Stranica Mojnet.com 1.6.2017 prestaje sa radom. Svi korisnički računi i sadržaji će biti izbrisani. Hvala na razumijevanju!

eeeeeeeeeeee da

05. veljača 2013 ob 23:25 | 40
Svatko od nas se, barem jednom u životu, zatekao u situaciji apsolutne bespomoćnosti.
Znate onaj osjećaj, kad bi čovjek od bijesa, jada, tuge, boli, muke… zamijenio ovu kožu koju ima za neku drugu, ove cipele na tuđe, ovaj život za neki bolji.
Ali kada svoju tugu, jad, bol gledate svaki dan kako, kao biljka, bez reakcija na podražaje, pokušava odrasti i pritom jedino uspijeva rapidno ostarjeti, pomirite se sa činjeničnim stanjem i pokušate ga čitati kao bezizlaznu situaciju kroz prizmu humora obilato začinjenog ironijom i porugom – na vlastiti račun.

Jean-Louis Fournieru rodila su se dva hendikepirana sina.
Ne znam kakav je život sa zdravim djetetom - nemam ga pa u svojoj svijesti ne mogu projicirati niti brigu potrebnu da to dijete zdravo odraste.
Pretpostavljam da je život s jednim hendikepiranim djetetom dovoljno težak da čovjek danima po svijetu hoda kao zombi zbog neispavanosti i brige koja iziskuje psihofizičke napore dvostruko veće od onih koji su potrebni za brigu oko zdravog djeteta.
Kad se ta količina udvostruči, život se, opet pretpostavljam, pretvara u pakao.
Osim ako ste Jean-Louis Fournier i u svom srcu imate dovoljno hrabrosti narugati se hendikepu zbog kojeg vam se život raspada.

„Kamo idemo, tata?“ priča je o dvojici dječaka koji mora da su u prošlom životu zgriješili nešto jako gadno, kad ih je onaj gore vratio s rajske kapije, poručivši im da će kazna za grešku unesrećiti barem još dvoje ljudi. Od kojih će jedno ubrzo od njih i odustati.
Otac, koji će im preostati kao alternativna mogućnost za životnu šansu je, srećom, dovoljno lucidan, a u svom bistrom duhu nosi dovoljno hrabrosti da od tragedije napravi urnebesnu komediju.
Iz njegovog kuta ispričana, ova priča škaklja čitatelja ne po tabanima, ne rebrima i pazušnim jamicama, već direktno po suznim žlijezdama i točkama najveće emocionalne osjetljivosti. Tamo negdje iza pupka, pretpostavljam.
Dok sam je čitala, priznajem, na momente sam plakala od smijeha, a na momente umirala od žalosti.
Nabijena emocionalnim elektronima, ispričana iz kuta roditelja koji si ne može oprostiti prokreativnu nesposobnost, onima koji su skloni kritiziranju mogla bi se učiniti kao tek jedna od uvreda svim bolesnim dječacima i djevojčicama čiji se život nije uspio razgranati dalje od invalidskih kolica.
Ali Fournier je, rugajući se prividno svojim dječacima, napisao priču-rugalicu na vlastiti račun istovremeno je začinjavajući toplom očinskom ljubavlju i, na momente, srdžbom upućenom nepravednom bogu koji, u svoj svojoj moći, dozvoljava patnje koje nikad ne bi smjele biti dozvoljene.
Može li se takvom čovjeku zamjeriti podsmijeh i frustracija?

„Kamo idemo, tata?“ je roman o kojem ću još dugo razmišljati.
Moj roman – zombi.

Komentari 0

moraš se , ako želiš komentirati

Unesi email osobe kojoj želiš preporučiti ovaj blog.




trajni link



Prijavi se za nastavak

Prijavi se pomoću Facebook-a

Facebook prijava

Prijavi se pomoću Email-a

Zapamti me



Zaboravljena lozinka Registriraj se