eeeeeeee da

21. ožujak 2013 ob 21:35 | 23
Krenuo sam kući.... sa laganim osmijehom koji je, što sam više odmicao, poprimao sve širi i veći oblik....a dan je počeo.....

kreštanjem gavrana.... nimalo dobar znak.... moj, i tako nikakav, san prekinuo je svojom dernjavom pored prozora... pomislio sam ga gađati šlapom, zavuko glavu pod jastuk...samo si mi ti trebao.... odjednom... neki neobični mir..... pogledao sam na prozor...a ono, dvije prelijepe gugice gledaju unutra i kao da mi govore... ustaj, vrijeme je.... htio sam pogledati na mob koje je vrijeme...a ono....

Zvrrr zvrrr zvrrr ( ovoo je figurativni zvuk) ona budilica na mobu nekim očajnim zvukom označila je kraj lijepih snova (jedino me takav zvuk može, ponekad, probuditi..), sanjarenja s ove dvije gugice.... ustajanje.... spremanje...i, odlazak.... ne, ne na galge ( vješala ) ali, tako sam se osjećao.... iako sam želio vjerovati da, ako nije bolje, nije niti lošije, ipak... neki tihi i pomalo oprezan strah uvlačio se u mene.... putem sam razmišljao...“što ako...?“ ali, svaka takva misao završavala je i konstatacijom... „ma nema šanse....sve bu dobro„ . Odbio sam svaku „podršku“... vrijeme je da i ovo, prvi puta nakon kalvarije, učinim sam.... ma što bilo, vrijeme je preuzeti odgovornost u punom smislu riječi. Lako je uz podršku, lako je kad te neko stalno „prati“, podsjeća na „obveze“.... ajmo...ajmo sami...Smoto i ja....

Krenuo sam... malo su mi noge bile teške što sam bivao bliže „bijeloj“ zgradi... nervoza želuca.... malo grickanje noktiju.... promatranje lica.... neki zabrinuti, neki s velikim upitnicima iznad glave, neki u iščekivanju.... promatrao sam ta ista lica kad su izlazili.... olakšanje, još dublja zabrinutost, nonšalatnost.... taj mi je izraz zapeo za oči...tako sam i ja do prije koji mjesec izlazio sa samo jednom konstatacijom „ok, obavil sam kaj su rekli, idem sad ... moram .... ovo ili ono.... „ .. ni trenutka promišljanja o riječima izgovorenima s one strane stola... tek sada polako shvaćam koliko sam bio neodgovoran prema sebi... gledam se sada... ko pred ispit... strahujem... koću li „proći“ ili „pasti“... cijelo vrijeme pod puničinom „rukom“ da sam i htio nisam mogao „zgriješiti“.... a opet, kako je organizam to sve primio? Kako se izborio sa novom „situacijom“? sto i jedno pitanje koje me nikada prije nije mučilo.... izašla je sestra... pogledom me „prozvala“... čini mi se da ju već tak dobro znam da bi i na kavu mogli... i, ulovio sam se... htio sam zbrisati, bilo kuda, samo ne unutra. Krenuo sam olovnim korakom... pogled .. ne, ne preko obrva već preko očala, jedan kratki dobar dan i sjednite.... lagani razgovor... tek toliko da sazna „moje mišljenje“... skinite se do pasa.... skidam se i gledam di su vrata.... preslušala me, malo razgovora i poslala drugoj kolegici..jer, treba neke nalaze... ( čudno...)

u tom trenutku, Anđeli i draga frendica, osjetili su da treba malo razbiti moju tremu.... kratki SMS i odmah sam se pohvalil da je prvi dio bil „zadovoljavajući“....ali, kreće onaj koji će jasnije dati sliku... uz naputak da osmijeh ne skidam s lica i još koju misao.... ušao sam na ciljano mjesto....

o, dobar dan... opet Vi.... simpatična doktorica, vedrog raspoloženja .. očito je zapamtila moj strah ali i mene... nemam pojma zakaj...ali, većina me pamti po nedisciplini, po odmahivanju rukom, po neodgovornosti prema samom sebi... i sada, sada neki totalno drugi zvuk u njihovom glasu... osjećam i njihovu podršku.... doista... nije njima lako s nama, ovakvima, svakakvima....

i opet, iste upute...skini se do pasa......skinuo sam se... legao na krevet.... uzima onu hladnu kremu, maže me... onom malom kratkom batinom prolazi po prsima.... gleda u ekran.... i ja bi gledao TV.... škaklja me... hladno mi je... pratim pokrete tog „štapa“... vraća se....stane... o Bože... zašto se vraća, zašto stoji, što nije u redu??? Ajde, završimo to.... činila mi se čitava vječnost.... odmiče se od kreveta i onim prodornim pogledom me gleda.... pa kaj ste se tak splašili? Izgledate ko da nemate kapi krvi u sebi? Nijemo sam ju promatrao.... „Jel punica vani? Htjela bih s njom malo porazgovarati....“ tek sad mi je herc počeo lupati sto na sat... "Zašto? Što nije u redu? Sam sam došao...." pogledala me u nevjerici...sam?? ooo ovo je stvarno neočekivano.... OK...obuci se... žurio sam se obuć i čut što ima za reć... sjedi... pogledala me i počela se smijati... Isuse, pa kako se možeš smijati... a ja... na iglama?? Daj, molim te, preokreni majicu, naopak si ju obuko.... OK ... to je zbog neizvjesnosti... i dok sam se ponovo preoblačio... čuo sam... kao iz daljine... "dakle, da mi je ovo neko rekao prije mjesec dana... ne bi rekla da je moguće...ne za tebe.... ali, vidi se da si pod budnim okom.... vidi se da je zavladao poseban režim, disciplina... ako sam ja, po malo skeptična, zadovoljna ... onda, vjeruj, sve je toliko „popravljeno“ da moraš biti ponosan.... i sretan." Gledao sam ju širom otvorenih očiju... po malo gubeći poneku riječ.... "čekajte, hoćete reći, nalazi nisu lošiji?" Njen pogled i veliki upitnik iznad glave uz protupitanje „a zašto bi bili lošiji? Nešto se dogodilo? Ne razumijem...“ počeo sam mucati... od sreće, čini mi se.... opet sam slušao kako se sve, vidno „ovom oku“ popravilo do neprepoznatljivosti... alii.... znao sam... znao sam da postoji kvaka.... pa nemre to baš tak biti.... nastavila je tiho... hoću vidjeti još mjerenja tlaka, friški nalaz .. krvi.... jesi to napravio.... uh, jesam...samo.... oblio me znoj, ne sjećam se da sam uzeo nalaze....ali, moja „pratnja“ koja nije bila sa mnom...sve je lijepo složila u fascikl.... hvala Vam punice.... jer, sa tim nalazom, sa mjerenjima tlaka ( nakon promijenjene terapije) i još nekim nalazima, bilo je više nego očito... napredovao sam „nekoliko mjeseci“....

Krenuo sam kući.... sa laganim osmijehom koji je, što sam više odmicao, poprimao sve širi i veći oblik....a dan je počeo..... (ovako sam počeo post....)

a u tom trenutku.... osmijeh se sve više širio, neko posebno zadovoljstvo ispunjavalo me svakim dijelom tijela..... počeo sam skakutati po cesti... pa čak... i pjevušiti.... javio se moj trbuhozborac.... mali slanci, toliko da ga zadovoljim do doma.... u nekom posebnom, euforičnom, zanosu grabio sam sve brže kući.... iako sam se javio punici... imao sam neopisivu želju taj čas zagrliti ju... reći jedno obično...sasvim obično...hvala... u tom trenutku... ispred mene cvjećarnica... jedna ruža u trenu je bila u mojoj ruci...a ja, kao na čarobnom tepihu, taj čas sam se stvorio na vratima... ušao sam.... a punica.. očito, sigurno već informirana ( što me i ne čudi) sa jednom suzom u lijevom oku stajala je i promatrala me.. ko pravi klipan zaletio sam se, zagrlio ju, poljubio... i stajao u zagrljaju.... čini mi se da su i poneke suze potekle...suze radosnice... pogledao sam ju... i bojim se puno, puno tiše nego zaslužuje, zagrmio.... HVALA PUNICE...

Sretan, presretan...i, zadovoljan... ne, ne pamtim ovakav osjećaj u sebi... ne za zdravlje.... doista, doista se neki klik, u onoj „cijevi“, dogodio u mojoj glavi..... ako je cijev sa svim popratnim neželjenim događajima trebala za probudit me.... zahvalan sam na tome..... konačno osjećam zadovoljstvo svoga napretka, osjećam zadovoljstvo postignutim, osjećam se ispunjeno nekim novim valovima.... valovima života koji su počeli dobrano „udarati“ u moju obalu....a ja... ja uživam u svakom tom valu...i, neočekivano.... radujem se životu .....

Komentari 0

moraš se , ako želiš komentirati

Unesi email osobe kojoj želiš preporučiti ovaj blog.




trajni link



Prijavi se za nastavak

Prijavi se pomoću Facebook-a

Facebook prijava

Prijavi se pomoću Email-a

Zapamti me



Zaboravljena lozinka Registriraj se