva prepreka na koju sam u tom naumu naišla, bila je izostanak e-maila. Centar doduše ima svoje službene stranice, ali isključivo za oglašavanje i bez ikakve mogućnosti kontakta (ili informacija o djelatnicima). A ni na fiksni telefon (koji je bio naveden u dnu stranice) nitko se nije javljao unatoč mojim višednevnim pokušajima. Stoga mi nije preostalo ništa drugo nego se na licu mjesta obratiti Upravi. Licem u lice.

Tu se sad vraćamo na onaj trčeći korak kojim sam nervozno uletila u prvi dućan u prizemlju i prvu zatravljenu trgovkinju zaskočila pitanjem gdje je smještena Uprava. Žena mi je nakon trena zbunjenosti i mog pojašnjenja da ne tražim upravu lanca tog dućana već upravu trgovačkog centra, rekla da nažalost ne zna, jer sve njihove uplate za najamninu idu preko žiro-računa. Isti me odgovor čekao i u drugom, trećem i četvrtom dućanu, i odjeće, i onom bijele tehnike, i u onom dječje odjeće i igračaka u prizemlju, da bi na koncu u petom (galanterije) ljubazna prodavačica predložila da upitam gospođu u kiosku Tiska, na što me ljubazna gospođa u kiosku Tiska uputila gospođi u cvjećarnici na prvom katu. Gospođa u cvjećarnici na prvom katu isto nije znala gdje bi se mogla nalaziti Uprava, kao ni djelatnice supermarketa, dućana mješovite robe, kućnih potrepština i namještaja, kao ni dućana cipela na drugom katu, igraonice, kladionice, nakita, brze prehrane, ljekarne i ortopedskih pomagala, mobilnog operatera i dućana sve po 12. No potonji su me uputili na mladu konobaricu u kafiću u prizemlju koja doduše nije znala gdje je Uprava, ali se sjetila upitati starijeg kolegu koji je na moj upit (i ushit) dao prvu korisnu informaciju tog dana “Mislite upravu Centra? Mislim da su vam njihove kancelarije sada u potkrovlju, iznad trećeg, no ne znam vozi li tamo i lift.“

Puna novoprobuđene nade uputim se ka liftu i dobro proučim upravljačku ploču, kao što sam nešto prije u prizemlju uzaludno proučavala izloženi tlocrt i bokocrt Centra nadajući se kakvim uputama. U liftu kraj svakog botunića također bez problema nađem vidljivu oznaku svakog kata i pripadajućih mu sadržaja, ali kao za inat nigdje nije bilo oznake za posljednji ili nekakvu Upravu. Procesom eliminacije uprem jedini botunić bez ikakve oznake, nadajući se da me baš taj vodi u toliko traženo uzvišeno carstvo „u potkrovlju, iznad trećeg“.

Nakon kratke vožnje vrata lifta se trzajem otvore i moje srce zatreperi od radosti. Ovo je doista bio posljednji kat, a prizor desetak očigledno kancelarijskih vrata ne bi me u tom trenutku obradovao više ni da se radilo o dolasku pred vrata samog Raja i svetog Petra glavom i bradom. Doduše odmah sam uočila da je kat poluosvijetljen, nepometen, neobično tih i pust, ali sam na prvu to pripisala štednji i dobroj zvučnoj izolaciji. I tako krenem.

Iza prvih vrata na kojima je bilo upozorenje „Opasnost!“ čulo se tiho brujanje velikih klimatizacijskih uređaja i/ili motor lifta. Vrata su naravno bila zaključana, ali utješih se da ima dovoljno vrata. Pokucam na sljedeća vrata, tišina, bez odgovora, probam za kvaku, zaključano. Pokucam na sljedeća vrata, opet tišina, ništa, probam za kvaku, zaključano, treća, pokucam, opet ništa, zaključano, četvrta, pokucam, opet ništa, zaključano, peta... ništa, ništa i ništa. Niz ništa(vila) sve do osmih vrata koja nekim čudom nisu bila zaključana, a iza njih se na moju radost čulo neko tiho šuškanje. Na vratima je ovaj put pisalo „Samo za ovlaštene osobe“, što je još više potaklo moje nade. Do tada sam se već kao Odisej trgovačkog centra odlučila smatrati više nego ovlaštenom, pa bez krzmanja i kucanja posegnem za kvakom. I doista, osma su se vrata teško otvarala jer su imala povratni mehanizam, ali kad su se otvorila imala sam što iza njih i vidjeti. Ovaj put sam i za vidjeti, a ne samo za čuti, imala - ništa.

Goli betonski zidovi, u kutu plastična kanta od Jupola, zidarska žlica i izolacijska traka koja šuška na propuhu. Sluteći kamo sve to vodi sad bez kucanja poćirim kroz ključanice preostalih kancelarijskih vrata, a na koljenima za svaki slučaj povirim i ispod njih i svugdje ugledam isti prizor - goli betonski zidovi, neuređene prostorije, sve prazno, pusto, prazan prostor bez igdje ičeg i ikog.

To jesu bili prostori uprave, ali na moju muku očito bez uprave. Iz džepa izvučem mobitel i još jednom izbiram onaj fiksni telefonski broj sa službene stranice Centra, i još jednom dozovem ništa. Valjda sam se nadala da će iza nekih od zaključanih vrata nekim čudom odgovoriti bar odjek zvonjave. Ali ni od toga ništa.

Konačno sam morala sama sebi priznati da sam suočena sa nerješivim problemom, morala sam priznati da sam učinila sve što je bilo u mojoj moći i da je vrijeme da dignem ruke. Kako uputiti zamolbu nečemu ili nekomu što se vodi da postoji, ali zapravo ne postoji? A i ako postoji ne želi biti nađeno? Ili uopće ne osjeća potrebu biti? Uzdahnem, slegnem ramenima, iz torbice izvadim kemijsku i iščačkam papirić na kojeg u posljednjem pokušaju očajnika nezgrapno s nogu nažvrljam porukicu: „Zamolila bih vas da pred Centar postavite držače/postolja za bicikle. Hvala. U potpisu: Kupac koji je došao biciklom, ali nije siguran da će s njim i otići“, te ju zakačim na vrata „Samo za ovlaštene osobe“.

...

Nakon par tjedana opet sam se uputila (ovaj put pješke) u trgovački centar i na onaj njegov posljednji kat u posjet nepostojećoj Upravi, ne više toliko iz nade koliko iz čiste znatiželje. Na vratima broj osam zataknut me dočekao onaj moj isti papirić, sa onom istom porukom, ali na kojem je sitnijim rukopisom ovaj put bilo nadopisano još nešto: „Rado bih vam pomogla da mogu, ali ne znam kome se obratiti. Čistačica.“

A ništa. Nasmijala sam se. I otišla pjevušeći. Uostalom, rješenje mi je bilo pred nosom. Uprava kao upravlja sistemom, a sistem se dotle kako zna i umije vodi sam.

Komentari 0

moraš se , ako želiš komentirati

Unesi email osobe kojoj želiš preporučiti ovaj blog.




trajni link



Prijavi se za nastavak

Prijavi se pomoću Facebook-a

Facebook prijava

Prijavi se pomoću Email-a

Zapamti me



Zaboravljena lozinka Registriraj se