eeeeeee...da

18. travanj 2013 ob 21:12 | 20
Čitam kako je mlada Ruskinja Ekaterina Ribolovljeva, štedeći
svaki rubalj (možda i rublje), kupila otok Skorpios ili to kani.
Ne ulazim u detalje, odakle joj novac, je li joj to zaradio ćaća,
ili je možda nasljednica Romanovih koji su negdje zaprpali
blago pa ga ona sad iskopala, ma što to mene briga.

Kad bih ja imala tolike novce sigurno ne bih posegnula za otokom,
nekako mi sam taj osjećaj da sam na otoku, automatski
izaziva osjećaj osamljenosti. Što će čeljade samo na otoku, posebno
na onomu gdje su neslavno završile tako slavne osobe, a nisu se
baš ni naživjele. Poput ove "ribolovljenice" sigurno su imali debele
takujine, ali vidiš, sreće baš i ne.

Meni je logično što se mala odlučila baš za taj otok, a otok je logično,
komad kopna sa svih strana okruženo morem. Njezino prezime jasno
upućuje da ona ima genetske predispozicije za lovljenje ribe, a u moru
je do sada uvijek bilo ribe. Što mala ne bi lovila ribu iz tako čistog mora
koje oplakuje Skorpios i one što počivaju na njemu. Sigurna sam da je
namakla i respektabilnu ribarsku flotu, tako da bi joj se taj ulog vrlo brzo
mogao vratiti i još ohoho oplodit. Ako još bude sretnica i bude oplođena
od kojeg rasnoosiromašenog Grka, svi sretni i zadovoljni. Dobro, nisam
baš sigurna da bi ona posegnula za siromaškom, para se uvijek lijepila
za paru, no, događalo se i to kroz povijest, ljubav često nema oči, a ni
naočale, vidjet ćemo kako će se ta stvar razvijati.

Nego, ja k'o starija žena, što god čujem i vidim stavljam pod svoju kožu
i kalkuliram kako bih se ponašala kad bi da bi.

Kad je pok. Onasis bio živ, a kažu i živahan, pa da sam mu slučajno bila blizu,
pa da mi je ponudio otok, brodovlje, sebe onako zgođušna, pa mi još u dotu
doveo svoje potomke, to bi kao što znate bila solidna ponuda za siromašku
kći. Je li vi stvarno mislite da bih prihvatila ponudu, ma nema šanse, nisam
ja ta vrsta, ne što se ne bih mogla priviknuti lagodnu životu, ma neee, ne volim
otok, čim zagazim na brod, odmah me spopadne muka i obuzme strah od
najslabijeg vjetrića. U meni se čitavog života vodi borba, da li kopno ili more, a
volim more, posebno gledati, ono s pristojne udaljenosti, a volim i plivati, samo
ne volim kao Ribolovljeva loviti..., ribu, ma taman bila koliki je otok.

Kad to sve saberem zaključim da ni u otoku nije sva sreća pa makar ti ga
namaka bogat ćaća, ljubavnik, ljubavnica ili sličan donator. Možda mi Bog
zato nije ni dao tu mogućnost izbora, On sigurno zna što je za koga.

Komentari 0

moraš se , ako želiš komentirati

Unesi email osobe kojoj želiš preporučiti ovaj blog.




trajni link



Prijavi se za nastavak

Prijavi se pomoću Facebook-a

Facebook prijava

Prijavi se pomoću Email-a

Zapamti me



Zaboravljena lozinka Registriraj se