eeeeeeeee da

24. svibanj 2013 ob 22:06 | 32
Krajem tih 80tih godina prošlog stoljeća, ja sam oko 15 sati i 30 minuta redovito izbjegava svog ćaću. Ćaća je radio u tvornici papira i svaki dan se redovito ka inflacija ukaziva u točno određeno vrijeme, vrijeme kad je sa poslom bio gotov i iša kući… te bi onda sjeo u svog (našeg) crvenog fiću i pravac kući. Tada nije bilo automatsko kliznih garažnih vrata pa sam funkciju „otvarača garažnih vrata“ obavljao ja i to na način, ako bi me ćaća ukibio da se igram u ulici, onda bi samo iz fiće čuo vrisak:

- AJMO, GARAŽA!!!

Uzvik „Ajmo garaža!!!“ je meni bio duboko usađen u mozak jer sam odma znao što mi je činiti. Ćaća bi ka beg sjedio u fići, parkiran ispred garaže, pušeći „Opatiju“ i čekao da ja doletim a onda sam ja otvarao prvo jedva vrata garaže na desno a druga na lijevo te tako ćaći prokrčio put da nesmetano parkira. Ćaća bi parkira fiću i onda ga par put isturirao i ugasio. Nikad nisam sazna zašto ga je turira, al fićo je pod gasom zvučao opako… men se to ka mulcu sviđalo. Onda bi ćaća izaša van a ja zatvorio garažu i spremio ključ samo na mjesto gdje smo ćaća i ja znali. Mrzio sam to otvaranje garaže jer uvijek bi mi prekinuo moje igranje u ulici no zato je fićo imao prepoznatljiv zvuk kojeg nije bilo teško prepoznat jer svi su u to vrijeme vozili 3 vrste auta – stojadina, reno 4 i fiću… te bi ja onda čuvši zvuk fiće, zalego u prvu obližnju živicu i sakriva se od ćaće samo da mu ne otvaram vrata garaže. Ćaća nikad nije zna da ja ležim samo metar od mjesta kojim prolazi dok sam ja ležeći izgovarao:

- Sam je otvaraj, jebala te garaža!

Tako je bilo svaki dan. Ćaća je radio 8 sati svaki dan i to od 7-15 sati. Kako bi se on iskrca iz fiće, tako je odma bio serviran ručak na stolu a svako od nas je sjedio točno na svom mjestu… ja redovito blizu kuhinjske pipe (špine) kako bi moga skočiti na ćaćino:

- Dodajdemi čašu ledene vode!

Osim što sam imao funkciju „daljinskog upravljača“ prebacivajući navečer ćaći tv programe… ima sam i ovu „otvarač garažnih vrata“… pa i ovu „dodavač ledene vode“. Ne znam kakvih sve funkcija nisam ima, al jebeš to. Kad bi ručak završio, a još ne bi bilo ni 16 sati… ćaća je ima svo slobodno vrijeme ovog svijeta u koje sam bio uključen uvijek i ja, pomažuć mu oko milion i 200 raznih poslova koje bi ćaća izmišljao. Od sveg, ali od sveg, najviše sam mrzio cjepanje i slaganje drva… jer sam imao funkcije poput „dodavača onog komada drva što padne na pod kad on ošine sjekirom“… „dodavač sjekire“… „šetač u trgovinu po pivu“… „šetač po cigare“… „dodavač drva raznih oblika“… ćaćino je bilo samo da digne sjekiru, sve ostalo bi odradila gravitacija i ja skupa sa njom. E da, što se tiče plaće, ćaći je plaća bila redovita al ono baš baš, osim jednog jedinog puta a to je bilo onda kad je počeo rat.

Od tog vremena pa do sad prođe ravno 23 godine. Puno toga se promjenilo a između hrpe negativnih govana od promjena, upalo je i radno vrijeme. Morate znati da gradski semafor ima mjesečno oko 720 sati no u današnje vrijeme radnik opasno konkurira semaforu baš po tom pitanju. Sjećam se, jednom prilikom sjednem ja u taxi da me polupijanog prebaci do grada. Kako sam sam sjedio u taxiju tako započnem priču sa taksistom…

- Oće li majstore?
- Ide… gura se.
- Kolko mašina ima kilometara?
- Evo sad će 200 iljada a nema ni godinu dana
- 200 iljada? Majket Božje, pa to se ne gasi?
- Kakvo gašenje, čim se ugasi odma gazda pizdi da se ne zarađuje
- Pa kolko mjesečno opališ sati?
- Oko 320
- 320!?!?
- Da
- Ja sam mislio da sam ja sa 260 sati na baušteli nešto… a ti 320. Jel bar plaća čemu?
- Šestarda!
- 6 iljada za 320 sati!?!?!?
- A-a… moram imat sati ako mislim imat dobru plaću! A što je kod tebe drugačije?
- Nije
- Pa što se onda čudiš?
- Imaš pravo

Lijepo su nas ti neoliberalno hrvatsko kapitalistički šupci naučili, kako njega, tako i mene a Bogami draga (što bi rekla Seke Odak iz „Ruže vjetrova“) i vas dragi moji čitatelji jer razlike između njega, mene i vas i nema. Svi mi deremo debelo preko 250 sati, što bi taksista reka – „Ako mislimo imat dobru plaću“ a sve zapravo krene od usranog razgovora za posao prilikom zaposlenja na kojem te traže da znaš najmanje 12 borilačkih vještina, imaš sposobnosti pomicanja predmeta pogledom, znaš 10 stranih jezika od kojih su 4 obavezno u kategoriji „IZUMRLI“ a samo radno vrijeme i plaću ne spominju a ako ih pitaš kolika je plaća i koliko je radno vrijeme odmah si problem i kao takav nema zaposlenja. Ako nema zaposlenja, nema vraćanja kredita. Ako nema vraćanja kredita eto deložacije. Nema majko… sistem je razrađen do te mjere da si u startu komad mesa a ne radnik kojeg će netko cijeniti.



Mi se čudimo što se brakovi raspadaju i što djeca sama sebe odgajaju? Čemu se tome čuditi kad ti je radno vrijeme takvo da se dižeš u 5i30 u jutro da bi u 7 počeo sa radom i opalio do 6 navečer jer eto, na razgovoru su ti rekli da se radi minimum 10 a po potrebi i više… al zapravo radiš 12 a po potrebi 10, majkuimjebem sve obratno. Ako si recepcioner/ka, onda će ti u 5 popodne reći da ostaneš bar još 4 sata jer da dolazi grupa turista sandalaša (Švaba) te da ih moraš dočekati bez obzira što si taj dan dočekao 42 grupe koje brojčano odgovaraju divizijama trećeg Rajha. Ako si u trgovačkom centru, onda ćeš ostat do 10 navečer jer je došao šleper svinjskih polovica koje treba iskrcat a za nagradu neš dobit pare neg će te proglasiti djelatnikom mjeseca. Ako si bauštelac onda će ti reći da radiš do 10 navečer jer su rokovi stisli a kad im kažeš da se u 10 navečer ništa ne vidi oni ti kažu da se ništa ne brineš jer da će ti dopeljat reflektore (malo sam puta radio pod reflektorima da vam jebem milu majku neoliberalnu!!!). Tako se kolo vrti i melje naše živote. Sve smo tanjih živaca, supružnici se ne viđaju cijeli dan pa čak ne i vikendima a djeca odgajaju sama sebe. Kad je prije dijete bilo u vrtiću do 5 sati popodne i duže!? Kad!? Jebeš mi sve ako nema situacija gdje roditelji odu na posao pa kad dođu kući u kuhinji im sjedi punoljetno djete! Ostavili ga sa 6 mjeseci sa umjetnom sisom u ustima, vratili se a ono punoljetno… prva godina fakulteta. O raspadnju brakova ne treba ni pričati – on radi od 6 u jutro do 8 navečer a ona od podne do 6 u jutro. Zadnji put su se vidjeli na vjenčanju. Godine prođu da se ne vide. Serem? Ako serem, zašto je onda pola mojih bauštelaca razvedeno i sa propalim vezama. Kad se jedan moj kolega zaposlio, prvo što sam mu rekao:

- Imaš curu?
- Imam
- E uskoro je neš imat!
Nakon godinu dana me zvao i veli
- Sunce te jebalo, imo si pravo!

Zakon lijepo veli da mjesečno nemoš imat više od toliko i toliko prekovremenih, a to je mislim 15… 16… sati… a u baušteli samo u jednom mjesecu natučeš po 60-70 pa onda vodiš jednu šihtaricu za inspektorat a drugu, stvarnu, za sebe da bi znao obračunat radne sate. Dakle lažeš i petljaš, a za koga? – za onog koji na kraju mjeseca broji milijunsku dobit a tebi daje krušne mrve ka golubu tek toliko da mu slijedeći dan dođeš živ na posao. Više nam i otkaze ne daju poimence nego:

- Broj 286 neka dođe po svoju radnu knjižicu!
… a kad dođeš tamo onda se pojave dvojica 286aša jer se neko u kadrovskoj zajebo pa je prilikom zaposlenja dvojici njih istetovirao na podlakticu isti broj – 286.
- Alo gazda, ovdje su mi dvojica sa brojem 286?
- Da i?
- Pa kome da damo otkaz?
- Daj obojici!
- Zašto obojici?
- Da budemo sigurni da smo se riješili pravog!

Onaj dan kad misli oslobodimo nametnutih nam stvari i to pod svaku cijenu, al baš svaku, to će biti dan kad će stvari za nas radnike krenuti na bolje... do tada, do tada redovito očistimo svoj broj sa podlaktice da ga ovi u kadrovskoj bolje vide.

Komentari 0

moraš se , ako želiš komentirati

Unesi email osobe kojoj želiš preporučiti ovaj blog.




trajni link



Prijavi se za nastavak

Prijavi se pomoću Facebook-a

Facebook prijava

Prijavi se pomoću Email-a

Zapamti me



Zaboravljena lozinka Registriraj se