Stranica Mojnet.com 1.6.2017 prestaje sa radom. Svi korisnički računi i sadržaji će biti izbrisani. Hvala na razumijevanju!

eeeeeeeeee da

23. siječanj 2014 ob 22:17 | 41
slika 1689624

Što se dogodi kada umremo

Bio si na putu kući kad si umro.
To se desilo u automobilskoj nesreći. Nikakva posebna nesreća, ali ipak smrtonosna. Iza sebe si ostavio suprugu i dvoje djece. To je bila bezbolna smrt. Hitna pomoć je dala sve od sebe da te spasi, ali bez uspjeha. Tvoje tijelo je bilo tako skršeno da je bolje što si umro, vjeruj mi.
I tada si me upoznao.
“Što … što se dogodilo? “Pitao si me.” Gdje sam ja?”
“Ti si umro,” rekao sam, činjenično odsutno. Nema smisla uljepšavati riječi.
“Bio je kamion… koji je proklizavao…”
“Jeste.” rekao sam.“
“I. .. ja sam umro?”
“Jesi. Ali nemoj se osjećati loše zbog toga. Svi umiru.” rekao sam.
Osvrnuo si se. Oko tebe nije bilo ničega. Samo ti i ja. “Kakvo je ovo mjesto?” pitao si me. “Je li to život poslije smrti?”
“Više ili manje”, rekao sam.
“Jesi li ti Bog?” pitao si me.
“Jesam.” Odgovorio sam. “Ja sam Bog.”
“Moja djeca … Moja žena,” rekao si.
“Što je s njima?”
“Hoće li biti u redu?”
“To je ono što volim vidjeti,” rekao sam. “Samo što si umro, a glavna briga ti je tvoja porodica. To je lijepo.”
Pogledao si me fascinirano. U tvojim očima nisam ti izgledao kao Bog. Izgledao sam kao neki obični čovjek. Neki nejasni autoritet. Više nekako kao gimnazijski profesor od Svemogućeg.
“Ne brini”, rekao sam. “Oni će biti u redu. Tvoja djeca će te se sjećati kao savršenog roditelja u svakom pogledu. Nisu imali vremena da osjete prezir prema tebi. Tvoja supruga će zaplakati, ali će potajno osjetiti olakšanje. Budimo iskreni, tvoj brak se raspadao. Ako ti je za utjehu, ona će osjećati veliku krivicu zbog tog osjećaja olakšanja.”
“O”, rekao si. “Pa što će se sada dogoditi ? Moram otići u raj ili pakao ili tako nešto?”
“Nijedno”, rekao sam. “Vrati ćeš se, roditi ponovno. “Prošetaj sa mnom.”
Pratio si me u stopu dok smo šetali u prazninu. “Gdje idemo?”
“Nigdje posebno,” rekao sam. “Samo je lijepo hodati dok razgovaramo.”
“U čemu je onda poanta?” Pitao si me. “Kad se ponovo rodim biću samo prazna ploča, zar ne? Beba. Znači, sva moja iskustva i sve što sam učinio u ovom životu neće biti važno?”
“Ne baš!” Rekao sam. “Ti u sebi imaš sve znanje i iskustva svih svojih prošlih života. Ti ih se samo ne sjećaš u ovom trenutku.”
Zaustavio sam se i uhvatio te za ramena. “Tvoja duša je veličanstvenija, ljepša i veća nego što uopće možeš zamisliti. Ljudski um može sadržavati samo jedan maleni dio onoga što jesi. To je kao da staviš prst u čašu vode da vidiš da li je vruća ili hladna. Stavi mali dio sebe u tu posudu, i čim ga izvadiš van, stekao si sva iskustva koja je imao.”
“Bio si čovjek posljednje 34 godine, pa se još uvijek nisi ispružio i osjetio ostatak svoje ogromne svijesti. Ako bismo duže ostali na ovom mjestu počeo bi se prisjećati svega. Ali, nema smisla to raditi između svakog života.”
“Koliko puta sam se onda reinkarnirao?”
“O, mnogo. Jako mnogo. i u mnogo različitih života.” rekao sam. “Ovaj put ćeš biti kineska seljanka iz 540 godine nove ere. ”
“Čekaj malo?” zamucao si. “Vraćaš me natrag kroz vrijeme?”
“Pa, tehnički gledano da. Vrijeme, kakvo vi poznajete postoji samo u vašem svemiru. Stvari su drugačije tamo odakle ja dolazim.”
“Odakle si ti?” izgledao si zamišljeno.
“Oh, da!” objasnio sam ti, “Dolazim odnekud. Iz nekog drugog mjesta. I tamo postoje drugi poput mene. Znam da želiš saznati kako je tamo, ali iskreno nisi u stanju da to razumiješ.”
“Oh.” Rekao si, malo razočarano. “Ali čekaj, ako me reinkarniraš na druga mjesta kroz vrijeme, da li bih u nekom trenutku mogao komunicirao sam sa sobom?”
“Naravno. To se stalno događa. A kako su dva života svjesna samo pojedinačnog postojanja, nisi ni svjestan čak da se to događa.”
“U čemu je onda svrha svega toga?”
“Ozbiljno?” Pitao sam. “Ozbiljno? Pitaš me za smisao života? Nije li to malo stereotipno?”
“Pa, to je razumno pitanje.” Bio si uporan.
Pogledao sam te u oči. “Smisao života, razlog zbog kojeg sam napravio ovaj cijeli svemir, je da ti sazriješ.”
“Misliš čovječanstvo? Želiš da sazrijemo?”
“Ne. Samo ti. Napravio sam cijeli ovaj svemir za tebe. Sa svakim novim životom ti rasteš i sazrijevaš i postaješ veći i veličanstveniji um.”
“Samo ja? Šta je sa svima ostalima?”
“Ne postoji niko drugi”, rekao sam. “U ovom svemiru , postojiš samo ti i ja.”
Gledao si me tupo. “Ali svi ljudi na Zemlji …”
“Svi su ti. Različite inkarnacije tebe.”
“Čekaj. Ja sam svi!?”
“Sad shvaćaš.” Rekao sam, lupivši te po leđima da ti čestitam.
“Ja sam svaki čovjek koji je ikada živio?”
“Ili koji će ikada živjeti, da.”
“Ja sam svi?”
“Ti si svi.” Dodao sam.
“Ja sam i Hitler?” Rekao si, zaprepašteno.
“I ti si milioni ubijenih.”
“Ja sam Isus?”
“I svi koji su ga slijedili.”
Zašutio si.
“Svaki put kad nekoga učiniš žrtvom,” rekao sam, “sam sebe činiš žrtvom. Svako djelo ljubaznosti koje si uradio, uradio si sebi. Svaki sretan i tužan trenutak koji je doživio bilo koji čovjek jeste ili će biti doživljen kroz tebe.”
“Zašto?” Pitao si me. “Čemu sve ovo?”
“Zato što ćeš jednog dana postati poput mene. Jer je to ono što vi jeste. Ti si jedan od pripadnika moje vrste. Ti si moje dijete.”
“Opa”. Rekao si u nevjerici . “Hoćeš da kažeš da sam bog?”
“Ne. Ne još. Ti si fetus koji još uvijek raste. Nakon što proživiš svaki ljudski život kroz sve vrijeme, dovoljno ćeš narasli da se rodiš.”
“Znači, cijeli svemir,” rekao si. “To je samo … ”
“Nekakva vrsta jajeta.” Odgovorio sam. “Sada je vrijeme da kreneš u svoj sljedeći život.”
I ja sam te poslao na put.

Komentari 0

moraš se , ako želiš komentirati

Unesi email osobe kojoj želiš preporučiti ovaj blog.




trajni link



Prijavi se za nastavak

Prijavi se pomoću Facebook-a

Facebook prijava

Prijavi se pomoću Email-a

Zapamti me



Zaboravljena lozinka Registriraj se