Stranica Mojnet.com 1.6.2017 prestaje sa radom. Svi korisnički računi i sadržaji će biti izbrisani. Hvala na razumijevanju!

eeeeeeeee da

10. ožujak 2013 ob 20:06 | 30
A kako si mi ti? - okrenula se prema meni i pogledala me brižno kao sestra nakon što smo zajednički pretrčali most preko naših razdvojenih godina.

Pa... zastao sam na trenutak. Znao sam da me ona to ne pita tek tako, umjesto "dobar dan" ili da popuni prazninu u kojoj se ugnijezdila tišina. Zapravo, i ne sjećam se kad me zadnji put netko upitao "kako si"? Sad je došla neka glupa moda da se kaže "inače". Šta inače? Ma nemoj ti meni inače znaš... Njačem na to inače... Brf, kako glupa riječ!

Kako sam? Da odgovorim - dobro, onako automatski i bez razmišljanja, vjerojatno i ne bi bio daleko od istine. Živ sam i zdrav sam. Dišem. Hodam. Volim. Upijam. Ponekad i opijam. Ali danas u ovim vremenima kao da je postalo neumjesno biti dobro. Ma vid' njega, on je dobro, a čet'rsto iljada nezaposlenih? On dobro, a ljudi kopaju po kontejner'ma! On dobro a....

Ne znam - odgovorio sam - ne znam kako sam. Mislim - dobro sam, ali nekako mi se čini da imam problema sa ciljevima. Malo su mi se pobrkali.



Da, znam tu priču. Moram odrediti cilj. Ne suviše velik, ne suviše malen, ne suviše dalek, u svakom slučaju - dostižan. Ma zapravo, i nije neki naročiti problem odrediti cilj. Fakat trebaš i cilj pitati je li on uopće pristaje da bude ciljan! Mislim, nikad nećeš saznati ako ne pitaš...

Neko vrijeme misliš da su ciljevi u životu poput onih statičnih meta s koncentričnim krugovima prema kojima smo pucali praskavim tandžarama u drugom srednje za vrijeme praktične nastave iz "Obrane i zaštite".

A onda, prije ili kasnije shvatiš da ćoraviš pa umjesto krugova samo nazireš nekakve točkice koje se udaljavaju, točkice čiju svrhu počesto i ne možeš razumjeti. No, to ne znači da ciljeva nema. Ima ih, čak i previše. Izlijeću ko glineni golubovi, iznebuha, čas s jedne, čas s druge strane. Pa se okrećeš ko budala oko šanka jer nemaš vještinu jednog Đovanija Crnogorca koji u svakom trenutku zna iz kojeg će bužaka izfrfljefati ubogi golub. Makar bio i glineni.

Ali s druge strane - koji je smisao u tome da ti se cilj raspadne nakon što ga pogodiš? U paramparčad, kako bi reko Suljo V. Raprsne se na sto strana, postane neprepoznatljiv, kao da ga nikada nije ni bilo. Ne možeš ni pošteni tingulet napravit od onoga što ostane od tvog cilja...

Gledaj, okani se gluposti, ova zima očito loše utiče na tebe, vidiš ono brdo - e to ti je cilj, idemo - prenula me iz mojih trabunjanja.

I krenuli smo, ne razmišljajući više o uzvišenim ciljevima, praskavim tandžarama i neukusnim tinguletima, krenuli smo korak po korak, do vrha jednog, reklo bi se, sasvim beznačajnog brdašca.

A s vrha tog beznačajnog brdašca vidi se pola svijeta, ajde dobro, vjerojatno pretjerujem, možda se i ne vidi pola čitavog, onog pravog, velikog, ali se zasigurno vidi dobar dio ovog, samo našeg svijeta. Koliki će i kakav će on biti, čak i nije važno, o tome ćemo sami odlučiti. Jednom, kad dođe vrijeme.

Raširili smo ruke. Pozdravili svijet, more i nebo nad nama. A svijet, ovaj naš mali svijet, odgovorio je kako samo on to zna.











Možda je čarolija, možda i nije, ali zapravo, tako je malo potrebno, da se jedno obično popodne pretvori u praznik, a najobičnije brdo nad morem pretvori u najljepši vidikovac na svijetu.



Te večeri, mjesec je bio golem...

Komentari 0

moraš se , ako želiš komentirati

Unesi email osobe kojoj želiš preporučiti ovaj blog.




trajni link



Prijavi se za nastavak

Prijavi se pomoću Facebook-a

Facebook prijava

Prijavi se pomoću Email-a

Zapamti me



Zaboravljena lozinka Registriraj se