Stranica Mojnet.com 1.6.2017 prestaje sa radom. Svi korisnički računi i sadržaji će biti izbrisani. Hvala na razumijevanju!

eeeeeeeeeee da

20. listopad 2013 ob 23:21 | 35
slika 1734424

Senzacionalno: Hrvat dobio posao bez veze!

Stao sam svježe propran, samo u ručniku, pred ogledalo i pogledao tog seksualno isklesanog pohotnog pastuha, koji je nato podigao obrvu, kao da kaže: 'Macane, ti si savršen.'
Dobro, iz ogledala je gledalo sve samo ne isklesano kljuse koje se sveudilj smješkalo i reklo: 'Are you talking to me?!'

Naglim sam pokretom skinuo ručnik, ali tamo nije ipak bilo očekivanih 22 centimetra. Što se može, dva čuda bi bila previše za jedan dan. Naime, toga sam jutra ipak saznao da sam – dobio posao!
Izašao sam vani na ulicu, u centar rodne mi Metropole, i gledao u hordu sposobnih nezaposlenih nesretnika koji su imali peh roditi se u ovo vrijeme u ovoj državi. U zemlji u kojoj se trenutno sudi bivšem premijeru koji se brani da je zaradio na dilanju pornografije i kao vjeroučitelj, i kojeg će najvjerojatnije osloboditi.

Ulice pune ljudi, parkovi puni očeva koji tipkaju po mobitelima dok im juniori skaču po toboganima, birtije krcate, svi puše i pijuckaju žesticu, pokušavaju najbezbolnije pobjeći od proklete realnosti, otkaza koji su dobili jer nekom nisu sjeli, direktor je mrknuo lovu ili im je jednostavno netko rekao da su suvišni. I svima bi nam bilo lakše da ne znamo da deset posto ljudi i dalje savršeno dobro živi od nerada, nepotizma, korupcije, reketarenja i mafije. Ali kukaju kao i svi ostali, mudro se mimikrizirajući u masi.

Kao i svaki put kad sam dekintiran, a imam neku životnu prijelomnicu, kupujem pivo s kaucijom i deset deka tirolske ubačenih u četvrt kruha. Sjedam na klupu u parkiću ispred dućana i slasno grizem onaj dio od sredine. Prstom defloriram bocu, nagnem, podrigucnem i pogledam u zagrebačku sivkasto šarenu jesen, pokušavajući se sjetiti svih 23 razgovora za posao koje sam imao od 1. 1. 2013., otkad su me brutalno prevarili i opljačkali na zadnjem radnom mjestu. Svi, baš svi, i usmeno i pismeno, za vrijeme seksa, svi su znali da sam na ulici, kreditno očišćen, ali s rastavljenim klincem i brdom režija koje mi zli gradonačelnik svakodnevno nemilice povisuje…
Profesor sam geografije, imam stručni ispit, ali posla u školama nema. Barem ne za one koji se jave na objavljene natječaje, tako da su danas geografi mahom voditelji na televizijama, copywriteri, novinari i što god, dok nam djecu odgajaju uglavnom rodijaci i njihovi prijatelji. U školama sam diljem Hrvatske, od Granešine do Raba, radio tijekom četiri godine, kad sam u nedostatku zamjena silom prilika postao copywriter.

Mislio sam da ću stvarati duhovite reklame, ali sam uglavnom pretumbavao slogane i prevodio spotove s mađarskog i francuskog, neuspješno pokušavajući spojiti nespojivo. Naprimjer neki klinac vidi učiteljicu u bijeloj košulji i kaže nasmijan: 'Egerszely', a ti moraš u tu sekundu njegovih otvorenih usta ugurati: 'Prekrasna ultrasenzualna intenzivna bjelina!' i slično. Od slogana i scenarija ti ne daju slobode ni 's', sve se svodi na tupo pisanje nekih letaka koji će tužni čamiti na šalterima nekih banaka. Bilo je i divnih trenutaka, naučiš gatati iz briefova, sanjati zajedno s klijentima, ali onda shvatiš i da si na poslu 24 sata dnevno! Jedeš doručak i gledaš telku, prisluškuješ konkurenciju, radiš strategiju…
Beigbeder mudro zbori, iako malo pretjeruje, ali i copywriting može biti sjajan posao. Kad bi ga u Zagrebu bilo. Jer škole za copywritere nema, a svi direktori žele bistre agresivne klince koji će prvo vrijeme volontirati, a onda početi od minimuma. Kao i na radiju, kao i u novinama, ako ih još uopće ima. Kad i dođeš na razgovor i pokažeš CV s uredničkim mjestima na kojima si radio i sa svim sposobnostima, radovima, spikom, samo te kiselo pogledaju i ne znaju kako bi ti rekli da tu nema mjesta za tebe. Jer najčešće ima mjesta samo za njih.

Pošteni ljudi su danas uglavnom u krizi, rijetki su se pošteno stečenim uspjeli othrvati naletu ove moderne birokracije, nametnika koji ne rade ništa, a troše sve, ljudi u državnim službama i firmama koji samo rade neke projekte koji nikad ne zažive, trpaju iz šupljeg u prazno ili jednostavno ne rade ništa. Profesori su potplaćeni, prisiljeni živjeti od fušanja od instrukcija. Doktori i sestre isto tako – ubiju ih duljinom studiranja i onda stavljaju na dežurstva od kojih bi i portir poludio, a kamoli ne netko tako odgovoran. Pa jedan mali nepošteni dio počne uzimati mito i sve ode k vragu. Pokušao sam preživjeti samo od fuševa, ali to je teže naplatiti nego navijati za Mamićeve klubove. 40.000 kuna su mi dužni raznorazni likovi i likice, stisnu ti ruku, potpišu ugovor i onda kad treba sjesti lova – sori, Ribice, nema, naprave tužnu facu, sjednu u svoj SUV i odjezde u neki lounge na sushi. Pa mi nekad dođe da navečer stavim masku, najedem se radioaktivnih fileka i idem sam istjerivati pravdu.

Ono, nije fer, koliko se na privatnim partijima hrvatskih tajkuna, snobova i mafije dnevno potroši droge, alkohola, prepeličjih jaja i tko zna čega sve ne, a pola zemlje na radnom stolu prije spavanja, kad se zbroje, piše transparente ili oproštajna pisma jer se dalje ne može… Ali ne. Ako policija i ulovi neku krupniju ribu, njegov odvjetnik potplati suca i nikom ništa. Eventualno otkaz poštenom policajcu, koji uskoro otplovi sa strujom. I tako sam polako gubio nadu, kad me nazvao neki nepoznat broj, odveo na kavu i rekao da me prati i da bi mu trebao netko takav za jedan posao. Okrenuo sam se u potrazi za skrivenom kamerom, popipao ga po prsima je li ozvučen i onako pogledao konobara. Ali tip se nije šalio.
Jebote, pa ja ću opet raditi! Prošao sam par intervjua, poslao ideje i prijedloge, sjedio i gledao u prokleti Gmail i kao Profesor Baltazar – konačno dočekao! Nekad me sram što priznajem da volim raditi, gdje mi to živimo?! Ne znam što me čeka, nemam pojma što će biti, ali krećem opet ispočetka, od nule, krećem nešto stvarati. Bez partijske iskaznice, veze i nepotizma, samo zato jer je netko prepoznao kvalitetu u onome što radim…

Komentari 0

moraš se , ako želiš komentirati

Unesi email osobe kojoj želiš preporučiti ovaj blog.




trajni link



Prijavi se za nastavak

Prijavi se pomoću Facebook-a

Facebook prijava

Prijavi se pomoću Email-a

Zapamti me



Zaboravljena lozinka Registriraj se