Stranica Mojnet.com 1.6.2017 prestaje sa radom. Svi korisnički računi i sadržaji će biti izbrisani. Hvala na razumijevanju!

eeeeeeeeee da

11. lipanj 2013 ob 17:43 | 42
Sjedili smo u polukrugu u nekoj podrumskoj prostoriji niskog stropa s neonskim svjetiljkama, dokono razgovarali o nevažnim stvarima, a onda sam u jednom trenutku odlučio ustati i glasno izgovoriti te dugo očekivane riječi - "Priznajem, ja sam blogoholičar".

Nekoliko sekundi trajala je neugodna tišina, a meni se učinila dugom kao vječnost i u svakom sam trenutku očekivao buran pljesak odobravanja, ali na moje iznenađenje, nitko se od desetak prisutnih nije niti osvrnuo, a kamo li reagirao na to što sam rekao, jedino se neka debeljuškasta bakica u kutu smijuckala sebi u brk, ali ona je i tako imala običaj smijati se bez posebnog razloga.
Ostao sam na nogama još neko vrijeme, posramljen i razgolićen pred tim nepoznatim ljudima i sve me više obuzimao osjećaj ljutnje na samog sebe. Zašto sam im uopće priznao tako važnu stvar, a njih nimalo nije briga? Mislio sam da te terapeutske grupe funkcioniraju na sasvim drugi način, onako kao u američkim filmovima, razgovarate o problemima, istresete dušu svoju kroz sito i rešeto, ali ništa nije uzalud jer te svi zdušno podržavaju.
A ovdje - ništa!?

U nekom trenutku, voditeljica mi je rekla neka sjednem, a onda je duboko uzdahnula, odložila bilježnicu na stolić, olovku prebacila u desnu ruku i zamahala njome pomalo prijeteći.
Znamo mi tebe - bila je direktna - i mislimo da uopće nije fer to što radiš!
Ali - jedva sam izustio...
Samo glumiš tu pred nama - nastavila je voditeljica - a zapravo sebe uopće ne smatraš blogoholičarem, uostalom dobro znaš da se nikada i nisi ozbiljno pokušao ostaviti tog poroka. Dolaziš ovdje s nama na grupu samo kako bi imao teme za nove priče na tom tvome - kako se uopće zove taj tvoj blog - Sinji galeb, kako li ono?
Brod u boci - odgovorih kratko
Ah da, znala sam da je nešto alkosko u pitanju...



Do kraja sata nisam više progovorio ni riječi. Razočaran i uvrijeđen, obistinile su se moje slutnje da neću biti shvaćen i prihvaćen. Štoviše, svi ti ovisnici oko mene, za koje sam još prije par minuta smatrao da ipak nose nešto ljudsko u sebi, sad su mi se činili potpunim strancima. Pogledaj ih molim te kako su odvratni, ružni, vid' onoga kopa nos!
Dosadni su brate ko proliv, samo pričaju o svojim problemima kao da su upravo oni najvažniji na svijetu. Crknite luzeri! Niste ni zaslužili ništa bolje od podrumske prostorije s neonskim svjetiljkama, tamo negdje na Firulama...

Jedva sam dočekao kraj te mučne seanse, voditeljica je zacvrkutala kako se vidimo slijedećeg četvrtka u isto vrijeme, a ja sam skidajući kaput s vješalice osjetio na potiljku dah one debeljuškaste gospođe koja se smijuckala u kutu. Okrenuo sam se i susreo s njezinim zavjereničkim pogledom.
Pozvala me sa strane i šapnula mi na uho - ja sam Crna Petra!

Isuse, ostao sam preneražen, ona je Crna Petra, megapopularna blogerica čiji se postovi čitaju bez daha i gutaju kao kiki bomboni!? Crna Petra, ultrazgodna odvjetnica u ranim tridesetima, bez dlake na jeziku, a bogme i na nekom drugom mjestu, iznosila je na blogu svoja iskustva seksualne predatorice. Njezine intimne, ali i javne veze sa sucima, policajcima, političarima, opisivala je do u tančine takvom strašću i uvjerljivošću da je svaki njezin čitatelj, a bilo ih je o-ho-ho, mogao steći dojam kako se doista radi o stvarnom liku. I sam sam vrlo često šetajući gradom zagledao u zgodne djevojke duge crne kose razmišljajući - hm - možda bi ovo mogla biti Crna Petra!?

I sad - što vidim ispred sebe? Ščućurenu bakicu koja se se jedva održava na nogama bez pomoći štapa! Pa zar je moguće da pod ovom natapiranom fizurom bujaju tako prljave misli?
Ipak, bez obzira na sve, sretan što je barem netko reagirao na moje tlapnje o blogoholizmu, pozvao sam je na piće u kafić preko puta, u jedan od onih opskurnih lokala u kojima se okupljaju kvartovske dangube, kladivaši i simpatizeri Hrvatske čiste stranke prava...
O čemu smo sve razgovarali, kamo smo kasnije otišli i kako je završila noć sa Crnom Petrom, ostavit ću za neku drugu priliku, ovo sve je ionako izmišljena priča...



Ljudi moji, sedam godina pišem ovaj blog. Trećeg lipnja dvije i šeste napisao sam prvi post. Trećeg lipnja dvije i trinaeste pišem tisuću sto i prvi. Sedam godina. Nema šta, stasao sam za osnovnu školu. Opet ću krenut od početka.
Ivo voli Anu. Ana jede bananu. Ognjen vozi tramvaj. Dva plus tri jednako je tri plus dva.
Osnove su bitne. Nadgradnja dolazi sama. Ili kad se ima para...

Često me pitaju - jesi li ikada razmišljao o prestanku pisanja, ono, je li ti ikada došlo da sve pošalješ kvragu?

Jesam li ikada razmišljao? Je li mi ikada došlo da sve pošaljem... Ma neeeee!
Čoeče mili, kako mi nije došlo, sedam godina puta trista šezdeset i pet, najmanje jednom svakog dana, izračunajte sami koliko je to stajanja i odustajanja. Koliko neuspješnih pokušaja blogokirija?
Zapravo, znam o čemu se radi - ja sam najobičnija kukavica. Da imam muda kao što nemam, onda bi već davno bio "čist". Ovako se mučim i iscrpljujem, tu nešto pandrljam, posrćem iz dana u dan, nikakve mi komune ni terapijske zajednice ne mogu pomoći.

Uvijek se dogodi ista stvar - ček, ček, još nisam pisao o ovome. Ili o onome. M'da, o onome čak i jesam tamo prije dvije- tri godine, ali nije bilo dobro, sad ću pokušati bolje.
A to "bolje", nikako da dođe. Nikad nisam zadovoljan. A jebemu, stalno osjećam da mogu bolje. I zato moram pisati još i opet i ponovo... Nikad neću naučiti pisati kako valja. To je definitivno.
Zapravo, ovaj blog je nastao kao pokušaj da negdje zabilježim riječ- dvije o izletima uzduž užeg zavičaja. Ne bi čovjek rekao, ali u trokutu Čvrljevo-Gaćeleze-Polebrnjak, čak i malko izvan njega, dade se naći mnogo zanimljivih stvari. Nešto kasnije sam širio granice tih trokuta, razdvajao katete, forsirao hipotenuze, ucrtavao krugove i elipse, tako da su s vremenom moji hodogrami postali nalik krojačkim nacrtima kakvi su nekada izlazili u "Praktičnoj ženi".

Naposljetku sam, gotovo nesvjesno ušao u projekt "Dalmacija u malom prstu".

Komentari 0

moraš se , ako želiš komentirati

Unesi email osobe kojoj želiš preporučiti ovaj blog.




trajni link



Prijavi se za nastavak

Prijavi se pomoću Facebook-a

Facebook prijava

Prijavi se pomoću Email-a

Zapamti me



Zaboravljena lozinka Registriraj se