Stranica Mojnet.com 1.6.2017 prestaje sa radom. Svi korisnički računi i sadržaji će biti izbrisani. Hvala na razumijevanju!

eeeeeeeeeee da

28. lipanj 2013 ob 02:20 | 44
Vražji su turisti tek počeli dolaziti i već su mi dosadili. Zašto ne stoje kod kuće ispred svojih klima uređaja i ne uživaju ? Ili neka odu u Grčku, Španjolsku, Šri Lanku. Samo neka ne dolaze kod nas.

Ove naše ženturače počnu lupati i kokodakati prije nego svane. Nema pomoći osim iza ponoći odvrnuti malo rokije. Ustao sam iz kreveta zadovoljan što sam smislio odmazdu. Majka je već popila kavu. Krene prema sudoperu. Mahnem rukom i govorim da imam sastanak u Vali. Ne mogu slušati njezine detaljne opise i upozorenja.

- Kakav sastanak ? – pita.
- Pričat ću ti poslije – uzmem cigarete sa stola i kliznem preko vrata.
Sunce izlazi. Šetam uz more. Dva galeba sjede na valovima i ljuljuškaju se, a moje uši zaljuljuška Lenkin bariton.
- Čekaj , Tino – trči iza mene – imam te nešto pitat.
- Ne pitaj me ništa prije nego popijem kavu – stavim ruke u džepove i ubrzam korak.

Kucka potpeticama za mnom. Uhvati me za nadlakticu i približi brkato lice mome. Govori kako joj komisija nije dala kategorizaciju ; mora mijenjati neke instalacije ; nemam pojma koje ; slušam je s pola uha ; nema toliko novca, a čula je da ja imam dosta ; uključujem oba uha ; pa ako bi joj mogao posuditi ; ona će sve pošteno vratiti.

Jebena lajava Tea ! Ta je ženska prokleta. Nije problem posuditi, ali , ako dam Lenki, izredat će se cijelo Misto ; pravit će mi piknike u dvorištu, gnjaviti Majku, a ona mene. Uostalom, zašto se zamaram glupostima. Nije mi uopće stalo što će Lenka misliti o meni. Imala je moga oca. To bi joj trebalo biti dovoljno.

Stiže brod, stižu turisti, a evo i Margarite s groblja. Polako se vuče što nije njen običaj, pa zastane i uhvati se rukom za kržljavo stabalce koje bi trebalo biti živica oko štekata.

- Ajme meni, Tino moj, nije mi dobro – isprekidano govori.
Ustajem i dovedem je do sjedalice. Nada je sve snimila, pa nosi čašu vode.
- Evo vam vode i cukra, šjora Margarita. Popijte, bit će vam bolje.
- Ne ćutim se dobro od sinoć.
- Pa kojega ste vraga išli na groblje ? Jesmo li vam rekle da mirujete ? Tko će oko vas ako zalegnete ? – ispaljuje Nada.

Gledam tu vražju staru Margaritu koja nikome nije dobra učinila, nitko je ne voli, a opet svi u Mistu, na neki svoj divlji način, brinu o njoj . Kako život brzo zaboravlja. Tko zna sjeti li se ponekad Ignacija i Jurice ? Osjeća li krivnju zbog njihove smrti ?

Na zidu između banke i trgovine stoji ploča u spomen palim borcima. Da. Nismo rušili svoje spomenike u vrijeme kad ih se micalo zbog mržnje prema staroj Jugoslaviji iz koje još praktički nismo bili ni izašli, ali kod nekih je mozgova rušenje uvijek bolje i brže od građenja. I kod nas bi bilo tako da smo imali što rušiti. Škola se zvala po Mistu koje nije dalo ni jednu slavnu ličnost, a od partizana smo imali samo ovu dvojicu čija su imena na ploči.
Sad, čudno je meni, koji sam rođen poslije njihove smrti, govoriti jesu li bili partizani ili samo dva mlada zanesenjaka koji su željeli drukčiji svijet ili su nastradali na pravdi Boga. Misto je uvijek bilo i bit će prilagodljivo. Ljudi su, uglavnom, ono što trebaju biti. Zaspeš kao ustaša, probudiš se kao partizan i, poslije nekoliko desetljeća uživanja penzije i svih blagodati one države, jebeš mater komunjarama. Ljudi su takvi; razmišljaju želucem i ne može ih se mijenjati.

Rado bi srušili kamenog komunjarskog neprijatelja da na njemu nisu isklesana imena Ignacija Grgana i Jurice Perdića, rođaka i po jednoj i po drugoj lozi u Mistu. Bilo je dogovaranja što će i kako će da se ne zamjere novoj vlasti, ali kako vlasti nije padalo na pamet doći u Misto koje ni Googlu nije zanimljivo, ploča je pala u zaborav.

Priča vezana uz Ignacija i Juricu se sve rjeđe pričala. Dok sam bio dijete, redovito se prepričavala uz kavu. Nikad mi nije bilo jasno kako netko može desetke puta govoriti o istome, ali, eto, izgleda da je to običaj u našem mjestu.
Ignacio i Jurica su bili prijatelji, a, tada šesnaestogodišnja, Margarita je bila zaljubljena u Juricu. Je li odbio njenu ljubav, je li je prevario, što je bilo između njih dvoje, ne zna nitko. Znaju samo da je po Mistu počela govoriti protiv njega.

Došli su po njih noću i više ih Misto nije vidilo žive. Nije se znalo ni kako su umrli ni tko ih je prijavio . Tek se šapatom spominjalo Margaritino ime.

Poslije rata su im podigli spomen ploču. Djeca iz škole su dolazila s cvijećem na godišnjicu smrti. Poneki mještanin bi se prekstio dok bi prolazio pored ploče. Margarita se udala. Život se nastavio.

Komentari 0

moraš se , ako želiš komentirati

Unesi email osobe kojoj želiš preporučiti ovaj blog.




trajni link



Prijavi se za nastavak

Prijavi se pomoću Facebook-a

Facebook prijava

Prijavi se pomoću Email-a

Zapamti me



Zaboravljena lozinka Registriraj se