eeeeeeeee da

09. ožujak 2013 ob 20:40 | 39
Piše Ribafish - Domagoj Jakopović

Tata je umjesto mene otišao u rat. "Idem ja. Ovaj moj je toliko zmotan da bi prvo pogodio sebe u nogu, i onda još i zaštopao cijev tenka s nekim stripom..."
Ja sam tako čuvao mamu, studirao i radio preko servisa, a on je u ličkim rovovima ostao bez zdravlja i nikad nije puno pričao o tome. Ali mi je definitivno spasio život.
Tata mi je platio i vozački, i nakon toga mi odbio dati svoju trošnu Jetu objašnjenjem da auto nije igračka i da si kupim svoj kad zaradim dovoljno. Mislim da je tome presudio razbijeni retrovizor niti sto metara od naše zgrade na pokusnoj vožnji, ali sam se svejedno dugo vremena durio.

Nije mi dao ni da upišem DIF, iako sam upao na prijemnom, nije htio izaći u kino kad bih ja naletio doma s curom na kokice i Mućke, nije bio oduševljen mojim bendom... Ono, uopće nije imao sluha za lijenog jedinca polupankera. I stalno su se jela nekakva tanušna variva, jer smo zbog njegove i mamine učiteljske plaće uvijek bili bez love. Pečeni picek nedjeljom se bokte čekao kao štafeta...
Uglavnom, nisam bio zadovoljan svojim ocem, jer sam kao i svaki razmaženi klinjo gledao susjedove jabuke, veće i crvenije. I danas sam tek mrvu evoluirao, samo što sad gledam susjedine dojke, ali neke sam stvari uspio shvatiti.
Na primjer to, kako sam bio nepravedan prema svom tati, na kojeg sam se uglavnom durio, ponajviše od onog dana kad sam Irenu nakon kokica i Mućki (tajna šifra slagana roditeljima, tijekom koje bi se odvijao ekstremno tih snošaj u mom sobičku) htio odvesti doma u tri ujutro. A stari se zbog magle usro za Jettu, pa rekao da će nas on odvest, tako da smo Irena i ja išli pješke, a meni je bilo neugodno iako smo svugdje dotad išli pješke. Mrzim maglu. Ali ajde ti reci drčnom 21-godišnjaku koji je netom okusio seksualne sokove da ima i nešto važnije u životu...

Protiv tate sam se funjio jako dugo, zamjerao što mi nije kupio stan ni auto, a zanemarujući da sam prve žuljeve dobio tek u JNA, i da mi je pilio daske za tehnički, čitao mi prve knjige i stripove, vodio na utakmice i Hanžekovića, davao džeparac svakog prvog u mjesecu... Sve je eskaliralo onog dana kad sam konačno nakon pola Agronomije, uspio završiti i cijelu Geografiju i pojavio se na vratima s diplomom. Mislio sam da ćemo se sad nekako odvojiti, prerezati pupčanu vrpcu, prodati ovaj stan i uzeti dva manja, da ću konačno moći češće raditi tulume, ševiti kraj otvorenog prozora, artikulirano, nedjeljama ih posjećivati na obiteljskim ručkovima... Ali nije išlo, love niotkud, mamino zdravlje narušeno, tata ljut zbog sistema, pa sam s prvom svojom učiteljskom plaćom otišao u podstanare.
Uskoro sam se i ja otatio, i mislio da će bar sad sve krenuti svojim tokom, kad su starci otišli na more paziti na baku koja eto danas ima punih devedeset. Onda sam se rastavio, potonuo, adaptirao i posvetio se djetetu koliko sam mogao. I tada u biti odrastao do jedne granice.
Konačno sam dobio stan za tulumarenje, glasan seks i pranje suđa kad se meni hoće. Starci su bili na isturenom otoku udaljenom od metropole deset sati, ako puhne vjetar – i tri dana. Viđali smo se ljeti, zdravstveni kartoni im nisu dozvoljavali da često ili uopće idu do Zagreba, sve dok tata nije došao na remont. Čovjek se na Korčuli zaljubio u ribolov i divljinu, dane provodio na nekoj stjenčuzi vadeći ciple, salpe i pokoju oradu, kopao, gradio, šetao neko divlje štene koje im je dolutalo u dvorište... I zub vremena ga gricnuo, pogotovo jer ga je strah doktora i pregleda, sve dok nije počeo štekati pokoji organ, pa je naletio na preglede. Pa sam tako u njegovom stanu pred kraj prošle godine ugostio glavom i bradom donora mojih gena, Z. J., 68, profesora Geografije i Povijesti iz Križevaca. Nakon mjesec i pol dana borbe sa zdravstvenom birokracijom, konačno je uspio ugrabiti termin dva mjeseca kasnije za bypass i bruh, dok je za mrenu naručen u siječnju 2014..
E, sad bi sin, koji je nešto uštedio, platio tati da može ponovo čitati i rješavati križaljke bez povećala, ali kad to nikad ne ide sam tak... "Tata, platit ću ti ja privatno, znam neke ljude..." "Kaj!? Ni govora! Imamo zdravstvo, ja cijeli život pošteno plaćam svaki mjesec da sad mogu ljudski biti operiran! Ne buš ti nikom niš plaćal, sve bu bilo po pe-esu."
Kako jednom penziću koji osam godina živi pet kilometara od prvog kioska objasniti da se danas medicinari dijele na poštene i potplaćene, i one koji primaju mito, kojima se nigdje ne žuri. I da dok dočekaš te poštene, lako odeš u vječna lovišta. Ne, on je ostao u svom sistemu, dočekao operaciju, bio savršeno tretiran u Merkuru (veliki pozdrav zgodnoj vazdanasmiješenoj sestri koja ga je brijala), i konačno stigao na kućnu njegu. Odlučio sam konačno biti pravi sin i, kako se to taman poklopilo s otkazom na poslu (novine propale, nisam kriv, javite ako imate kaj!), tretirati rođenog oca kao Lorda. Pokupio sam ga po snijegu i ledu i ušuškao u topli krevetac te se prepustio kuhanju. Bilo je tu variva, pečenja, juha, kolača, ma svega...

Riješen da ispravim nepravdu što sam cijeli život oca gledao tek kao nekvalitetnog financijera (još mi je dužan video-rekorder koji mi je obećao za diplomu!), i lošeg životnog savjetnika ("Znao sam da ti je ta mala bez veze..." NAKON što sam prekinuo!), htio sam odjednom postati dobro dijete. Ali to ne ide sam tak, deca draga... Teško je imati 68 godina, biti inteligentan i gledati kako propada ova država, i Zvonko je duboko svjestan toga, i toga da mi je, iako mi je pružio sve što je imao –zbog lopova sve otišlo k vragu. Pa je bio ljut i nervozan, i naše su konverzacije tekle otprilike ovako:
- Evo stari, ima grah ričeta, ti si me učio, nema boljeg...
- Neću, napuhava
- Dobro, al' u subotu sam kuho sarmu...
- Ne volim kupus
- Ne brini, zato ima krvavica i mišancije
- Fuj, zeleno, znaš da ne jedem zeleno i ništa od mlijeka
- A spremio sam i juhu, batci masni, pterodaktilasti, mrcine, dva grincajga...
- Ne bi
- Pa dobro, šta da ti skuham!?!?!!?!?
- Svejedno...
Sutradan
- Tata, meso je pečeno
- Jedem kolače, donijela mi sestra
- Ali ručak je na stolu
- Pa kaj, ne bu propalo
(Sutradan)
- Znaš sine, lungiće ne bi trebalo podgrijavati
- Znam, kaj bi danas jeo, idem na plac
- Svejedno
- Hoćeš ribe
- Ne
- Janjetine
- Ne
- Svinje
- Ne
- Piletine, puretine, klokanetine, file morske šugave medvjedice punjene albino moruzgvama...
- Pojest ću janjetine, al malo, deset deka, pazi da nije masna...

Da, bila je masna...
- Tata, nabavio sam veprovinu, vidi, tamna, slasna, divna...
- Tko zna tko je to ulovio. Imaš certifikat?
- Ne, nemam. Za prilog?
- Svejedno, ali jučer ti je u rizi-biziju bilo previše graška...

I tako vam već par dana tražim posao kad ne kuham, a kuham i spremam, perem i čistim stalno. Mislim i da mi sise rastu, već sam počeo i na telefon razgovarat dok gulim krumpire, još Sulejman i da me netko naguzi kad dođe pijan doma i to je to - prava sam domaćica.
Osjećam se kao poluretardirani bubuljičavi šegrt koji je došao na zanat Bourdainu u korizmi, s time da je šegrt valjda nekad i dobio koju pohvalu. Svejedno, stari se oporavlja, ipak je to četrdesetak šavova pa sad hoducka i do placa, a posvadimo se vrlo rijetko, niti dvaput dnevno. I tek sad kužim kako je teško bilo biti roditelj i kako će tek mani biti s Rokom, i kako je život jedna takva spojena posuda koja se prelijeva u krug i da treba stvarno biti hrabar i pokušati ga preživjeti bez varanja, laganja i krađe. Pa se pokoljemo i pomirimo, on se požali kako mu nedostaje moja mama, ja kako mi fali moj Junior, pa pogledamo neki nogomet, on priča o starim vremenima i odemo svaki u svoju sobu. Jedva čekam da se oporavi i ode na tu Korčulu, i hvali mi se na telefon brancinima i hobotnicama... Već vidim kako mi fali. Mislim da sam konačno sazrio...

Komentari 1

moraš se , ako želiš komentirati
Antikancer
Antikancerprije 4 godine

Kupus

Unesi email osobe kojoj želiš preporučiti ovaj blog.




trajni link



Prijavi se za nastavak

Prijavi se pomoću Facebook-a

Facebook prijava

Prijavi se pomoću Email-a

Zapamti me



Zaboravljena lozinka Registriraj se