Stranica Mojnet.com 1.6.2017 prestaje sa radom. Svi korisnički računi i sadržaji će biti izbrisani. Hvala na razumijevanju!

eeeeeeeee da

17. ožujak 2013 ob 02:48 | 34
Sjećam se 1991-e... kad sam sa svojom obitelji postao PROGNANIK. Jel se sjećate prognanika i izbjeglica? Sjećam se da mi sa mojih 14 godina, nikako nije bilo jasno, za koji sam kurac ja prognanik a onaj u sobi do naše, izbjeglica. U čemu je razlika? Jesmol mi ružni a oni ljepi? Pita sam ćaću, koji je na sve znao odgovorit

- Ćaća, zaštos mi prognanici a ovi u sobi do naše, izbjeglice?
- Koje izbjeglice?
- Pa jesmol mi prognanici?
- Jesmo
- A ove do nas zovu izbjeglicama! Zašto njih zovu tako a nas drugačije?
- Isti ti je to kurac sine, kad nemaš ništa... svejedno ti je kako te zovu.
- Onda smo i mi i oni sirotinja?
- Tako nekako...
- Nismo valjda?
- Trenutno jesmo... al iz ovog se treba iščupat... moraš se borit za bolje!

Sjedio je ćaća na klupici od prozora i gledao kroz isti... a onda zaplakao. Kad imaš 14 godina i gledaš ćaću kako plače... ne osjećaš se dobro, zapitaš se... kako moj čelični ćaća uopće može zaplakati... jel to moguće... jel ja to dobro vidim.

- Nemoj ćaća... nemoj plakat!
- Nemoj pičku maternu! – i nastavio sa suzama...
- Nemoj ćaća... ti nesmješ plakat! – a onda sam počeo i ja...
Zagrlili smo se i naplakali... samo taj jedan jedini dan... kojeg... jebi ga... pamtim ka da je jučer bio.


To je bilo možda 3 dana nakon što smo dobili tu plemićku titulu PROGNANICI. U početku je izgledalo strašno. I mater i ćaća i ja, spavali smo nekoliko mjeseci u sobi đačkog doma koja je imala oko 12tak kvadrata. Sjećam se da je wc bio zajednički, djelili smo ga mi i soba do naše... pa kad bi „susjed“ izbjeglica srao, a zna je na školjci sjedit po sat vremena, moga si se jebat štoš se ti israt. Pa je znalo biti

- Susjed, jebem ga ja, oš li više il ću se ja posrat sam u sebe!!!

Popodne me ćaća znao vodit u džabaleze „šoping“, koji se svodio na prekopavanje ogromnih hrpa humanitarne odjeće koju su drugi donirali. Znali smo po 2 sata brljat po tim humanitarnim hangarima ne bi li si našli kakvu zimsku jaknu za obuć... jer novaca nije bilo. Mater nije nigdje radila, a ćaća je našao posao u tvornici namještaja gdje mu je plaća bila 120 njemačkih maraka... ili pretvoreno u kune, ako se ne varam, negdje oko 450 kuna... a onda je otišao u vojsku pa mu je plaća skočila, mislim na 1100 kuna. Hrana koju smo jeli, bila je humanitarna. Bez kose sam ostao u te 4 ratne godine jer šampone koje smo mi tada koristili, bilu su sve samo ne šamponi... više ka akumulatorska kiselina... al ko ga jebe, bio je džabe a i na nešto je mirisao... na nešto nepoznato. Jednom je ćaća donio kući neku limenu kutiju koja je gore imala okrugli poklopac. Stavio je kutiju na pod i rekao

- Ja sam ovo donio, a koja je to pička materna, ja nemam pojma. Donesi de otvarač za konzerve!
- Ćaća, pašteta je konzerva... ovo nije konzerva... ovo je veće od telvizora... neš to moć otvaračem! A što je unutra?
- Ja valjda imam rendgenski vid pa vidim što je unutra!!! Nemam pojma... možda kompot?
- Zaljuljaj ga, ako je kompot čuće se ona tekućna unjem!
- (ljulja limenu kutiju) – Nije kompot, jebosamu majku i kompotu!
- Da nije sarma?
- Kad smo sarmu dobili u humanitarnoj pomoći!? Aj nelaprdaj!
- Nisam ja vidio ni šampon u kanisteru od 25 litara, pas ga neki dan donijo i eno ga ispod kade!
- Šafciger donesi, pičkat materna prepametna!

Donio sam ćaći šafciger... dao mu ga, a on ga digao u zrak htjedeć ga zabit u limenu kutiju

- STANI ĆAĆA!!!
- Štoj sad!?!?
- Možda je pod tlakom!?!?
- Mozak ti pod tlakom! – i zabi on šafciger u limenu kutiju

Bogami se dobro namučio dok ju je otvorio, a onda kad ju je otvorio... čuo sam mu u glasu razočaranje

- KEKSI... o jebo sam im majku!!!!
- Keksi!?!?
- Da, keksi, jebem ti kekse... pa od svih limenih kutija, ja uzmem onu sa keksima!!!
- Pa što fali? Ja volim kekse. Eno u špajzi imamo humanitarnog mljeka u prahu pa će mater napravit mljeka, udrobimo kekse i što nam fali!?
- Daj da probamo kekse
- Daj ćaća i meni jedan
Ćaća je zagrizao keks... prožvakao... izašao na balkon i pljunuo sve kekse iz usta
- PUUUUUUJ pičkat materna i keksima!!! Nejedi ovo, to je živi otrov!!!
- Daj da probam i ja!

Zagriza sam keks... do dana današnjeg, ja nisam pojeo takav keks. Bio je tvrd poput mramora a okus je imao po... po ničem.

- Suncet jebem, umalo da sam otrova familiju!
- Pa nemoš ćaća nas otrovat! Pa što smo sve pojeli kroz ove 2 godine, već smo 4 puta svi skupa trebali krepat!
- Sine, ovo nemoj jesti!
- Ma jeli bogati! Oš mi kupit kekse?
- Normalno da neću
- E pa onda nediraj ovo... ovos moji keksi!

Svu sam ja kantu speštao i to u slijedećih 8 mjeseci jer je keksa bilo ravno 25 kila. Ništa mi falilo nije, mati bi od mljeka u prahu napravila mljeko, jab udrobio keksa... i na žlicu, deri.
Novac ka novac, nije bio nikakav problem jer ga uopće NIJE BILO. Ćaća je ima ušteđevinu još iz bivše juge i to ravno 5 000 dolara. Sjećam se kad mu mater jednom rekla

- A da odeš na banku po novce... nemamo ni kune.
- Aaaaaaa NE! Ono na banci je za CRNE DANE!!!
- Što su sad BIJELI dani!? – pitala ga mater
- Nije ovo ništa! Može biti još stoput gore!!!

Misliš da je ćaća dira te pare!? – NIKADA! Sve nas je uvjerio da nam je još i dobro kako nam može biti.
Ja sam džeparac zarađiva radeć ljeti u šumariji, radeć u skladištu od „Bjelolasice“ (pozdrav ekipi!!!), radio ka konobar, istovara ugljen, cjepa drva okolo... snalazio se. Da bi otišao u kino, mora si štedit po mjesec dana. Van se izlazilo sa 10 kuna u džepu. Isti je kurac bio, jesil bio prognanik il nisi bio. Svi su u gradu Ogulinu preživljavali i jeli humanitarnu hranu. Unatoč svemu... bilo je puno više smijeha, valjda od te silne muke koja te stiskala. Bilo je sranje... al jebemu mater, više smo se smijali nego danas.


Zašto ja sve ovo napisah?
Da ne bi bilo, da je ovako ka što sam gore napisao, živjela samo moja obitelj... aj se sad sjetite i sami kako ste živjeli tih ratnih godina bez obzira iz kojeg ste grada i od kud dolazite! Sve su to slične priče, pa nekom čak i gore. Danas je 2013-ta. Sve imamo, al očito nemamo ništa. Tih ratnih godina, ljudi su bili bliskiji jedni sa drugima, danas toga nema. Da je ondašnje probleme preseliti u sadašnjost, jebeš mi sve, ako mi svi ne bi napravili kolektivno samoubojstvo. Netko će reći da je danas gore neg onda. MA ŠTO JE GORE!?!?!?! MA ŠTO JE GORE SAD NEGO TIH RATNIH GODINA!?!?! Je, po pitanju ljudskosti, prije je bilo bolje... danas je sveopćenarodna depresija. Imal ko da se bori? Imal ko da misli na sebe? Imal ko da misli na prvog do sebe? – ima, u promilima. Od kukanja i jadikovki, svima skupa nikad neće biti bolje. Danas očito kredit više ubija neg metak il granata tih ratnih godina. 91-e odlaziš iz kuće, ostavljaš doslovce sve da si spasiš živu glavu, jer znaš da jedino sa glavom na ramenima moš nešto napraviti... danas svi brigaju oćel imat za ratu stambenog kredita pa krvare radeć ka stoka da bi zaradili za ratu stambenog kredita, pa se razboljevaju i dobivaju tumore i čireve. Jel nemaš za ratu stambenog kredita? – NEMAŠ? – daj banci stan jebo te stan i banka i sve. To im svima skupa i je cilj, da te sjebu... da te dotjeraju do ROBA, da robuješ, da ne misliš na sebe... obitelj... prijatelje... da od tebe naprave baš to što jesi, zabrinut, vezanih ruku, bez vlastitog stava, da ti satru one vještine i sposobnosti koje su ti usađene rođenjem, jednostavno ROB. Nedajte na sebe, jebemu mater. Ne robujte kreditima... stanovima... čemul već. Daj stan banci, ionako nikad ni nije bio tvoj samo su ti oni usadili da misliš da je tvoj... ionako si prije svega toga bio podstanar (čitaj PROGNANIK), više si se smijao i bio sretan. Ovim načinom kako se ljudi općenito ponašaju... neće biti dobro, to sve skupa jednostavno ne može biti dobro. Jebo državu i političare, najveći dio sreće il nesreće sam sebi tovariš, samo, majku mu jebem, svi samo tovare nesreću. Digni tu jebenu glavu gore... digni je ponosno... nedaj da te jebu... jer njima paše da ti je glava u podu a guzica u zraku. Nije ti životna misija da guzicu okrećeš u zrak pa da te svaki kurac kara!!! Pa što meni vrijedi biti sretan kad je od mojih 5 prijatelja svih 5 u kurcu!?!? S kim djelit sreću!?!? Kome to ide u prilog – NAMA ili NJIMA, ko god to „NJIMA“ bio. Oće li 2013ta biti jebena? – OĆE!!! – Al bude li nam svima guzica u zraku... BIT ĆE I NAM DOSLOVCE JEBENA. Jel imamo mi pravo na bolje sutra? – IMAMO Oćemol se za bolje sutra borit ovako opće depresivni? – e jebem ti krušnu mrvu, da mi je baš vidit do kud ćemo takvi dogurat. Pa da te naprdit na vrh zgrade i da ti neko veli – AJ SKOČI!... oš skočit!? – oš kitu marjanovu jer znaš daš biti mrtav. Pa zašto onda svakodnevno svi „skaču sa zgrada“!?!?!? – Zato što svi plešemo kako drugi svira. Pa majku mu jebem, jel ne možete vi plesat na vlastitu melodiju!?

Ljudi... ja dosta tog israh... možda u zanosu rekoh nešto na krivi način, al valjda ste dokučili bit napisanog. Ne promjenimo li se svi skupa... potonut ćemo... potonut će naša djeca... i njihova... a onda će jednog dana u budućnosti, profesor povijesti izvući malog Ivicu pred ploču i za ocjenu pitati ga...

- IVICA... ODGOVORI NAM ZA OCJENU 5... DO KOJE GODINE JE U HRVATSKOJ SVE OTIŠLO U KURAC?
- PROFESORE... MISLIM DA SU SVE USPJELI SJEBAT TAMO DO 2020te!
- A KO JE IVICE KRIV ZA TO?
- PROFESORE... JA NE SIGURNO... JA SAM ROĐEN 2277-e!
- SJEDI 5!

Komentari 0

moraš se , ako želiš komentirati

Unesi email osobe kojoj želiš preporučiti ovaj blog.




trajni link



Prijavi se za nastavak

Prijavi se pomoću Facebook-a

Facebook prijava

Prijavi se pomoću Email-a

Zapamti me



Zaboravljena lozinka Registriraj se