Stranica Mojnet.com 1.6.2017 prestaje sa radom. Svi korisnički računi i sadržaji će biti izbrisani. Hvala na razumijevanju!

eeeeeeeeeee da

04. veljača 2013 ob 23:50 | 20
Na jednoj internet stranici naišao sam na pitanje „ Što bi napravili da na jedan dan možete biti nevidljivi?“, i prvo što mi je palo na pamet bilo je opljačkati banku.
Da, većini ljudi to padne na pamet, uzrokovano vjerojatno ovom kritičnom financijskom situacijom. No kad sam malo ozbiljnije promotrio pitanje nevidljivosti došao sam do tužnog zaključka.
Nisam pronašao puno koristi od toga da je netko nevidljiv.

To nije osobina s kojom možeš puno profitirati (ako ne pljačkaš banku naravno ili ako si plaćeni ubojica), ona ti omogućuje da se sakriješ od očiju svijeta. Doduše možeš biti heroj na taj jedan dan i spašavati ljude od napada, silovanja čak i ubojstva ali za to je potrebna osim nevidljivosti, i hrabrost. Isto tako možeš ulaziti na stadione, koncerte i razna događanja bez da platiš kartu, no to su samo sitne radosti, ništa konkretno. Po mom mišljenju nevidljivost je dobra jedino u ratu, ako si špijun. Sve drugo nema smisla.

Jednom su me pitali koju bi sposobnost htio imati da sam superjunak. Moj je odgovor bio telekineza – upravljanje predmetima snagom misli. Smatram da je to najbolja sposobnost od svih (dobro, besmrtnost također nije loša).

Danas je puno ljudi nevidljivo drugima iako nemaju tu sposobnost. Oni nisu superjunaci, već obični ljudi ( obični u smislu da nemaju super sposobnosti) poput nas, koji prolaze kroz život potpuno nevidljivi. Možda je baš jedan takav danas prošao pored vas i niste ga ni primijetili. No uglavnom se ti ljudi nalaze na ulicama grada. Sjede na kartonima i prose za malo dostojanstva i suosjećanja.

Ja ih svaki put vidim bilo da pješačim ili se vozim u tramvaju. Vidim na njihovim licima isti pogled, istu bol i ako nam se pogledi sretnu podarim im smiješak i poneku kunu (ako imam). Tako im dam do znanja da sam ih uočio, da postoje.

Nema tome davno i ja sam bio jedno vrijeme poput njih. Iako nisam prosio za dostojanstvo i suosjećanje ipak sam bio nevidljiv ljudima koji su prolazili pored mene. Grozan osjećaj.

Možda baš zbog tog straha od samoće, od izoliranosti, odbijam živjeti po pravilima društva, te time iskačem u prvi plan.
Puno puta znam reći da mi nije bitno što ljudi pričaju o meni – bitno je da pričaju, i to najbolje pokazuje koliko mi je važno biti primijećen.

Svi želimo ostaviti nekakav trag u svijetu, nešto što će ljudima govoriti o nama i onda kad nas više ne bude, a to ne možemo učiniti ako smo nevidljivi. Mislim da je zbog toga pitanje i bilo postavljeno u smislu da se radi o jednom danu.Što vrijede sva tvoja postignuća, sve tvoje vrijednosti ako nitko to ne primjećuje, nitko ne zna da postojiš.

Biti nevidljiv na jedan dan nije mi ni približno zabavno kao recimo letjeti ili čitati misli, možda stoga što za nevidljivost ne moraš imati sposobnost i biti poseban. Dovoljno je da ljudi skrenu pogled.

Komentari 0

moraš se , ako želiš komentirati

Unesi email osobe kojoj želiš preporučiti ovaj blog.




trajni link



Prijavi se za nastavak

Prijavi se pomoću Facebook-a

Facebook prijava

Prijavi se pomoću Email-a

Zapamti me



Zaboravljena lozinka Registriraj se