Stranica Mojnet.com 1.6.2017 prestaje sa radom. Svi korisnički računi i sadržaji će biti izbrisani. Hvala na razumijevanju!

eeeeeeeeee da

05. veljača 2013 ob 03:18 | 16
slika 1491760

Oči mi se sklapaju. Toliko su umorne da me peku.
Toliko su umorne da su plave, posve plave.
Čudne su stvari, te oči. Nekad su zelene. Nekad sive. Nekad čelične. A nekad, eto, onakve kakve su rođene, onakve kakve su sad, kad nisu spavale tri dana, onakve kakve su kad plačem, onakve kakve su kad se tek probudim ujutro - plave.
Oči mi se sklapaju i vjetar mi urla pod prozorom, ali volim kad urla. Volim kad urla i kad mi lupa po prozoru.
"Probudi se, vrijeme je", govori mi.
"O čem pričaš?", pitam ga. "Nisam spavala."
A on se smije, budala.
Smije se i govori mi "probudi se".

Nekad sam to znala raditi, kad je san bio bezvrijedna roba. Imala sam ga kad sam ga trebala. Imala sam i koliko sam trebala.
Zapravo, vrijeme je bilo bezvrijedna roba. Naučila sam vrijednost u međuvremenu, ali tad je bilo, eto - bezvrijedno. Vremena imaš koliko ti treba.
Pa sam nekad, u tom dobu, znala namjerno bdijeti da bih pisala.
Tako, da ruke same nalaze riječi. Da moj prebrz mozak ne uspije postaviti barikade. Skrenuti ih. Zaustaviti. I govorila bih mu, spavaj ti samo. Ništa ne radim. Vidi, gle, ništa. Kuckam prstima po tipkovnici. Bezveze. Vježbam pokrete. I mišiće.
Pa bi me ostavio, a ja bih pisala dok mi slova ne bi kliznula s ekrana, razlila se po tipkovnici i zraku oko mene, dok se boje ne bi razmrljale u tisuću novih nijansi.
Dok me oči ne bi počele peći.
Kao sad.

Nekoć je san bio bezvrijedna roba.
Nekoć.
Danas znam kako izgleda trbuh noći. Predivan je.
Kao i ovaj vjetar koji mi pjeva vani.
slika 1491759

Komentari 0

moraš se , ako želiš komentirati

Unesi email osobe kojoj želiš preporučiti ovaj blog.




trajni link



Prijavi se za nastavak

Prijavi se pomoću Facebook-a

Facebook prijava

Prijavi se pomoću Email-a

Zapamti me



Zaboravljena lozinka Registriraj se