eeeeeeeee da

08. ožujak 2013 ob 01:11 | 19
...dok mi živimo,

budno su pjevali Gaj i Livadić. Prije stoosamdeset godina.
A umrli su prije više od stotrideset.

Je li rok trajanja jedne zemlje uvjetovan propašću povijesnog dvojca ili pjesma nije dovoljno glasna za buđenje, ostalo je narazjašnjeno, gotovo kao i njezina poanta.
Dok se zemlja glede, unatoč i naočigled nije stala otvarati.

Kako to obično biva, najprije strada stoka sitnog zuba: dok se šetala okokuće nestala je izvjesna ovca kodnog imena Zrna.
Nedužna i nevina kakva samo ovca može biti - nit´ se čuje nit´ se vidi.
Žitelji kriznog područja, zapravo propale zemlje, počeli su paziti di im se šetaju ovce.
Opreza nikad dosta, očiju nikad previše.

A onda je neki momak, umjesto da šeta, sjeo na klupu na Šetalištu Maršala Tita.
Otvorila se zemlja, propao skupa s klupom.
Nakon njega - ni klupe ni sjedenja, a šetalištima se imena daju razborito, vremenu sukladno.
Inače – eto nevolje.

Prije sto godina kod Drniša se iz rudnika počeo vaditi boksit. Pa je zatvoren kad su podzemne vode potopile pumpu, postrojenja i liftove.
Speleolozi su prije deset godina u rudniku pronašli svoj raj.
I onda nam je zemlja i tamo propala čudom nekim.

Dok tako čuda našom i drugim zemljama vladaju i traži se mistika u prirodnim zakonitostima, budnica se nova ori:


U-sta-ni-Ga-jo-Li-va-di-ću...

Komentari 0

moraš se , ako želiš komentirati

Unesi email osobe kojoj želiš preporučiti ovaj blog.




trajni link



Prijavi se za nastavak

Prijavi se pomoću Facebook-a

Facebook prijava

Prijavi se pomoću Email-a

Zapamti me



Zaboravljena lozinka Registriraj se