Stranica Mojnet.com 1.6.2017 prestaje sa radom. Svi korisnički računi i sadržaji će biti izbrisani. Hvala na razumijevanju!

eeeeeeeeeeee da

07. ožujak 2013 ob 01:35 | 18
Evo sada jedne kratke autobiografske crtice iz mog života dok sam bio klinac. Sjela se škvadra od nas pet šest na zidić pored tratoara promatrajući prolatnike. Jedan najpametniji od nas se sjetio (sigurno budući direktor) da idemo pitati tete koje prolaze kolko je sati ali da pitamo "Teta kolko sam vas sati" pretpostavljajući da tete neće dobro ćuti ono "vas" nego samo "sati", te će ne sluteći ništa pogledati na sat i rado mu odgovoriti da mali ne bi zakasnio na vrijeme doći kući kako ga mama nebi tukla.
Dogovorili smo se da se po redu, kako bi tete dolazile, dižemo zaustavljamo ih i pitamo za sate. I tete su nam stvarno uredno odgovarale ne sluteći ništa. A onda kad su se one udaljile slavobitno smo natrag sjedali na zidić i hvalili se "Ja sam ovu 10 sati i 30 minuta", "ja sam ovu 10 i 35" itd.
I to je tako išlo par dana dok jedan od nas jednog dana nije naletio na jednu tetu koja je dobro čula što ju ovaj pita. Kad je ona stala, podbočila ruke, te se sagnula unevši mu se u lice i zagrmila: Hoćeš da ti ja opalim jednu šamarčnu, pa ćeš onda znati koliko si me sati, balavče jedan balavi, tel balavi. Pošto je dotična teta bila tri puta veća od njega i tri puta šira, mali je požutio kao limun, i mi svi ostali zajedno s njim, te smo u strahu bezglavo počeli prekakali zidić, bježeći u dvorište iza zgrade gdje smo se sakrili. Nikad nam više nije palo na pamet da pitamo "Teta kolko sam vas sati".

Komentari 0

moraš se , ako želiš komentirati

Unesi email osobe kojoj želiš preporučiti ovaj blog.




trajni link



Prijavi se za nastavak

Prijavi se pomoću Facebook-a

Facebook prijava

Prijavi se pomoću Email-a

Zapamti me



Zaboravljena lozinka Registriraj se